Muškići

Andrija Tomić

18. srpnja 2019. neslavni je datum kojeg će svaki navijač Hajduka pamtiti zauvijek. Tad je Hajduk na Poljudu epski poražen u europskim kvalifikacija od momčadi nogometnih amatera s Malte, vanzemaljskog imena, Gzira United. 1:3. Nije da želimo trljati sol na ranu, to je činjenica koja je, s druge strane, iznjedrila jednu jaku dobru stvar, a to je kratki film Andrije Tomića Muškići. U odlučnoj glumačkog suigri ponajboljih mladih splitskih glumaca i jednog Gitkovog veterana, pratimo nekoliko sati tog nesretnog dana i saznajemo ponajprije dosta o lokalnoj kulturi muškića. Andrija Tomić nam se otvorio o bolnom porazu od Gzire (bilo je 1:3 ako nismo već spomenuli), ali i filmu.

1. Nakon Tuđa posla, ovo ti je drugi film na Kockicama. Kako ti se čine Kockice i kakvim se reakcijama nadaš večeras?

Kockice su valja neka vrsta najbitnijeg showcase programa domaćih kratkih formi ili, da citiram jednog svog prijatelja i kolegu: „visoki prosjek“ recentne kratkometražne produkcije. Prošle godine sam debitirao u programu i smatram to jednom malom, ali bitnom stepenicom i daljnjim poticajem za budući rad. Što se tiče reakcija, nadam se da će se neki ljudi u njemu prepoznati, a da će druge zabaviti barem upola koliko je meni bilo zabavno ga raditi.

2. Ima li nekih očitih poveznica između oba filma?

Kada bi se morao praviti pametan, rekao bih da se oba filma komuniciraju ono što je svakodnevno kod određenih „muških“ rituala. Kod Tuđih posla je to bilo bacanje špahera na ilegalno odlagalište smeća, a kod Muškića je to gledanje nogometne utakmice. Ako malo pažljivije poslušate scenu dnevnog boravka u Tuđa posla shvatit će te da lik Stojana Matavulja također gleda utakmicu Hajduk Split – Gzira United. Tako da se oba filma dešavaju u isto vrijeme; valjda je bio retrogradni Merkur. Sada kad vidim da uopće postoje poveznice, dođe mi da snimim englesku kostimiranu dramu.

3. Kako je krenula priča s Muškićima i stvaranje likova?

Priča je krenula odavno i imala je toliko verzija da ih se ja svih više uopće ni ne sjećam. Ono čega se sjećam je da sam u ožujku pandemijske 2020. počeo pisati nešto što bi sadržavalo tu neslavnu utakmicu i želio da uloge igraju skoro svi koji su na kraju i završili u filmu. Likovi su mi dolazili prirodno kao refleks samih glumaca, njihovih karaktera i mojih iskustava gledanja utakmica u zadimljenim prostorima.

Ovdje bi htio pozdraviti pozdraviti moju prijateljicu Klaru Mahmić koja je bila korona kontakt Pašku Vukasoviću i producentu/asistentu režije Jakovu Noli dan prije prvog pokušaja snimanja, pa smo shodno tome morali odgoditi snimanje za godinu dana. Da nije bilo toga nikada se ne bi prijavio na radionicu scenarija Sonje Tarokić u sklopu Kino kluba Zagreb, čije mi je mentoriranje pomoglo ne samo u radu na ovom filmu, nego u radu na scenariju kao takvom za ubuduće.

4. Na koji način si okupio glumačku ekipu?

Osim što su svi ljudi koji glume u filmu moji bliski prijatelji, godinama mi je veliki fetiš bio spojiti Paška Vukasovića, Roka Sikavicu i Stipu Radoju koji su po meni jedni od najdarovitijih glumaca koje imamo. Također igrom slučaja su baš sva trojica iz Splita. Dobro, Paško je iz Gomilice, ali to van zapravo dođe na isto. Odabrati Bernarda Perića je osobi moje generacije nešto kao da u Americi napišeš ulogu Billu Murrayu i on je prihvati. Petru Krolo sam uočio u nekim drugim filmovima i bio zadivljen njenom glumačkom intuicijom. Kad se podvuče crta, možda sam zapravo najponosniji na izbor Zdravka Vukelića koji je u mojim očima na set došao kao mladi perspektivni student glume, a otišao kao jedan od glumaca s kojima jedva čekam ponovno raditi. Usput rečeno, dao je otkaz na sezoni da bi došao snimati ovaj film. Ne smijem zaboraviti Duju Sabljića „Gazdu, Josipa Ledinu, Šimu Šituma i Nikolu „Ljubavi“ Matijaševića koji su svojim epizodnim ulogama uvelike obogatili film.

5. Koji ti je bio način rada s glumcima na snimanju?

Snimanje je bilo specifično jer je većim dijelom bilo u jednom prostoru, bez puno rasvjete i scenske tehnike. Namjestili bi svjetlo, glumci i ja bi isprobavali dok ne bi svi bili zadovoljni i onda bi snimali. Improvizacije je bilo, ali se konteksti scena nikada nisu mijenjali. Na prijedlog mog producenta Jakova Nole niti jedan dan nismo snimali više od sedam sati, što je sigurno doprinijelo ležernoj atmosferi iza, a nadam se i ispred kamere.

6. Je li bilo nekih izazovnijih dana ili scena za snimit?

Pamtim neku raspravu između glumaca oko jedne od replika u filmu, potop epskih razmjera koji je uslijedio i uspješno privedeno snimanje filma na kraju dana.

7. Koji su ti sljedeći filmski projekti?

Ostalo mi je za dovršit još par filmova s faksa koji me prate kao neki zlodusi prošlosti. Mislim da ih je bitno dovršiti i diplomirati kroz narednu godinu, jer „karma ne pita kako si?“. Paralelno pišem dijaloge za jednu domaću humorističnu seriju, povremeno asistiram i razvijam Muškiće u obliku treatmenta za dugometražni igrani film.

8. Je li i tebi teško pao poraz od Gzire?

Za odgovor na ovo pitanje poslušajte pjesmu Jasne Zlokić „Ja sam ti jedini drug“.

Novosti

Tri filma idealna za opuštanje u blagdansko doba

Novi filmovi u bazi platforme

Dva nova filma u bazi platforme

Novi filmovi na platformi

Zatvoren 20. ZFF – projekcije se nastavljaju i u nedjelju

Najava Kockica: Zof i Muškići

Newsletter

Prijavi se i prvi saznaj novosti