1. Tvoj najnoviji animirani film Eeva, koji si režirala s Mortenom Tšinakovim, svjetsku premijeru imao je na prestižnom festivalu kratkometražnog filma PÖFF Shorts u studenom prošle godine, a prikazan je i u konkurenciji kratkometražnih filmova (Berlinale Shorts) Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu, nakon čega je uslijedio i Q&A. To je doista velik uspjeh, čestitamo!
Kakvi su dojmovi nakon projekcije? Kako je prošao razgovor nakon filma?
Što za tebe osobno, a što profesionalno znači takav uspjeh?
Hvala! Velika nam je čast prikazati film na dva prestižna festivala. Prije svega u Estoniji gdje je većina filma realizirana i gdje živim i radim već nekoliko godina.
I naravno, Berlinale je velik svjetski festival. U programu Berlinale shorts sudjeluje samo 20 kratkih filmova iz cijelog svijeta od kojih su velika većina igrani filmovi te samo tri animirana. Tako da je sama selekcija i sudjelovanje stvarno velika sreća.
Također, ovo je prvi put da se hrvatski kratki animirani film natječe na Berlinale Shorts, a također i estonski, tako da nam je bila velika čast prvi put predstaviti dvije male zemlje koje su u animaciji zaista velike.
Projekcija je prošla sjajno, velik broj ljudi mogao je pogledati film na velikom ekranu. Nakon projekcije uslijedio je Q&A s Annom Henckel-Donnersmarck, voditeljicom programa Berlinale Shorts, i imala sam priliku razgovarati s publikom. Reakcije su bile zaista pozitivne!
Za mene taj uspjeh znači priznanje za uloženi trud i rad na filmu. Svi znamo da realizacija animiranog filma iziskuje strašno puno strpljenja, dugotrajnog rada i neizvjesnosti, tako da je velika sreća kad film može zasjati na velikom ekranu i dobiti pozitivne reakcije.
Nadam se da će uspjeh i priznanje biti od pomoći u produkciji sljedećeg filma koji spremamo.
2. Možemo sa sigurnošću reći da s Mortenom Tšinakovim zbilja sjajno surađuješ. Naime Eeva je vaša treća autorska suradnja, a do sada ste surađivali i na filmovima The Stork i Demonstracija briljantnosti u 4 čina. Sva tri filma imala su bogat festivalski život i sjajno su prošla među publikom i žirijem raznih festivala.
Kako si upoznala Mortena i kako je došlo do prve suradnje? Voliš li raditi u paru, što ti to donosi novo i drugačije u usporedbi sa samostalnim radom? Spremate li neki novi zajednički projekt?
Morten i ja upoznali smo se na Odsjeku za animaciju na Estonskoj akademiji likovnih umjetnosti i ubrzo shvatili da imamo neki zajednički jezik, sviđa nam se estonski smisao za humor i surealizam. Još za vrijeme studiranja radila sam kao animatorica u studiju Eesti Joonisfilm u Tallinnu, u najstarijiem estonskom sudiju za crtani film. Tamo smo nakon diplome zajedno režirali prvi zajednički film Demonstracija briljantnosti u četiri čina gdje smo prvi put sklopili koprodukciju između dva studija Eesti Joonisfilm i Adriatic Animation. To nam je bio prvi veliki i ozbiljni projekt na kojem smo stvarno puno toga naučili.
Na naše veliko iznenađenje, taj naš prvijenac doživio je velik uspjeh, osvojio je između ostalih nagradu Animafesta za najbolji hrvatski film, Grand Prix na Etiuda&Anima u Krakowu i posebno priznanje na Sommets du cinéma d’animation u Montrealu. S tim prvim filmom formirali smo kreativni tim s kojim smo kasnije realizirali The Stork, koji je, osim mnogih priznanja, osvojio i nagradu publike na zagrebačkom Animafestu te je izabran kao najbolji animirani film na EFTA-i (Nacionalna estonska filmska i televizijska nagrada). I eto, 2022. nastao je film Eeva.
O kakvu se obliku suradnje radi?
Još od prve suradnje razvili smo neku zajedničku kreativno-radnu dinamiku. Morten bi napisao prvu verziju scenarija i nakon toga bismo na svakom aspektu filma radili zajedno. Priča bi se kroz produkciju mijenjala i dobivala nova rješenja, detaljno bismo planirali svaki detalj scena, dizajn likova, orkestraciju pokreta, ritam, montažu itd. Film bismo gradili kao neki mozaik ili kolaž koji tek kroz vrijeme dobila svoju konačnu formu. Također, pored vizualne strane, jako su nam važni glazba i dizajn zvuka u filmu. U ranoj fazi razvoja animatika razmišljamo kakav zvuk prati vizuale. Morten potpisuje glazbu u posljednja dva filma i u nekim dijelovima ga pratim s violinom i glasom. Animirani film uvijek sa sobom nosi timski rad i volim raditi s drugim kreativcima jer u tom slučaju stvaramo nešto što sami pojedinačno ne bismo mogli.
Naravno, svaki projekt je priča za sebe. Volim također raditi sama. Na primjer, godine 2019. režirala sam i animirala glazbeni spot za pjesmu irskog glazbenika Glena Hansarda i taj solo pristup također mi je bio zanimljiv jer je više intuitivan.
3. Možeš li nam nešto više reći o kratkometražnom animiranom filmu Eeva – tema filma doista je zanimljiva, kako si došla do nje? Koliko ste dugo radili na filmu? Kako je tekao proces? Znaš li možda kada će ga hrvatska publika imati prilike vidjeti negdje?
To je prije svega priča o gubitku voljene osobe, o fazama tugovanja, ali i priča koja se bavi kompleksnošću ljudskih odnosa i misterijima ljudske psihe. U filmu izbliza pratimo jedan dan u Evinu životu, zapravo pratimo njen subjektivni pogled na svijet i čak zavirujemo u njene snove, koji otkrivaju neke uznemirujuće tajne. Ipak, to je film koji je otvoren za interpretaciju i ne daje odgovore, već otvara pitanja. Tematika filma pomalo je teška, ali s dobrom dozom humora. Prva ideja za tu priču zapravo je došla iz Mortenova sna. Sanjao je jednu scenu koju vidimo u filmu - scenu u kojoj djetlić kljunom upisuje poruku Morseovim kodom. Ta nam se scena činila toliko zanimljiva da smo onda oko toga kreirali priču.
Od pisanja prve verzije scenarija sve do konačne realizacije prošlo je tri godine. Naravno, dodatno nas je usporila i pandemija jer smo morali na daljinu, preko interneta raditi na scenama i komunicirati s animatorima i dizajnerom zvuka. S druge strane, mislim da nam je ta produkcija za vrijeme pandemije bila neka vrsta spasa, jer smo u vrijeme neizvjesnosti i najtmurnijeg lockdowna imali projekt koji nam je svakodnevno davao smisao i nove izazove. U finalnoj fazi, kad je lockdown popustio, dizajn zvuka radili smo u Zagrebu. Evo, nedavno smo saznali da je film uvršten na Animafest, pa će hrvatska publika imati priliku vidjeti film u Zagebu početkom lipnja.
4. Nakon studija na Akademiji u Zagrebu svoju si animatorsku edukaciju nastavila u Krakowu, Pragu te u Tallinnu, u kojem trenutačno živiš i radiš.
Što te odvelo u Krakow, što u Prag, a što te odvelo i zadržalo u Tallinnu?
Studij sam počela u Zagrebu na odsjeku za animirani film i nove medije i važan dio moje edukacije bio je zagrebački Animafest, na kojem sam svake godine gledala filmove. Za studija me općenito zanimala estetika i kompleksna povijest istočne Europe, tako da sam boraveći u tim gradovima na Erasmusu, mogla izbliza proučavati umjetnost i kulturu te na tom putu razvijati neki osobni rukopis i način izražavanja. U Zagrebu sam naučila važnost eksperimentiranja u filmu, posebno su me se dojmila predavanja pokojnog Ivana Ladislava Galete. U Pragu i Krakowu fokusirala sam se na grafičke tehnike, ilustraciju, proučavanje književnosti i filma. Akademija u Tallinnu najviše me iznenadila svojim profesionalnim fokusom na animirani film. Bila je zaista velika privilegija učiti od Priita i Olge Pärn i biti okružena mnogim autorima koji žive i rade u tom gradu. Tamo sam naučila važnost predane koncentracije i radne discipline. Na mene je također definitivno utjecao uvrnuti estonski smisao za humor.
Imaš li neke savjete za mlade studente animacije?
Savjetovala bih da se ne boje upustiti u nepoznate vode i da putuju tamo kamo ih interes vuče. Također da je bitno cijeli život učiti, širiti znanje i marljivo raditi. Veliki je mit da uspjeh dolazi iz inspiracije, ključ je u neprestanoj potrazi i radnoj disciplini.
5. Osim u sferi animiranog filma, aktivna si i kao ilustratorica, između ostalih radila si ilustracije za knjigu Olje Savičević Ivančević Moj prijatelj Mačkodlak. U jednom intervjuu pročitali smo da sve ilustracije radiš zaobilazeći kompjutorske ekrane - crtaš na najtradicionalniji način s olovkom na papiru.
Koja je razlika (za tebe osobno) između stvaranja ilustracija i animacija? Uživaš li u nekom više nego u drugom? Da li bi se u budućnosti voljela baviti tim objema granama umjetnosti ili se planiraš opredijeliti samo za jednu?
Oduvijek me zanimala književnost i način na koji se slike spajaju tekstom i zato obožavam ilustrirati knjige. Ne mogu se odlučiti za samo jedan od ta dva interesa zato što i jedan i drugi predstavljaju jedan predivan svijet i drugačiji pristup.
Animirani film često znači timski rad unutar filmskog studija, a ilustracija za mene znači neki intimniji pristup radu. Ionako provodim previše vremena za ekranom, pa ilustracije radije radim na papiru klasičnim tehnikama i taj je proces za mene smirujući, rekla bih čak meditativan. Vrlo je intuitivan i taktilan, pokušavam uhvatiti atmosferu koja je negdje između stvarnosti i fantazije. Crteži su mi kompleksni i puni detalja jer sam kao dijete voljela listati slikovnice pune detalja i maštati. Mislim da ilustracija nije samo lijepa slika u knjizi, ona ima veliku odgovornost kao nosilac priče i može utjecati na čitatelje na kognitivnoj i emocionalnoj razini.
Prve sam knjige ilustrirala u suradnji s estonskim autorom Indrekom Koffom i prijevod te knjige (Cvjetovi groznice) nedavno je objavio izdavač Mala zvona u Zagrebu. A prva suradnja u Hrvatskoj bila je s Oljom Savičević Ivančević - Moj prijatelj Mačkodlak osvojio je Nagradu Grigor Vitez za ilustraciju. Prijevod te knjige uskoro će izaći i u Estoniji.