Fali poetike, stilski mi neupitno govorimo o postmodernizmu jer je akcija primat ne riječi (koje su nedorečene u svojoj poetici). Spoj čiste digitalne slike (iz ruke) te DV kamere koja je izrazito treskava daje stilsku okosnicu ali ne i poetsku. "Akademijini filmovi" imaju potpis; naturalizam, minimalizam, jednostavnost te zanat prije svega ali u takvom potpisu zna manjkati duše (osjećaja za umjetnost koja je inherentna ne proizvedena) koji se stilizacijama nastoje nadoknaditi. Bilo da se radi o metaforičkim, alegorijskim kao što je "kućni ljubimac" u navedenom filmu. Lapićeva kamera je opservacijska ali i zalazi u impresionističke tendencije kada imamo DV sekvence - pohvalno je da se radi o stvarnom DV snimanju a ne o simulaciji. Vidi se da je redateljica (S. Alavanić) dobro napravila svoj posao (sukladno okvirima "A. stila"), pogotovo treba istaknuti rad s glumcima jer je K. Bonačić pogodio ulogu. Produkcijski (L. Perić, R. Medvešek) film je zaista solidan. Pokušaj poetike je pohvalan, a stil je jasno prezentiran. Činjenica da je ovo stilski najhrabriji film na festivalu manje govori o filmu koliko govori o Festivalu, ali je neupitno i svojevrsna pohvala filmu. U nekom drugom svijetu ovo bi se smatralo blago a eto u ovom u kojem je film prezentiran drži se radiklanijim...no stilizacija nije poetika. Poetika je okvir stila koji određuju najradikalnija stilizacija te najmanje radikalna iz toga proizlazi sredina. Ovdje imamo samo stilizaciju, koja funkcionira (jer ne funkcioniraju sve i uvijek). Dramaturški mi imamo niz kratkih scena, kojih ima dosta i koje se sve vrte oko glavnog lika, te su scene dovoljne dužine ovisno o formatu koji se pokušava postići. I solidno su režirane; nemamo previše nepotrebnih kadrova.