Nakon što je za svoj dokumentarni film El Shatt — nacrt za utopiju (2023) osvojio Oktavijana, nagradu koju Hrvatsko društvo filmskih kritičara (HDFK) dodjeljuje najboljim filmskim ostvarenjima u protekloj godini, redatelju Ivanu Ramljaku uručena je i godišnja Nagrada Vladimir Nazor za najbolji film. Velik je to i zaslužen uspjeh za redatelja čiji se opus ponajviše oslanja na njegov interes za prošlost te izgubljene prostore i kulture, baš poput one u El Shattu, izbjegličkom kampu u Egiptu u kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata ugroženi stanovnici Dalmacije izgradili svojevrsnu utopističku zajednicu.

To je Ramljakov drugi dugometražni naslov, a u njemu se kao i u prvom — O jednoj mladosti — koristi gotovo isključivo fotografijama, odnosno arhivskim snimcima te pamćenjem pojedinačnih sugovornika u pokušaju da rekonstruira svakodnevicu zajednice čije se iskustvo redovito tijekom povijesti zanemarivalo, neovisno o tome što je za većinu preživjelih vrijeme provedeno u El Shattu jedno od najljepših u životu.

S Ramljakom, koji je odnedavno postao i selektor Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, porazgovarali smo o izgubljenoj kino kulturi, studiranju na FER-u, kriterijima kojima se vodi pri odabiru kratkih filmova, kao i o nepresušnom interesu za izgubljenim prostorima.

Krenimo od početka. U biografiji stoji da si nakon srednje škole upisao FER, kao i da si se već tijekom studija krenuo (između ostaloga) baviti radijskim novinarstvom te filmskom i glazbenom kritikom. Kako je uopće došlo do tog zaokreta od tehničkih znanosti prema novinarstvu i, posljedično, filmskoj režiji? Je li iskustvo studija na Fakultetu elektrotehnike i računarstva utjecalo na tvoje umjetničko stvaralaštvo, i ako da — na koji način?

Nakon srednje škole bio sam pogubljen kao i većina prijatelja iz moje generacije, pa sam nažalost slušao savjet roditelja i upisao nešto što me uopće nije zanimalo, ali mi je dobro išlo. Moj srednjoškolski san je bio raditi kao radijski DJ, budući da sam tad bio opsjednut glazbom. Jača ljubav prema filmu probudila se tek na fakultetu, u druženjima s tadašnjim kolegom Kristijanom Loveijem. Zajednički plan je bio završiti FER i upisati Akademiju. On je diplomirao u roku, ali se ubrzo zaposlio u struci, oženio, dobio djecu....a ja sam došao do dva uvjeta za upis četvrte godine i odustao. Akademiju sam upisao 20 godina kasnije. 

Moram spomenuti i da s FER-a potječe i moje prijateljstvo s Hrvojem Nikšićem, sjajnim dizajnerom zvuka, koji je radio na kratkom filmu koji upravo dovršavamo. Ni on nikad nije diplomirao na FER-u. 

Da si jedan od vodećih suvremenih dokumentarista svakako potvrđuju i brojne nagrade na istaknutim filmskim festivalima, kao i pozitivne reakcije publike na tvoje filmove. No put do priznatosti nije bio lak. Karijeru si počeo snimajući filmove o Bori Leeju iz Sinja. Kako danas gledaš na svoje filmske početke? Imaš li osjećaj da si morao više raditi da se dokažeš i da dobiješ poštovanje filmske industrije zbog amaterske pozicije iz koje si krenuo?

Filmovi o Bori su nastali na njegovu inicijativu. Mario Kovač, Krešimir Pauk i ja smo ih napravili da mu pomognemo, a naravno i da se zabavimo. Teško je reći da sam tu nešto naučio jer nije bilo vremena za neku režiju, ali nakon njih, na poticaj srednjoškolskog prijatelja Marka Škobalja, imao sam hrabrosti početi prijavljivati ozbiljnije projekte na Ministarstvo kulture (tada još nije bilo HAVC-a). Marko i ja smo naivno mislili da je u općem čemeru u kojem je tada bio hrvatski film, dovoljno napisati dobar scenarij i da ćemo sigurno dobiti šansu da nešto snimimo. Nakon sedam odbijenih projekata shvatili smo da to ne ide tako. Zato smo pronalazili 'mala vrata' preko kojih smo realizirali filmove - neke radionice, omnibus 'Zagrebačke priče', projekt Sarajevo grad filma; jedan film je nastao iz materijala snimljenog za reklamu...Definitivno nam je bilo teže nego ljudima 'iz sustava'.   

Akademiju dramskih umjetnosti upisao si s 42 godine, kao već ostvaren redatelj s nekoliko sjajnih filmova iza sebe. Zašto si ipak odlučio upisati Akademiju? Je li formalno filmsko obrazovanje obogatilo ili na bilo koji drugi način promijenilo način na koji pristupaš filmskoj građi?

Iskreno, poučen dotadašnjim iskustvima, htio sam učvrstiti svoj status dobivanjem formalne potvrde sustava.

No, osim toga studiranje na ADU mi je omogućilo napraviti dva filma koja inače vjerojatno ne bih mogao mimo nje. Za 'Dom boraca' tada vjerojatno ne bi dobio novce od HAVC-a, a 'O jednoj mladosti' se ne bi usudio raditi bez te sigurnosne mreže, tj. mogućnosti da film nikad javno ne prikažem ako ne ispadne dobar. Svakako, u procesu rada na tim filmovima puno mi je pomogao moj mentor Goran Dević, kao i Ivor Šonje, izvrstan montažer s kojim radim na nekim projektima i danas. Tako da kad sve zbrojim, to iskustvo mi je sigurno pomoglo.

Tvoj filmski opus vrvi zaboravljenim prostorima (Dom boraca), izgubljenim kulturama (Kino otok) pa i zanemarenim povijesnim epizodama (El Shatt — nacrt za utopiju). Kako objašnjavaš taj interes za izgubljeno, nepoznato i nepriznato — dolazi li spontano ili se promišljeno odlučuješ baviti upravo tim temama?

U tolikoj mjeri se to događa spontano da sam tek nedavno osvijestio da su mi svi filmovi o prošlosti i sjećanju. Ne znam otkud to dolazi, ne smatram se osobom koja ne živi u sadašnjosti, dapače mislim da u prosjeku više od svojih prijatelja pratim novu glazbu, film, politiku, sport...Možda se radi o tome da se jako teško nosim s onim što smatram nepravdom, pa imam snažnu potrebu 'ispravljati krive Drine'.  

Budući da je tvoj djed s majčine strane bio jedan od 28.000 Dalmatinaca što su dvije godine živjeli u izbjegličkom logoru El Shatt u egipatskoj pustinji, kako to da si se naposljetku ipak odlučio ne uključiti njegovu priču u svoj film? Koliko je bilo teško pronaći sugovornike te nabaviti arhivske snimke?

Prvobitna ideja je bila ispričati njegovu priču, i baviti se na neki način istraživanjem vlastite obiteljske povijesti, budući da je on umro kad sam imao samo godinu dana, pa ne znam puno o njemu. Nakon što sam shvatio da ću teško naći nekog živog da mi priča što je on točno tamo radio (osim što sam znao da je bio liječnik), planirao sam to fikcionalizirati. A onda sam shvatio da bi to bila pogreška. Zašto izmišljati priče o mom djedu, kad ima tako divnih anegdota koje mi mogu ispričati ljudi koji su još živi? Sugovornike nije bilo teško naći jer se cijela jedna mala zajednica, meni što poznatih, što nepoznatih ljudi, angažirala da me informiraju gdje ih još ima. Problem ih je bio snimiti jer se to događalo usred najgore faze pandemije. Arhivske fotografije i snimke su bile razasute po raznih arhivima diljem svijeta, ali taj istraživački rad mi je uvijek uzbudljiv i zabavan.     

El Shatt je bio uistinu pravo oličenje komunističkog, odnosno kolektivističkog duha. Misliš li da bi danas bilo moguće izgraditi slično model-naselje usred pustinje kao i tada? Većina preživjelih vrijeme provedeno u El Shattu tumači kao pozitivno, no ipak je riječ o povijesnoj činjenici koja se gotovo uopće ne spominje u javnosti. Što misliš zašto je to tako?

Teško je to reći, svaki povijesni događaj naravno treba promatrati u kontekstu prostora i vremena u kojem se dogodio. Naravno, ovisi dosta i o samim akterima - nedaleko od našeg kampa je bio onaj grčki, u kojemu po svemu štro se zna, nije vladala takva atmosfera. U današnjem dobu punom podjela meni je bilo važno ispričati priču o kolektivu koji je pronašao neko zajedništvo i sinergiju u nevolji. Zanimljivo mi je da se u ovoj zemlji takve situacije događaju također uglavnom samo u velikim nevoljama - npr. treba doći do potresa ili poplave da bi nogometni navijači bili konstruktivni, a ne destruktivni. Možda zapravo predobro živimo, a da toga nismo svjesni. Što se tiče zanemarenosti ove teme i njenih implikacija, shvaćam zašto aktualnoj vlasti nije zgodno da se priča o npr. jedinstvu komunista i katoličke crkve, ali me smeta kad te teme izbjegavaju i ljevičari jer se boje da će ih proglasiti jugonostalgičarima. 

Zanimljivo je kako si u oba dugometražna ostvarenja — i u O jednoj mladosti i u El Shattu — koristio gotovo isključivo fotografije i ponešto dostupnih video materijala. Na koji si način vršio selekciju, odnosno — kako si znao kada se trebaš zaustaviti, koje dijelove izbaciti? Posebno ako u obzir uzmemo i osobni značaj koji obje priče imaju za tebe.

Treba pronaći balans između priča koje želiš ispričati i koje možeš, tj. imaš vizualne materijale koji ih potkrepljuju. Opet, ne smiješ biti previše ilustrativan da ne upadneš u pleonazam. Također, moraš probati prosuditi što je objektivno bitno za film, a što neka tvoja intimna fiks ideja koja će ostati neshvaćena. Zato je u stvaranju ovakvih filmova strašno bitan montažer, pa bi iskoristio priliku da pohvalim Jelenu Maksimović, koja je tu dala svoj maksimum. Nomen est omen :) 

Selektor si Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, a donedavno si uređivao program Kratki utorak u Tuškancu i bio umjetnički direktor Tabor film festivala. Postoje li neki kriteriji kojima se vodiš pri selekciji kratkometražnih filmova? Na temelju iskustva, razlikuje li se publika kratkometražnih filmova od one dugog metra?

Uvijek tražim filmove koji imaju neki element inovativnosti u sebi. Da li formalni ili sadržajni, nije bitno. Kratka forma je izuzetno zahtjevna i nije lako u vrlo ograničenom vremenu napraviti zaokruženu cjelinu. Dobar dio kratkih filmova se nažalost temelji na nekom štosu, ili djeluju kao dio, često početak nekog dugog filma. Što se tiče publike, treba razdvojiti animiranu ili eksperimentalnu scenu, koje imaju svoje festivale, publike i prije svega autore koji vrlo često cijelu karijeru ostaju u kratkoj formi; i kratki igrani i dokumentarni film koji ipak većini autora služe kao priprema za karijeru u dugoj formi. Na animiranoj i eksperimentalnoj sceni postoje poznati autori, neki njihov 'star sistem', i publika koja to poznaje i prati. Što se tiče kratkih igranih i dokumentarnih, tu je puno teže pohvatati tko je tko i što je što, jer autori obično snime par filmova i odu na dugu formu. Zato je za te filmove teže zainteresirati publiku. Meni se uvijek sviđala ideja programiranja kratkih filmova kao predigri za duge, mislim da bi to češće trebalo raditi na festivalima.  

Kino otok filmski je esej o izgubljenoj kino kulturi, čiji je prvi udarac bila televizija, pa onda video i uzlet interneta, a potom i nedavna pandemija koronavirusa. Stanje u Zagrebu poprilično je loše — glavni je grad trenutačno bez svoja dva najjača nezavisna kina. Može li kino preživjeti sve te udarce? Kako u tom kontekstu gledaš na streaming servise i VOD platforme poput Croatian.filma?

Stanje u Zagrebu je trenutno katastrofalno, po mom mišljenju najgore otkad je filmske umjetnosti. Da, istina je, kad zbrojimo sve dvorane u svim multipleksima, imamo kina više nego ikada. No što to vrijedi kad se u svima njima vrti istih desetak filmova za djecu i mlade tinejdžere, što je jedino što Holivud već godinama producira? Od neholivudskih prostora ostali smo samo na par neadekvatnih - KIC koji je preuređena soba građanskog stana i Kinoteku koja izgleda kao da je 1989., i ne smije raditi nedjeljom. Nevjerojatno mi je da gradska vlast, koja je proizašla s kulturne scene, ne razumije da je to gorući problem koji treba hitno riješiti. Dok oni renoviraju Tuškanac i Europu, i izgrade Paromlin, izgubit će se nekoliko generacija posjetitelja kina.

Treba hitno napraviti pop-up kino ili se dogovoriti s nekom drugom institucijom (SC, Lauba, ADU, Plesni centar, Lisinski...) da se nađe način da se prebrodi taj krizni preiod. VOD platforme poput ove su izuzetno važne i pozdravljam njihove aktivnosti, ali filmovi se i dalje najbolje gledaju u kinu.     

I za kraj, na kojem projektu/ima trenutačno radiš? Hoćeš li se ikada vratiti igranom filmu?

Trenutno radim na dugom dokumentarcu o Josipu Reihl-Kiru, šefu osječke policije koji je održavao mir u istočnoj Slavoniji 1991., dok nije ubijen u sumnjivim okolnostima, i to od hrvatske strane. Par dana nakon tog događaja buknuo je otvoreni rat. Što se tiče igranog filma, ne isključujem tu mogućnost, pod uvjetom da mi dođe prava ideja, što se još nije desilo.

Svakog filmaša mjeseca tražimo da izdvoji jedan kratki film s naše Platforme kao filmsku preporuku.

Sava raka tika taka Vjerana Vukašinovića, sigurno najneviđeniji i najpotcjenjeniji film koji imate na platformi. :)

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković

Od 22. srpnja El Shatt — nacrt za utopiju moći ćete gledati i na Croatian.filmu.