Nakon što je za svoj dokumentarni film El Shatt — nacrt za utopiju (2023) osvojio Oktavijana, nagradu koju Hrvatsko društvo filmskih kritičara (HDFK) dodjeljuje najboljim filmskim ostvarenjima u protekloj godini, redatelju Ivanu Ramljaku uručena je i godišnja Nagrada Vladimir Nazor za najbolji film. Velik je to i zaslužen uspjeh za redatelja čiji se opus ponajviše oslanja na njegov interes za prošlost te izgubljene prostore i kulture, baš poput one u El Shattu, izbjegličkom kampu u Egiptu u kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata ugroženi stanovnici Dalmacije izgradili svojevrsnu utopističku zajednicu.

To je Ramljakov drugi dugometražni naslov, a u njemu se kao i u prvom — O jednoj mladosti — koristi gotovo isključivo fotografijama, odnosno arhivskim snimcima te pamćenjem pojedinačnih sugovornika u pokušaju da rekonstruira svakodnevicu zajednice čije se iskustvo redovito tijekom povijesti zanemarivalo, neovisno o tome što je za većinu preživjelih vrijeme provedeno u El Shattu jedno od najljepših u životu.

S Ramljakom, koji je odnedavno postao i selektor Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, porazgovarali smo o izgubljenoj kino kulturi, studiranju na FER-u, kriterijima kojima se vodi pri odabiru kratkih filmova, kao i o nepresušnom interesu za izgubljenim prostorima.

Treba pronaći balans između priča koje želiš ispričati i koje možeš, tj. imaš vizualne materijale koji ih potkrepljuju. Opet, ne smiješ biti previše ilustrativan da ne upadneš u pleonazam. Također, moraš probati prosuditi što je objektivno bitno za film, a što neka tvoja intimna fiks ideja koja će ostati neshvaćena.

Intervju s Ivanom Ramljakom u cijelosti možete pročitati ovdje.