U suradnji s filmskom kritičarkom, autoricom i voditeljicom radionice Višnjom Vukašinović donosimo vam filmske analize i kritike nastale u sklopu online edukativne radionice 'Hrvatski kratki film' zamišljene kao edukativne platforme čiji je cilj zainteresirane polaznike(ce) uputiti u temeljne postulate medija kako na teorijskoj tako i na kontekstualnoj razini. 

Prošli tjedan smo predstavili kritike filmova 'Južno voće' (Josip Lukić, 2019.) 'Laci bježi u Mađarsku' (David Gašo, 2021.) i 'Precijenjena dramaturgija' (Sunčica Ana Veldić, 2017.) čiji su autori Andrea Borović, Adriana Saradžić i Marija Krstanović, a ovaj tjedan predstavljamo kritike istih filmova nastale pod perom Jelene Vojvode, Nore Čulić i Tibora Đurđeva.

Sve kritike možete pronaći i na stranicama filmova.

________________________________________________________________

Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali…

(Južno voće, Josip Lukić, 2019.)

Kratkometražni film Južno voće Josipa Lukića domišljat je prikaz transgeneracijskog prijenosa traume, agresije i boli. Prikazujući različite odnose u filmu (sin-majka, brat-sestra, ljubavnici) vrlo brzo uočavamo psihološku kontradikciju osoba, podvojenost između brige za drugoga i nanošenja boli toj istoj osobi. Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali svako grebanje ispod površine otkriva tragove zanemarivanja, emocionalnog i fizičkog zlostavljanja aktera filma dok su bili djeca, da bi već u sljedećoj minuti filma dobili natruhu njih samih kao zlostavljača. Odabirom dugih kadrova bez dijaloga samo se dodatno naglašava ono neizrečeno, sva patnja jednog bića koja ostaje duboko zakopana u njemu i samo povremeno, u pravilu nasilno, probije na površinu. 

Tako će se sin koji brine o majci dok je u bolnici u svega nekoliko sekundi preobraziti u osobu koja potpuno negira lošeg psihičkog stanja majke i de facto joj reći da se može i ubiti, ako to želi. Sličan uzorak vidimo i kod sestre, koja njihovoj majci predbacuje zlostavljanje i zanemarivanje dok su bili djeca, a istovremeno ostavlja svoju djecu i odlazi u inozemstvo na rad. Zasigurno najdojmljiviji trenutak je izbijanje podvojenosti i agresije glavnog protagonista filma tijekom scene seksa sa voljenom djevojkom, pljuvanja njoj u lice i šamaranja, kao ispušnog ventila za zatomljenu traumu. Završna scena filma zaključna je rečenica u ovoj priči o prijenosu traume koji se događa jer se o traumi ne govori i ne prorađuje na zdrav način. Glavni akter filma odlazi u svojim mislima prema dubljem moru, koji je metafora na svu silinu traume koju nosi i nosit će u sebi. 

Redatelj je kroz dobro smišljene verbalne, neverbalne i paraverbalne elemente komunikacije aktera filma, jasno prikazao prijenos emocionalne i socijalne boli koja se prenosi s roditelja na djecu, i tako iz generacije u generaciju. 

Jelena Vojvoda

Bijeg sebi od svojih

Laci bježi u Mađarsku (David Gašo, 2020.)

Ispod kamuflaže pomnog i sistematičnog planiranja bijega od kuće malog dječaka Lacija u Mađarsku, krije se tema odrastanja, biranja vlastitog životnog puta i ostvarenja autentične ličnosti. Tako Mađarska za dječaka nije nužno ciljana zemlja snova, već funkcionira kao metafora za nova, uzbudljiva iskustva koja su mu trenutno zabranjena i nedostupna dok se nalazi pod nadzorom budnog panoptičkog obiteljskog oka.

Laci u prvoj minuti jasno kaže kako se želi oduprijeti sudbini koju mu nameće obitelj – želi postati Laszlo i jedini način da to postigne je otići od obiteljskog doma. Iako se sadržaj i tema naizgled čine ozbiljnima, film ne odlazi u dublji psihoanalitički izlet prorađivanja djetetove individualizacije. Ozbiljnost teme poljuljana je uvrnutim položajem dječaka kao pripovjedača čiji se glas odrasla muškarca ne poklapa sa slikom protagonista koju vidimo na filmu, tim više što pripovijedanje nije retroaktivno pa se pripovjedačev glas poistovjećuje s dječakom. Dapače, pripovjedač govori preko Lacija dok se dječakove usne uobličavaju u pripovjedačeve riječi. 

Dodatan element koji filmu oduzima ozbiljnost je estetska stilizacija; osim crno-bijele slike tu su instrumentalna glazba klavira i likovi karikature koji izazivaju humor svojim neuobičajenim karakteristikama što sve daje štih starih nijemih filmova. Pa i sam odabir dječje perspektive kao glavne i jedine narativne linije signalizira humorističnost i simpatiju. Redatelj odabir dječje perspektive ostvaruje mu veću bliskost s gledateljima i tema im je tim putem pristupačnija.

Laci se pokušava odcijepiti od roditeljskog utjecaja i ispunjavanja njihovih nametnutih očekivanja. Ona se većinom svode na rodno uvjetovane norme koje bi trebao ispuniti jedan dječak, a to ne uključuje interes za umjetnost ili kućanske poslove. Problem ostvarivanja vlastitih želja i ambicija najviše dolazi do izražaja u sceni kažnjavanja dječaka kad je umjesto kruha kupio sebi igračku koju je toliko htio. Utoliko je zanimljiva i Lacijeva netrpeljivost prema Maci koja ima slobodu kretanja za kojom on toliko čezne.

Kada priča o svojim talentima, Lacija se uvijek prikazuje kao klauna: netko kojeg ni vlastita obitelj ne želi shvatiti ozbiljno, njegova je uloga da ih uveseljava svojim talentima, a ne da od njih i zarađuje za kruh. Obitelj mu predstavlja najveću prepreku na putu ostvarivanja dječačkih snova koji se kasnije tijekom odrastanja nerijetko prvo zapostave, da bi se na kraju i zaboravili te ostali samo snovi koji se sanjaju pred san.

Nora Čulić Matošić

Sadržaj i forma su režija i veterina

Precijenjena dramaturgija (Sunčica Ana Veldić, 2017.)

Autoportretiranje dokumentarnim filmom nije rijetkost, ponajviše zbog slobode koji taj filmski rod pruža pri ulasku u intimne sfere autora i njegovog stvaranja. No, ono što Precijenjenu dramaturgiju čini vještim primjerom spomenutog jesu hibridnost i dualnost koje autorica Sunčica Ana Veldić naglašava i balansira u svakom aspektu ovog filma, pružajući tako zanimljiv pogled na složenost njezine osobnosti, ali i filma kao umjetnosti.

Prije svega, hibridnost je prisutna u formalnom smislu jer je participacijski dio, u kojem je autorica ujedno i protagonist, isprepleten refleksivnim, koji fokus stavlja na preispitivanje forme i pravila filmskog stvaranja. Ta fluidnost participacijskog i refleksivnog tipa predstavlja poveznicu između Sunčicinog preispitivanja filmskih pravila i uputa koje joj daju profesori, kao i završnog proizvoda koji to isto radi metafilmskim jezikom. Hibridnost tipova postiže i zvukom kada najprije najavljuje „tonski studio“ gdje će snimati voice-over naraciju, a zatim se njen glas seli u off. Dakle, dualnost forme koja je prikazana zrcali se na hibridnost samog sadržaja filma – preispitivanje pravila filmskog stvaralaštva vizualno su zabilježena u istom tom umjetničkom zapisu u kojem su izložena. Drugim riječima, jednako kao što Sunčica mijenja svoju ulogu u filmu pojavljujući se čas ispred, čas iza kamere –  tako se i sadržaj, koji  sam film komunicira publici, referira upravo na proces njegovog nastanka. 

Osim formom i sadržajem (u užem smislu riječi), dualnost je naglašena i filmskim postupcima – statična kamera veterinarske ordinacije suprotstavljena je grubom i „neispeglanom“ kamerom iz ruke koja prikazuje profesore i kolege ADU-a. Time stanja kamere, koja je neizostavan alat kreacije filmske forme, prelaze u sadržajni dio jer filmskim jezikom sugeriraju stabilnost usvojene veterinarske struke i nestabilnost one filmske, koja se tek treba „učvrstiti“. Na taj se način oslikava sadržajno direktniji oblik ekspozicije, a to je dualnost Sunčicine persone čija je kreativna i stihijska strana studentice režije kontrastirana znanstvenom praksom veterinarke. Primjerice, uspješno liječenje kućnog ljubimca kontrast je nemogućnosti uspješnog, organiziranog stvaranja filma koje Precijenjena dramaturgija tematizira. 

Vještim baratanjem hibridnom formom i dualnim namigivanjima, ovaj film ne ukazuje samo na složenost Sunčice kao osobe, već pruža i uvid u slojevitost stvaranja filma, što autorica i spominje uspoređujući slojeve koji su potrebni za dobar film sa slojevitošću njenog vrta. Metafora idealno služi za ovaj autoportret, koji vješto nadopunjuje dualnost Sunčice kao kreatora filma s kompleksnošću samog filmskog djela, ostavljajući konačan proizvod jednako ukusnim kao što je i zreli plod njenog vrta.

Tibor Đurđev