U suradnji s filmskom kritičarkom, autoricom i voditeljicom radionice Višnjom Vukašinović donosimo vam filmske analize i kritike nastale u sklopu online edukativne radionice 'Hrvatski kratki film' zamišljene kao edukativne platforme čiji je cilj zainteresirane polaznike(ce) uputiti u temeljne postulate medija kako na teorijskoj tako i na kontekstualnoj razini. 

Radionica je posvećena hrvatskom kratkom filmu na kojoj su polaznici mahom pisali o filmovima dostupnima na platformi www.croatian.film, a neke od analiza donosimo u nastavku.

________________________________________________________________

U sjeni svojih žena

Posljedice matrijarhata na muškog potomka

Južno voće (Josip Lukić, 2019.)

Josip Lukić portretira svoju obitelj stvarajući dokumentarne i igrane kratke filmove i u razgovoru s njima otkriva problematičnu i neriješenu prošlost koja ga oblikuje u osobu koja je sada. U filmu Južno voće postavlja svoju autobiografiju u igranom obliku pa na scenu stavlja glumce koji igraju samog Lukića i tri važne žene njegovog života: majku, sestru i djevojku. One imaju vrlo sličnu funkciju, a to je sputavanje protagonista u neprekidnom otežalom pronalasku vlastite uloge u obitelji i društvu. 

Naime, on među njima izgleda pomalo izgubljeno i kao da neuspješno pokušava naslijediti i nastaviti očinsku figuru koja je u potpunosti izostavljena iz obiteljske anamneze. U njegovom mikrokozmosu, žene su te koje su dominantnije, pomalo svedene na tipizirane uloge čvrstih dišpetnih Dalmatinki koje izvana odišu samouvjerenošću. Međutim, i one su žrtve patrijarhalnog funkcioniranja zatvorene dalmatinske sredine, a njihovo ponavljanje sličnih štetnih obrazaca negativno utječe na nove generacije. 

Majka, veliki simbol njegovog odrastanja, nekad je predstavljala stup obiteljskog svijeta, a sada, smještena u psihijatrijskoj bolnici, postaje teretom. Ona osjeća krivnju zbog loših odluka prošlosti i ulazi u ulogu žrtve zbog trenutne situacije. To na protagonista ostavlja gorak okus u ustima gdje pokušava ukloniti grižnju savjesti, njegov rijetki preostali osjećaj. Godine potiskivanja neizrečenih emocija i iskrenih riječi učinile su njihovu potpunu redukciju koja se uočava u početnoj dugoj šutnji u sceni s majkom i davno nestaloj bliskosti sa sestrom. Ne ostvaruje se kontakt očima da bi se izbjegao sram, vidljiva je eksplicitna nepodnošljivost, a odnosi su toliko poljuljani da svaki započeti razgovor vodi prema sukobu. 

Ipak, u protagonista na površinu izviru dva snažna kontrastna osjećaja. Prvi je agresija, koji se javlja u seksualnom činu s djevojkom, drugi je osjećaj gubitka snimljen ispred bolnice dok odlazi u posjet majci. Ovaj drugi je njemu dalek, stoga nedefiniran, gledatelju uočljiv tek  iz daljine gdje se nejasno vide obrisi njegova tijela. Prvi je, pak, snimljen krupnim planom njegovog i djevojčinog lica i on kod protagonista prevladava jer mu je prepoznatljiv i opipljiv. 

Između zasebnih scena sa svojim ženama koje su poput postaja malih bitaka iz kojih uvijek izlazi pobijeđen, javljaju se kadrovi njegovog hoda kao simbol putovanja u pronalasku svojih uloga žudeći za potvrdom, no neprestano nailazi na spoticanja onih koji su mu najbliskiji.

Andrea Borović

Djetinjstvo stavljeno pod štosno povećalo

Laci Bježi u Mađarsku (David Gašo, 2021.)

Nije neočekivano da sjeta jednog Laszla vuče zemlji kojoj pripada duhom i imenom, da poželi do svoje Mađarske. Ako je to njegovo pravo ime, a Mađarska mjesto na kojem treba biti, što ovaj naš Laci ipak samo pretpostavlja dok u rodnom Osijeku živi sa svojom obitelji. Ta se obitelj ni po čemu ističe niti odudara od normalnosti, pa čak i njihova mačka nosi ime Maca, kao signal nedomišljate ukalupljenosti u vlastitu obiteljsku ulogu. Malograđanska uobičajenost za Lacija će predstavljati prosječnost u kojoj njegovi mnogobrojni talenti ne mogu prodisati. Zato autor David Gašo, koji je u lik Lacija smjestio samoga sebe, iznalazi rješenje za nadilaženje učmale sredine. Filmom „Laci bježi u Mađarsku“ sjećanja svoga djetinjstva stavlja pod štosno povećalo i svoju svakidašnju osječku obitelj promatra iz nesvakidašnjeg kuta, preobražavajući je u nešto isto tako osobito.

Zrnata crno-bijela slika filma s ubrzanim i skokovitim kretnjama junaka, uz humorne kartice teksta među kadrovima i laku klavirsku melodiju koja ih prati, evocira stil nijemog filma. Stvoreno je ozračje vizualne neuobičajenosti, ponešto i magične, u kojoj likovi, sada dobroćudno preobraženi u vlastite karikature, mogu zaživjeti. Majčino čišćenje naizgled je zamorna i kreativno bezizražajna gesta, ali fiksirana u takvom okviru postaje šarmantan i originalan potez, a ona ekscentričan karakter. Kao da je to dio neke njezine rafinirane izvedbe, zanesena u slow motion-u cupka s usisavačem. Isti usisavač od nje načini drsku zavodnicu i izgura oca iz bračne postelje; postavlja se kao uzročnik sukoba među roditeljima. Svjedočiti njihovoj svađi (prevarama?) autoru je možda složenija i teža uspomena, s ozbiljnijom dubinom osobnog. Ali, kako se događaj okončao predvidivo i mlako – povlačenjem oca na kauč – i taj trenutak postaje nešto već svugdje viđeno, tipično, dosadno…Upravo ono što autora davi. Usisavačem, stoga, sceni daje drugo tumačenje i potrebnu iščašenu komičnost.

Tim se ključem u filmu dosljedno služi. Gašo izdvaja jedan objekt simboličke vrijednosti, pridodaje mu gotovo nadnaravno svojstvo i njime upravlja značenjem prikaza. Očev motocikl je potvrda stereotipne muškosti koju otac bezuspješno pokušava prenijeti na Lacija. Pegla se u donjem rakursu spušta kao zastrašujući NLO, prijeteći ispeglati Lacijev plan. Bakina bunda je dašak ekstravagantnog i odvažnog u svakodnevici, ali završi njome poražena, spaljena na gorućem obiteljskom štednjaku. A njihov Laci ima savršeno maštovit način za svemu tome umaći, i dok sa simpatijom mjeri svoje prepreke, zna da ih je tako već prešao.

Adriana Saradžić

Podcijenjena stihija

Precijenjena dramaturgija (Sunčica Ana Veldić, 2017.)

Pomisao na strukturu uglavnom evocira nebrojene varijacije ispeglanih čvrstih bridova unutar kojih, arhitektonski promišljeno, supostoji građa fraktalne naravi. Slučajnost, spontanost i anarhija pritom zvuče kao kaosom oboružani antagonisti u maršu na harmoniju. Ipak, da je nedostatak strukture ništa drugo doli struktura, a kakofonija tek još jedan svjesni filmski postupak, na našim prostorima osviješteno je još 1963. godine, filmom Scusa signorina. Pola stoljeća nakon, na isto nas (ali i svoje uvažene profesore) podsjeća Sunčica Ana Veldić Precijenjenom dramaturgijom. Naime, ovaj kratkometražni autobiografski dokumentarac nastaje u doba kada Sunčica, koja iza sebe tad već ima niz amaterskih ostvarenja koja prkose okoštalim filmskim normama, upisuje dokumentarnu režiju na ADU-u prilikom čega je njezina intuicija po prvi put podređena institucionalnom autoritetu.

Njihovo međusobno na(d)metanje naslućuje se već u prvoj sceni, u kojoj je snimka izlaska Sunčice i njenog psa Ajkice iz prostora Akademije puštena unatrag. Osim nagovještaja ireverzibilne strukture filma, tim postupkom upriličena je moć autoriteta koji ju, unatoč njenom pokušaju da se otrgne nametnutim udžbeničkim konvencijama, bez puno otpora usisava u svoje odaje gdje njezine vizije konfrontira s pitanjem kakve ovo veze ima i sa čim? Autoričino propadanje kroz meta slojeve obeshrabrivanja postaje tako glavno vezivno tkivo čime je ostvarena poprilično simpatična i, povrh svega, ironična dimenzija autoreferencijalnosti – dok se autorici, inače veterinarki po struci, sugerira da kiruršku preciznost primijeni i na svoj kreativni proces, njezina prerasplinuta i rahla struktura više rezonira s nehotice presječenom arterijom i riječima Jonasa Mekasa kada konstatira da ne želi filmove ružičastog cvijeća, već one boje krvi. 

Dualnost dvaju senzibiliteta dodatno je naglašena pretapanjem kadrova prirode i predavanja u svrhu jukstapozicioniranja simbola neukroćenog rasta i poprišta polifonije s jedne, te ograničenja i sputanosti pravilima s druge strane. Žongliranje s ove dvije oprečne atmosfere svoj poseban oblik subverzije gradi kroz metaforu sadnje i kreacije, u kojoj se dobar film uspoređuje s dobrim vrtom za čiju plodonosnost je potrebno saditi sinergetske, a ne antagonističke biljke. Toj spoznaji i vlastitoj nesigurnosti usprkos, autorica beskompromisno inzistira na razvijanju animoziteta između kadrova tek da bi još jednom iznevjerila očekivanja o raspletu, ostavljajući strukturu filma otvorenom uz napomenu da film koji jest istina ne može imati svoj kraj.Na taj način Sunčica, za razliku od gliste koju u jednoj sceni vadi iz zemlje, nije dozvolila da ju se iščupa iz njezina prirodna habitusa kojeg oduvijek karakterizira istraživačka improvizacija i stihija.

Marija Krstanović

Tekstovi su nastali u sklopu radionice Hrvatski kratki film pod vodstvom Višnje Vukašinović koju je financiralo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.