Izgubila sam se, pronađi me

Kritiku filma Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem napisala Branka Sturica

U vrijeme kada fizički kontakt predstavlja opasnost i kada smo osuđeni na distanciranje od drugih, pa i onih najbližih, filmom redateljice i scenaristice Sanje Milardović Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem govori se o otuđenosti i potrebi za emotivnom i fizičkom bliskošću, o nesnalaženju u približavanju drugom i o iskonskom strahu od gubitka drage osobe.

Nerazumijevanje i napetost između glavnih likova, majke Tanje i kćeri Zrinke, vidljivi su od samog početka. Zrinka nas uvodi u priču prolaskom kroz mračni hodnik do derutnih vrata majčina stana. Mrak koji je okružuje daje naslutiti njezinu zatvorenost i nelagodu zbog susreta, pa u razgovoru s majkom biva gruba i naglašeno nervozna. Majka začudno mirnim glasom postavlja nesuvisla pitanja, nekada je gotovo skrušena, a ponekad pritajeno agresivna. Njezino se loše stanje da sagledati kroz nemuštost konverzacije, jednoličnost glasa i odsutnost pogleda. Razlog Zrinkine stalne nervoze samo naslućujemo kroz detalj kaplje znoja na vratu. Majčino je stanje prikazano slojevitije: da bi se naglasilo njezino mentalno urušavanje i pozicija na margini društva, u filmu se kroz difuzne, žućkaste tonove u prikazu stana naglašava zapuštenost interijera i spaja je se s njezinim crtama lica. Olivera Baljak uspjela je izgraditi lik majke kao primjer ljudi koji prolaze mimo nas neprimijećeni.

Dok zajedno lutaju Rijekom, tražeći lokacije za film na kojemu Zrinka radi, obilaze devastirane industrijske komplekse, koji simboliziraju majčin izgubljeni sustav vrijednosti. Te tvornice, jednom čvrste okosnice stabilnosti i društvene strukture, izgubile su svoju funkciju i sada postoje samo kao kulise. Pročitavši scenarij filma, majka s podsmijehom komentira priču o neuspjelim pokušajima potencijalnog samoubojice da okonča život. Iz njezinih primjedbi može se naslutiti kako joj takvo razmišljanje nije strano. Kaže Zrinki da se lako ubiti jednom kad doneseš odluku i da to nije neka hrabrost. Smatra da je mnogo teže živjeti nego ubiti se.

I dok se majčina nemušta pitanja gomilaju, a zapažanja postaju sve bizarnija, Zrinka naslućuje da nešto ozbiljno nije u redu, no ne nalazi način da dopre do nje. Gledajući svijet u ekranu mobitela ili kompjutora, kroz objektiv fotoaparata i prozor automobila, Zrinka postavlja distancu prema okolini pa, zatvorena u svom svijetu, oštrim govorom i „nabrušenim“ stavom dodatno odbija svaki upliv izvana. Tako će tek pregledavajući snimke i ugledavši majku na jednoj od njih shvatiti težinu njezina stanja. Poziv na večeru koji će uslijediti nakon toga pokazat će se kao ishitren i neuspješan pokušaj približavanja. Zrinka izvlači majku iz kreveta, no umjesto u ugodnom okruženju, nađu se same usred noći u opskurnom fast food-restoranu „ukrašenom“ grafitima. Pod hladnim neonskim svjetlom majka će „sipati gluposti“ o ubijanju krava, a Zrinka će tugaljivo gledati u hamburger.

Ni odlazak u luku neće ih zbližiti. Popet će se na kontejner kako bi se izložile suncu i okrenule moru, ali će i dalje ostati svaka u svom svijetu. Zrinka će uroniti u meditaciju, potpuno okrenuta sebi, dok pored nje sjedi majka u iznošenoj odjeći i ogrubjela lica je prati podrugljivim pogledom.

Prekretnica u odnosu je majčina agresija prema zaštitaru u luci. Reagirajući na njegov prigovor, iz Tanje izbijaju nakupljene frustracije zbog praznine života, starosti i nemoći, a to je ujedno i točka osvještavanja za Zrinku. Nakon što su se skutrile u automobilu, Zrinka odluči majku odvesti u prirodu. Promjenom okruženja stvoreni su odmak od izrečenog i proživljenog te mogućnost za novi put u odnosima. Odlaskom u šumu obje uranjaju u bogatstvo zelenih tonova, odnos postaje mekši, a mir i ljepota prirode sugeriraju opuštanje i otvaranje. Je li Zrinka htjela nešto određeno poduzeti ili razgovarati? Ne znamo, jer događaji se počnu odvijati nepredviđenim tokom: odjednom nesuvisli majčini komentari o bolesti, samoubojstvu i preživljavanju počinju zvoniti u Zrinkinoj glavi. Strah, kao veliki pokretač, oslobodi emocije obiju žena. Iako protagonistice u posljednjoj sceni ostaju zagrljene, redateljica ih udaljavanjem kamere ostavlja u bespuću šume. Time se sugerira kako tek moraju pronaći put da bi izgradile svoj odnos.

Ovaj film oslikava stanje otuđenosti i vapaj za bliskošću. Univerzalnost teme dodatno je obogaćena temom marginalizacije starije generacije, koja je prisiljena suočiti se s materijalnim i duhovnim propadanjem te društvenom nevidljivošću.

Novosti

Kratke novosti

Filmske kritike za filmove iz natjecateljskog programa Kockice

Rokovi za prijavu kratkih filmova za studeni + kratkometražne novosti

'U šumi' najbolje kratkometražno ostvarenje u programu Kockice

Filmski kritičari 54+ pišu za croatian.film!

Propustili ste, pogledajte

Newsletter

Prijavi se i prvi saznaj novosti