U obrazloženju nagrade za najboljeg nadolazećeg mladog filmaša (Best Balkan Newcomer Award) koju je Dokufest 2016. godine dodijelio redatelju Tonći Gaćini za film Turizam!, istaknuto je kako je riječ o filmskom autoru „čiji ćemo rad s uzbuđenjem pratiti u budućnosti“. Danas, kada znamo da će njegov novi dokumentarac Koze! 13. kolovoza biti premijerno prikazan na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu, te riječi zvuče gotovo proročanski.

Niša ovog Splićanina, koji je završio studij na Umjetničkoj akademiji u Splitu i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, opservacijski su dokumentarni filmovi koji „pažljivom, strpljivom i sveprisutnom kamerom“ istražuju konkretne probleme u životu zajednice. U njegovom novom filmu to su koze koje slobodno šeću divljinom i okućnicama primorsko-goranskog otoka Unije.

Ulazak u sekciju Pardi di Domani u Locarnu iskoristili smo kao povod da s Tonćom porazgovaramo o Kozama!, (ne)uplitanju u događaje iza objektiva te o uskličnicima u nazivima njegovih filmova.

Tonći, čestitamo! Tvoj film Koze! uvršten je u sekciju Pardi di Domani Međunarodnog filmskog festivala u Locarnu što je zbilja velik uspjeh. Možeš li nam za početak reći nešto više o samome filmu — o čemu se radi? Kako si uopće došao na ideju?

Radio sam istraživanje za jedan svoj drugi film i igrom slučaja sam završio na otoku Unije gdje sam saznao za koze. Na Facebook stranici otoka se dosta pričalo o nekim kozama koje dolaze u misto i ruše suhozide, ulaze ljudima u vrtove, jedu okućnice, rade nered. U razgovoru s ekipom iz mjesnog odbora saznao sam da će se taj problem riješiti tako što će iskoristi promjene zakona, pozvati lovce i izvršiti odstrel. Odmah sam ga pitao smijem li to snimiti, a on je rekao da nema problema. I to je zapravo bila pozivnica za snimanje filma.

Problem s kozama postajao je na Unijama s godinama sve veći i onda su te godine, mislim 2022, omogućili odstrel domaćih životinja u divljini, što prije nije bilo moguće, nego su lovci mogli vršiti samo odstrel divljih životinja čiju populaciju treba kontrolirati. Dakle, divljih svinja, čagljeva, itd.

Oni su to odlučili izvesti tako što će na otok pozvati dvadesetak lovaca koji su onda u dva dana pobili oko 120 koza.

Koliko je dugo trajalo snimanje filma?

Snimali smo u nekoliko navrata. Prvo sam snimao proces odstrela na Unijama, događaj koji je trajao dva dana, nakon kojeg su leševi brodovima prevezeni u Lošinj, a onda i u kafileriju u Zagreb gdje se vrši zbrinjavanje životinjskog otpada, koje se pretvara u mesno-koštano brašno i tehničku mast koji se zatim koriste kao energenti. Godinu dana poslije, kada smo odlučili što uopće napraviti sa snimljenim materijalom, vratili smo se na otok i snimili život na Unijama zimi. Tada na otoku nema turista, novinara, nikoga osim tih dvadesetak stalnih rezidenata. Naknadno smo snimali i intervjue.

Sve u svemu, rekao bih da je čitav proces produkcije trajao otprilike dvije i pol godine.

U izjavi za HAVC, producent Tibor Keser dodao je da su vas francuski koproducenti upozorili na to da bi bilo potrebno na početku filma istaknuti upozorenje za osjetljive gledatelje. Kako je uopće došlo do suradnje s Francuzima?

Film je bio na dva pitching foruma. Prvo u industry programu 67. DOK Leipziga, DOK Short n’ Sweet, a onda i u sekciji za projekte u razvoju (Focus WiP) na Short Film Corneru filmskog festivala u Cannesu. Naš se film svidio ekipi u Leipzigu, potencijalno i zbog slične komunističke prošlosti, tako da su ga pogurali i predložili Cannesu. Dakle, naša prezentacija teme hladnog odstrela živih bića napuštenih nakon propasti pokušaja da se na otoku obnovi industrija stočarstva osamdesetih godina prošlog stoljeća dovela nas je naposljetku i do Cannesa, što je naposljetku rezultiralo i koprodukcijom s francuskom kućom Melocoton.

Na kraju je suradnja rezultirala prodajom prava prikazivanja filma na France 3, tako da će francuska javnosti vidjeti film prije hrvatske, jer HRT ne otkupljuje kratke filmove, pa tako Croatian.film postaje jedino mjesto za gledanje kratkiša bez direktne potrage koja iziskuje poznavanje naslova i autorica/autora.

U opisu programa Pardi di Domani piše kako je riječ o sekciji koja istražuje pravce u kojima bi se film potencijalno mogao razvijati u budućnosti, pri čemu se fokus stavlja na eksperimentalne i inovativne oblike poetika u filmu. Prema tvom mišljenju, što film Koze! čini inovativnim?

Teško mi je to za reći. Cijeli je film svojevrsna metafora pa je potencijalno upravo način na koji se ona tretira privukao selektore u Locarnu. Mislim da im je zanimljivo to što je film u suštini uspješna opservacija jednog poprilično bizarnog procesa.

Je li bilo teško ne uplesti se u taj „bizarni proces“ tijekom snimanja?

Zanimljivo pitanje. Sve manje vjerujem u aktivizam na cesti jer mislim da u konačnici ne mijenja ishod toliko kao, recimo, dugoročno političko djelovanje. S druge strane, baš kao i kod ratnih snimatelja, pogled kroz objektiv depersonalizira stvarnost te olakšava snimanje.

Naravno, riječ je o kompleksnoj količini moralnih pitanja s kojima smo se Tibor Keser i ja nosili čitavo vrijeme. Netko će reći: „Vi ste pretenciozni dokumentaristi, uzeli ste kameru, a mogli ste to spriječiti“, ali mi smo se upleli kamerom. Snimili smo proces odstrela i proslijedili publici priču o tome kako se društvo odnosi prema smetnji, u ovom konkretnom slučaju, prema napuštenim kozama, što je ona metafora o kojoj sam maloprije govorio. Naravno, ne treba zanemariti ni činjenicu da su ljudi na otoku zbilja imali ozbiljan problem i da tada nije postojalo nikakvo drugo rješenje. Da to tada nisam odlučio snimiti i proći kroz pakao dogovora, pregovora, ishođenja dozvola, šira javnost nikada ne bi saznala za ovaj slučaj. I to je naš način borbe.

Film nisi samo režirao nego potpisuješ i scenarij te stojiš iza kamere, baš kao i u brojnim svojim dosadašnjim projektima. U tom si smislu gotovo renesansni čovjek. Koliko tvoja svestranost utječe na snimanje filma? Od čega krećeš — od kadra ili od priče?

Uh. Čudna je suradnja između mene kao snimatelja i mene kao redatelja. Kada razmislim, rekao bih za sebe da sam jako funkcionalan. Snimam stvari koje režijski dobro funkcioniraju, a uvijek krećem od priče, od nekog šireg problema; moj fokus je uvijek više na društvenim problemima koji se prelamaju preko pojedinaca ili u ovom slučaju životinja.

Imaš li ambicije jednoga dana snimiti igrani film?

Dokumentarce je teško raditi. I postaje ih sve teže raditi jer se dokumentaristi danas većinu vremena bave time da dobiju dopuštenje da nešto snime, umjesto da snimaju. Upravo zbog tih dozvola danas ni nemamo previše filmova koji se bave sadašnjošću, kao što je to slučaj u filmu Koze!, primjerice. Puno je lakše baviti se prošlošću, ili nekim drugim rodom. A kada smo već kod toga, za mene je film — film. Ne volim se rodovski određivati kao dokumentarist.

Kao filmaš koji iza sebe već ima nekoliko uspjelih kratkometražnih filmova (Vatra!, Turizam!), što smatraš najvećom prednošću kratkog metra?

Kratki je film puno lakše snimiti. (Smijeh.)

Konkretno, na filmu Koze! sudjelovalo je četvero ljudi u užoj ekipi i još šestero u široj, pri čemu mislim baš na ljude koji su se direktno bavili filmom. Uz njih je velika pomoć i gostoprimstvo došlo i od strane Unijana i Unijanki. Kada imaš tako malu ekipu — redatelja, producenta, montažerku — puno je lakše prilagoditi se. Primjerice, kada nismo dobili dozvolu da snimimo film onako kako sam ja to isprva zamislio, tako da cijelo vrijeme budemo s lovcima, morali smo se brzo prilagoditi i materijal snimiti na drugačiji način.

Nadalje, nakon što smo ušli u uži izbor za Pardi di Domani, iz Locarna smo dobili nekoliko komentara i sugestija koje smo naposljetku i uvažili, čime je film u konačnici ispao bolji. Dakle, uspjeli smo ga u nekoliko dana izbrusiti, što ne bi bilo toliko jednostavno da je bila riječ o većem projektu.

Dakle, najveća prednost kratkog metra jest u tome što je rad na filmu brži i jednostavniji. Moguće je doći do velikog festivala kao što je onaj u Locarnu s projektom na kojem je radilo manje ljudi.

Radiš li već na nečem novom?

Da. Na filmu Brod u dvorištu (po istoimenoj priči Jurice Pavičića) preko kojeg sam isprva i saznao za Unijin problem s kozama. Koze! su mi uzele sve slobodno vrijeme koje sam imao. Nisam osoba koja može raditi na više filmova odjednom.

Hoće li možda Brod u dvorištu postati Brod u dvorištu!? Postoji li neka priča iza uskličnika u nazivima tvojih filmova?

Sve je krenulo s Vatrom!, u smislu upozorenja (Vatra! Vatra!), a onda smo došli do Turizma i kolega mi je rekao: „Turizam mora biti s uskličnikom“. U smislu, Turizam! Snašlo nas je zlo! Pri čemu moji filmovi naglasak stavljaju na to kako se mi kao društvo određujemo prema onome što nam se dešava.

Svakog filmaša/icu mjeseca tražimo da odabere jedan kratki film koji je dostupan na našoj platformi. Koji su tvoji favoriti?

Doplovit će Rex (2019) Josipa Lučića, Onda vidim Tanju (2010) Jurja Lerotića, Finili su Mare bali (2013) Natka Stipaničeva, Uzdanica (2017) Antona Mezulića i Blizina (2019) Anite Čeko.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković

profile-image-caption: [Autor fotografije: Ivan Buvinić]

Novosti

Filmaš/ica mjeseca

Tonći Gaćina

Kratkometražni+

Dugometražni+