I’m Not Telling You Anything, Just Sayin’

  • Sanja Milardović
  • Feature
  • 2020
  • 19:24
  • 0
Video nije dostupan.
Watch announcement

Synopsis

Zrinka returns to her hometown for a few days to do some location scouting. She stays at her mother Tanja’s place. Tanja’s behaviour seems strange, so Zrinka takes her location scouting in order to find out what is troubling her. In the end, Tanja’s emotional breakdown brings the two closer together.

Directors

Sanja Milardović

Sanja Milardović graduated in acting and puppetry from the Academy of Arts in Osijek. She works as an actress, screenwriter and director in theatre and film. Her short directorial debut, Just Like That, screened at Checkers at the 12th ZFF.

Read biography
  • Editing

  • Lea Mileta
  • Screenplay

  • Sanja Milardović
  • Cast

  • Iva Šimić Šakoronja
  • Dean Krivačić
  • Olivera Baljak
  • Producer

  • Emilie Dubois
  • Olivier Berlemont
  • Matej Merlić
  • Director of Photography

  • Ante Cvitanović
  • Year

  • 2020

Production contact

Castor Multimedia

Desinićka ulica 10, 10000 Zagreb, Hrvatska
info@castormultimedia.hr

User reviews

Filmski Kritičari 54+
0

'Kamo je nestao grad koji teče?' ---- Grad Rijeka i njegova okolica imaju sve što tridesetogodišnja Zrinka (Iva Šimić Šakoronja) može poželjeti, kao skautkinja lokacija za samoubojstvo glavnog aktera novog filma: planine s fotogeničnim liticama, melankolično more, napuštene tvorničke zgrade i dominantne nadvožnjake. To je istodobno prigoda da posjeti umirovljenu majku Tanju (Olivera Baljak), no pritom primjećuje obeshrabrujuće digresije u majčinu ponašanju. Zabrinuta, Zrinka želi saznati što se zapravo događa s majkom, te je uključuje u svoju potragu. Majka nije angažirana samo kao poznavateljica potencijalno atraktivnih filmskih lokacija, nego je i svjedokinja prisilnog umirovljenja i rastakanja grada. Tanja, unatoč emocionalnom i mentalnom posrtanju, ne želi izgubiti malo preostalog dostojanstva i otkriti kćeri da hoda po rubu. Razotkrio ju je samo ljutiti ispad nad „malim čovjekom“, čuvarom u luci (Dean Krivačić). Iznimnom ekspresivnošću u toj kratkoj sceni dočarala je svu izgubljenost, ali i nemoćni bijes generacije koja se umirovljuje u gradu koji je i sam već odavno umirovljenik. Scenaristica i redateljica Sanja Milardović suptilno tka priču na razini dva gubitnika, postupno, a možda i nehotice, razotkrivajući koliko joj je stalo do oba. Priča o majci i gradu eho je dvostrukog urušavanja. Osim sjajnom idejom i pripovjedačkim umijećem, priča je brižno vođena okom kamere Ante Cvitanovića. Scenografkinja Tea Truta sjajno je pridonijela naglašeno mračnom mjestu susreta majke i kćeri u pretrpanom stanu, koji je tako postao refleksija majčinih mračnih raspoloženja i konfuzija. Ta naglašena unutarnja zagušenost kontrapunktirana je svijetlim kadrovima u eksterijeru, ali reduciranim, uglavnom bijelo-sivim spektrom. Tako se vizualno ne remeti, već naglašava dinamičan razvoj odnosa majke i kćeri. Širokim planovima lica i mekanim svjetlom, kamerom se ispisuju posvete ženskim ličnostima. Detalj potočića znoja na Zrinkinu vratu, dok ona s fotoaparatom u ruci zamišljeno zuri u ponor jedne od potencijalnih lokacija filmskog samoubojstva, dirljivo upućuje na Zrinkinu novonastalu tjeskobu i zatečenost. Mirnoća kojom Zrinkino lice dominira nad ponorom ipak poziva na uzbunu. Milardović je reduciranim dijalozima ostavila glumicama dovoljno prostora da njezinu priču ispričaju svojim vještinama i mimikom lica. Olivera Baljak i Iva Šimić Šakoronja uzvratile su izvrsnim izvedbama. Majčino grcanje kroz samo par riječi, „ne mogu više…“, glumački je i emocionalni klimaks filma. Prethodili su mu statični kadrovi bespomoćne žene naspram „stoičkih“ riječkih nebodera. Kroz takav fotografski sraz žene s neuništivim, ali napuštenim betonsko-čeličnim konstrukcijama, vidimo kako se grad i ljudi umirovljuju različitim načinima, ali gledatelju ostavljaju identičan osjećaj poraza. Najvažniji industrijski punktovi postoje danas samo kao zaštićena svjetska baština, a nezaštićeni mladi ljudi u Harteri, ako imaju sreće, slušaju dobre koncerte. U završnom dijelu filma, na rijeci gdje majka na trenutak iščezne Zrinkinu nadzoru, prestaje dotadašnja scenska letargičnost. Izmjenama svjetla i sjene uzduž rijeke, treperenjem lišća i granja kroz koje se Zrinka panično probija, postiže se iznimna dinamičnost. U jednom trenutku kamera usporava i zastaje krupnim planom euforičnog majčina lica, naglašavajući točku preokreta. Zrinkina razorna panika u potrazi za majkom prometne se u ljutnju, u istom trenutku trijumfalne dječje radosti majke zbog ulovljene ribe. U toj se sceni latentna Zrinkina netrpeljivost prema brižnoj majci, kojoj svjedočimo od prvog trenutka susreta sa svim tenzijama i emocionalnim amplitudama, slama zbog majčina fizičkog pada i psihičkog sloma te katarzično provodi Zrinku u novu ulogu. Ona kao da preuzima odgovornost majke i istodobno brigu o njoj. Uloge su zamijenjene. Dojmljiv prizor dvije figure koje kao da plutaju na kontejneru, slika koja je i plakat filma, podsjetio me na prizor u luci iz dokumentarca Agnès Varda Ljudi i mjesta (Francuska, 2017.). Zajedničko im je isto univerzalno pitanje: što preostaje ljudima čija je luka potonula? Kritiku napisala Silva Čičak u sklopu projekta 'Radionice filmske kritike za osobe starije životne dobi'.

  • Editing

  • Lea Mileta
  • Screenplay

  • Sanja Milardović
  • Cast

  • Iva Šimić Šakoronja
  • Dean Krivačić
  • Olivera Baljak
  • Producer

  • Emilie Dubois
  • Olivier Berlemont
  • Matej Merlić
  • Director of Photography

  • Ante Cvitanović
  • Year

  • 2020

Production contact

Castor Multimedia

Desinićka ulica 10, 10000 Zagreb, Hrvatska
info@castormultimedia.hr