Južno voće je osvježavajuće, ali na velikim vrućinama se brzo kvari.
Josip Lukić (Split, 1984.) diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Splitu, a potom i na ADU-u u Zagrebu. Filmovi su mu nagrađeni na brojnim domaćim i međunarodnim festivalima. Za dokumentarni film Majči (2018.) dobio je Dekaničinu nagradu i posebno rektorovo priznanje, a za Južno voće (ZFF 2019. – posebno priznanje) ovjenčan je Oktavijanom za najbolji kratki igrani film. Njegov diplomski film Nije zima za komarce, koji je surežirao s Klarom Šovagović, nagrađen je Srcem Sarajeva za najbolji studentski film i Zlatnim kolicima na Kockicama Zagreb Film Festivala.
Akademija dramske umjetnosti - ADU
Trg Republike Hrvatske 5, 10000 Zagreb, Hrvatska
T. (centrala): +385 (0)1 48 28 506; +385 (0)1 48 28 507
dekanat@adu.hr
www.adu.hr
Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali… Kratkometražni film Južno voće Josipa Lukića domišljat je prikaz transgeneracijskog prijenosa traume, agresije i boli. Prikazujući različite odnose u filmu (sin-majka, brat-sestra, ljubavnici) vrlo brzo uočavamo psihološku kontradikciju osoba, podvojenost između brige za drugoga i nanošenja boli toj istoj osobi. Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali svako grebanje ispod površine otkriva tragove zanemarivanja, emocionalnog i fizičkog zlostavljanja aktera filma dok su bili djeca, da bi već u sljedećoj minuti filma dobili natruhu njih samih kao zlostavljača. Odabirom dugih kadrova bez dijaloga samo se dodatno naglašava ono neizrečeno, sva patnja jednog bića koja ostaje duboko zakopana u njemu i samo povremeno, u pravilu nasilno, probije na površinu. Tako će se sin koji brine o majci dok je u bolnici u svega nekoliko sekundi preobraziti u osobu koja potpuno negira lošeg psihičkog stanja majke i de facto joj reći da se može i ubiti, ako to želi. Sličan uzorak vidimo i kod sestre, koja njihovoj majci predbacuje zlostavljanje i zanemarivanje dok su bili djeca, a istovremeno ostavlja svoju djecu i odlazi u inozemstvo na rad. Zasigurno najdojmljiviji trenutak je izbijanje podvojenosti i agresije glavnog protagonista filma tijekom scene seksa sa voljenom djevojkom, pljuvanja njoj u lice i šamaranja, kao ispušnog ventila za zatomljenu traumu. Završna scena filma zaključna je rečenica u ovoj priči o prijenosu traume koji se događa jer se o traumi ne govori i ne prorađuje na zdrav način. Glavni akter filma odlazi u svojim mislima prema dubljem moru, koji je metafora na svu silinu traume koju nosi i nosit će u sebi. Redatelj je kroz dobro smišljene verbalne, neverbalne i paraverbalne elemente komunikacije aktera filma, jasno prikazao prijenos emocionalne i socijalne boli koja se prenosi s roditelja na djecu, i tako iz generacije u generaciju. Jelena Vojvoda * Tekst je nastao u sklopu radionice Hrvatski kratki film pod vodstvom Višnje Vukašinović koju je financiralo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
Akademija dramske umjetnosti - ADU
Trg Republike Hrvatske 5, 10000 Zagreb, Hrvatska
T. (centrala): +385 (0)1 48 28 506; +385 (0)1 48 28 507
dekanat@adu.hr
www.adu.hr
Recenzije i ocjene korisnika