1.       S Josipom Lukićem snimila si svoj prvi film u ulozi redateljice – Nije zima za komarce – s kojim ste na Sarajevo Film Festivalu osvojili Srce Sarajeva za najbolji studentski film, a potom na Zagreb Film Festivalu Zlatna kolica u programu Kockica.

Jesi li se nadala takvu uspjehu? Kakve su reakcije okoline? Što taj uspjeh znači za tebe osobno, a što za tebe kao redateljicu i montažerku i tvoju karijeru?

Mislim da se svi mi nadamo uspjehu, ali očekujemo najgore. Reakcije okoline odlične su i lijepo je kad si priznat od struke, a osobno sam spremna da mi ovo bude prvi i zadnji uspjeh u životu. Treba izdržati do penzije!

2. Suredateljica si filma s Josipom Lukićem. Kako je krenulo sa suradnjom?

Nakon što sam pogledala Lukićevih Devet mjeseci, jedan od najdražih mi kratkih filmova, odlučila sam mu se javiti za montažu njegova diplomskog filma. I onda je glavni glumac dan prije snimanja dobio COVID pa je Josip odlučio uletjeti umjesto njega. Ja sam trebala skriptati, ali silom prilika dopala me suredateljska palica. Hvala mu na povjerenju!

3.      Koji vam je bio stil stvaranja: kako su nastali dijalozi, scene i izbor likova koji su u razgovorima s glavnim likom?

Negdje drugi dan snimanja odlučili smo odbaciti postojeći scenarij i baviti se vođenim glumačkim improvizacijama, tako da je snimanje bilo između dokumentarnog i igranog. Budući da studiram montažu, režiranju sam pristupila iz montažerske pozicije gdje sam se pokušala prilagođavati Josipovu stilu. Dijelimo dosta sličan ukus pa mi je to bilo prirodno i na snimanju smo se slagali kao beba i zvečka.

4.      Po čemu ti je ovo prvo (su)režijsko iskustvo drugačije od ostalih filmova na kojima si radila?

U montaži je puno manje objašnjavanja, neke stvari isprobaš i onda ili funkcioniraju ili ne. Nekad ne moraš ni znati što radiš. Na snimanju nema takva luksuza jer gradiš nešto iz nule s ekipom za koju bi ipak bilo dobro da znaju što se događa. Nešto objašnjavaš, a ljudi te slušaju i gledaju i pokušavaju shvatiti. To mi je bilo najgore.

5.      U kojim je uvjetima teklo snimanje i koji su ti općenito bili najveći izazovi?

Kad snimaš film u interijeru i na jednoj lokaciji, ljudi postaju klaustrofobični pa svaki dan dođe do nekog kolektivnog ludila s kojim se treba naučiti nositi. Uz to mi je još veći izazov bio postaviti se kao osoba koja zna što radi, pogotovo pred glumcima kojih me strah. No, budući da dolazim iz glumačke obitelji, rad s glumcima mi je svakodnevnica, tako da mislim da sam se ipak dobro snašla.

6.      Koji su ti neki od direktnih filmskih uzora, ima li neki filmski stil koji ti je bliži i što bi voljela ubuduće filmski istražiti?

Kao montažerka više se bavim istraživanjem tuđih stilova i prilagođavanjem. Vjerujem da se najteže prilagoditi samom sebi i zato se divim svakom tko napravi svoj film. Najdraži mi je strani autor Mike Leigh, a od domaćih uzora istaknula bih Luku Galešića i Sunčicu Anu Veldić.

7.      Koja je tvoja definicija kratkog filma? Kakvu ulogu kratki film igra za tebe, a što misliš kakva je njegova uloga suvremenoj kinematografiji?

Kratki film je odani kolega svih nas studenata i za mene trenutačno ne postoji ni jedna druga forma. Njegovo trajanje podrazumijeva određena ograničenja kojima se teško oduprijeti, tako da više cijenim originalnost u kratkom nego u dugom metru. Mislim da već i vrapci na grani pjevaju o njegovu šikaniranju i primatu dugometražnog filma, kojemu kratki uglavnom služi kao svojevrsni teaser.

8.     Koji ti je najdraži kratki film? Zašto?

Jedan od najdražih kratkih filmova mi je Precijenjena dramaturgija Sunčice Ane Veldić. To je film koji sam pogledala najviše puta u životu nakon Kuma 2 i mislim da se Sunčica u njemu uspješno prilagodila samoj sebi.