U sklopu 22. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjuova s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Arka i Severinin pas. Film Severinin pas moći ćete pogledati i online na našoj platformi dan nakon projekcije.

ARKA: Mladen Stanić

Mladen Stanić, pobjednik Kockica 2018. godine filmom Bila soba, vraća nam se novim, pravim splitskim filmom Arka koji je posveta tinejdžerskom buntu. Zašto mu je to bio najzahtjevniji film dosad, koja mu je omiljena scena kao i druge detalje rada na njemu, Mladen je podijelio s nama u intervjuu.

1. Koje su ti bile glavne motivacije za snimiti Arku? Jesi li pritom imao direktne filmske uzore?

Pa oduvijek sam volio filmove o odrastanju jer je pubertet jako zanimljivo razdoblje u svačijem životu. Ovaj film je svojevrsna posveta tinejdžerskom buntu koji roditelji uvijek kritiziraju, a meni se čini da je to pogrešno. Bunt treba njegovati jer preispitivanje stvari podrazumijeva razmišljanje vlastitom glavom. Mogao bih navesti milijun primjera koji su me na neki način inspirirali, ali ne mogu reći da sam se pri pisanju i režiranju Arke vodio nekim konkretnim uzorom.

2. Kako si se odlučio za glumce, pogotovo mlade?

Kod odraslih glumaca je proces odabira uvijek lakši jer su glumci poput Ivane Roščić, Frane Maškovića i Ane Uršule Najev već provjereni talenti. Što se tiče mladih glumaca, oni su odabrani preko mnogobrojnih audicija koje smo organizirali. Za vrijeme audicija sam odradio čitanja i probe s nekoliko stotina dječjih glumaca. Favoriti su bili pozvani u drugi krug i tamo sam napravio zajednička čitanja s različitim glumačkim kombinacijama dok nisam pronašao onih nekoliko mladih glumaca/ica koji se pokazali najboljima za ovaj film. To su bez ikakve sumnje bili: David Dragojević, Viktoria Zubanović, Bruno Mihanović, Toma Dodig i Franka Marović. 

3. Što ti je bilo najzahtjevnije u radu na Arci? 

Ovaj film je generalno gledajući bio jako zahtjevan i to je najteži film koji sam do sada snimio. Imao je hrpu velikih scena, lokacija, glumaca, statista itd. Sve to uskladiti i izvesti u okvirima budžeta s kojim smo raspolagali je bio pravi izazov za mene i produkciju, a bome i druge suradnike koji su dali sve od sebe i oplemenili ovaj film.

4. Ima li neka scena koja ti je posebno draga?

Imam ih nekoliko: one-take scena svađe između glavnog lika i majke, scena na autobusnoj stanici ili scena pod vodom. Ali ako baš trebam odabrati jednu najdražu, onda je to vjerojatno noćna scena vožnje. Ne nužno zato što je to najbolja scena u filmu (to gotovo pa sigurno nije), ali ja je jednostavno vizualno obožavam, zato hvala snimateljici Sari Moritz. Također mi se sviđa i režijski, pogotovo prijelaz s dječaka na mrak na kraju kadra. Kombinacija glazbe i vizuala u toj sceni me uvijek prebace u neko meditativno stanje. To je jedna jako mala i naizgled nebitna scena koja ispala i bolje nego što smo originalno planirali.

5. Ima li nekih poveznice s tvojim prijašnjim filmovima?

Vidim ih nekoliko. Za početak, u projekt je uključen niz mojih starih, vjernih suradnika i prijatelja kao što su: genijalna direktorica fotografije i moja životna partnerica, Sara B. Moritz, ultra sposoban producent Danijel Popović, izvanredan montažer Oleg Skorin, već itekako poznati oblikovatelj zvuka Luka Gamulin te mnogi drugi. Tu je i Mohikanac produkcija koja je zaista stala iza ovog projekta i svim silama ga podržala na putu do realizacije. Osim ekipe filma, mogu spomenuti i motiv naizgled funkcionalne, ali zapravo duboko disfunkcionalne obitelji. Ne mogu se sjetiti tko, ali netko mi je jednom skrenuo pozornost na to da se u svojim filmovima na neki način često bavim tim motivom. Naravno, tu je i grad Split kojem se u svojim pričama uvijek vraćam. 

6. Tvoji filmovi su već nekoliko puta bili na Kockicama, jedan je i pobijedio. Kakva su ti očekivanja ovaj put?

Pa iskreno, ovaj projekt je bio iznimno težak za realizirati i samo sam sretan jer ga nakon dugačke četiri godine konačno imamo priliku prikazati na velikom platnu. Nadam se da će se Arka ljudima svidjeti te da će publika prepoznati sav trud i ljubav koje smo kao ekipa uložili u nju. 

7. Na čemu trenutno radiš i što bi najviše volio snimiti u budućnosti?

Trenutno razvijam projekt za dugometražni igrani film pod nazivom „Bilo jednom u Splitu“. To je društveno angažirani, kriminalistički triler s elementima crnog humora i neo-vesterna. Budućnost je širok pojam i ako odem predaleko našlo bi se tu svega i svačega što bih volio snimiti. Za početak, taj spomenuti debitantski dugometražni igrani film, a onda i još nekoliko zanimljivih projekata koje imam na umu, uključujući i televizijsku seriju.

SEVERININ PAS: Jozo Schmuch

Debitant na ovim Kockicama, Jozo Schmuch, donosi nam još jedan splitski film Severinin pas. Kako ga je spasio scenarist da ne padne godinu na ADU, kako je jedna poznata političarka doprinijela ovom filmu i koji su problemi studenskog filmskog budžeta - o svemu ovome govori nam Jozo Schmuch. 

1. Kako je osmišljena ova grupa neobičnih likova i njihova „zanimacija“? 

Ovaj scenarij je nastao iz pera vječnog skribomana i all-around-good-guyja Luke Galešića kojeg sam jednog dana nazvao u panici i rekao da će me izbaciti s Akademije ako uskoro ne snimim vježbu adaptacije. Luka, dobar kakav je, svojim je smirenim glasom rekao da se skuliram i da mu malo kažem koje sam ideje imao za taj film. Ja sam mu ukratko ispričao da želim raditi film u kojem mama i sin kradu robu po dućanima, a ona tokom filma saznaje da je on gej. Par dana nakon dobio sam scenarij za Severininog psa. Vjerujem da će oni koji poznaju Luku i njegov rad u filmu vidjeti u filmu njegove vječne opsesije: hrvatsku pop kulturu i Severinu. Glumce sam odabrao lako jer sam, čitajući scenarij, zamišljao sam točno njih troje kao glavne likove.

2. Kako je proteklo snimanje i koliko si glumcima dao prostora za improvizaciju? 

Set ovog filma bio mi je jedan od najboljih setova u životu. Cijelo vrijeme smo se svi strašno zabavljali i mislim da je to stvorilo super pozitivnu atmosferu za rad. Svi su bili izrazito otvoreni i prijemčivi za ideje, imali su ih mnogo i nisu ih se libili dijeliti međusobno, tako da sam ja većinu vremena samo imao urednički zadatak odabira najboljeg. Glumci su uz, naravno, moje vodstvo imali i veliku slobodu kod izgradnje likova, pa smo i dosta improvizirali na samom setu, ali već i na probama. Marina je na probi zaključila da bi ona voljela Liviju igrati na dubrovačkom naglasku, što mi se odmah svidjelo i ona je od probi do snimanja filma provodila dane slušajući stare intervjue Dubravke Šuice. Jedna iznimka je monolog Stipe Radoje, koji jesmo prošli na probama, ali je na snimanju svaki put bio drugačiji i svakim novim pokušajem sve smješniji. Mi smo iza kamere susprezali smijanje i divili se Franku koji to uspijeva ispred kamere. 

3. Što ti je bilo najzahtjevnije u cijelom procesu?

Kao i na svakom setu, a pogotovo na studentskom na kojem je budžet skoro pa nikakav, događale su se nepredvidljive stvari koje bi se nekako lakše riješile da smo imali novca. Tako nam je nekoliko dana prije snimanja otkazan stan u kojem smo trebali snimati, ali smo srećom našli još bolji. Isto tako su nam otkazali vlasnici nekog pomeranca koji je trebao glumiti, ali nam je onda Ana Šiškov ponudila Priku, koji je, osim što je fenomenalan pas, i odličan glumac. Kako nje nije bilo na setu cijelo vrijeme, ja sam veliki dio vremena režirao s Prikom u naručju te sada nakon toga samo mogu svima preporučiti da na set uzmu jednog psa za emocionalnu potporu. 

4. Jesi li imao neke direktne filmske uzore?

Ne postoje neki filmovi koje sam gledao i da mogu reći da su mi baš direktni filmski uzori. Svakako tu ima nešto malo Almodovara, možda i nekih Dolanovih filmova, ali se trudim kroz filmove razviti neki vlastiti rukopis i vizualni stil. 

5. Kakva su ti očekivanja na Kockicama?

Evo stvarno se nadam da će se ljudi nasmijati, ali osim toga nadam se da ću uspjet preživjeti taj petak bez da negdje povratim. Šalu na stranu, meni i cijeloj ekipi je raditi ovaj film bilo prekrasno i, da malo ukradem ono što je rekla Dalija, kažem da je dolaziti s njima na set svaki dan bilo ogromno zadovoljstvo i da bih volio da to možemo raditi češće. Nama je bilo super raditi ovaj film i ako je publici bar upola toliko dobro gledati ga, onda smo napravili dobar posao.  

6. Što spremaš u svojoj skoroj filmskoj budućnosti?

Upravo završavam post-produkciju svojih kratkih studentskih filmova koji se zovu Šaputanja i Rahlo (koji je i moj diplomski film) pa se uskoro nadam prikazati ih negdje i nekome. Također sam upravo dovršio post-produkciju dokumentarnog filma Terenska nastava (Antitalent) i očekujem premijeru, a na proljeće ću snimati kratki film II. zakon termodinamike (DCE), čemu se jako radujem. Nakon toga valjda dugi, ako ga ikada uspijem napisati, ako ne, srećom Luku Galešića sam stavio u omiljene kontakte i samo me jedan poziv dijeli od njegovog smirenog, milozvučnog glasa.