U sklopu 22. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjuova s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Jednog dana dogodit će se nešto strašno i Fleka. Oba filma moći ćete pogledati i online na našoj platformi dan nakon projekcije.

Dalija Dozet: Jednog dana dogodit će se nešto strašno

Dalija Dozet nam se nakon dugo vremena vraća na Kockice novim filmom upozoravajućeg naslova Jednog dana dogodit će se nešto strašno. Popričali s Dalijom o njezinim idejama i radu na novom filmu, iskustvu s inozemnih radionica, ali i brojnim budućim filmskim planovima.

1. Zašto si se odlučila za „bajkovit“ pristup velikim temama straha, boli i smrti?

Taj mi se postupak učinio kao zanimljiva metoda koja odgovara temi filma: kako nešto interno, zastrašujuće i nepoznato prikazati na van gdje se to isto uglavnom skriva i potiskuje. Također, bilo mi je izazovno istražiti na koji način bi se željena utjeha mogla dramski prikazati, a da se ne posklizne preko ruba i postane pretjerana.

2. Reci nam nešto više o rada na scenariju i koliko ti je on bio fiksiran, pa i samoj montaži?

Scenarij je bio fiksiran, kao i priča koju protagonistica smišlja, a u montaži su izletjele van dvije kratke scene. Montaža je potrajala, jer smo Sara Gregorić i ja htjele osjetiti svaku scenu i dati si vremena, te pronaći balans između priče i "stvarnosti". 

3. Jesi li glumcima davala neke posebne upute, s obzirom da ono što muči junakinju uglavnom ostaje direktno neizrečeno?

Lana Meniga i Tanja Smoje su baš super kliknule, i sa scenarijem, i međusobno. Na probama smo uglavnom pričale o likovima i osjećaju koji želimo prenijeti, te nije bilo nužno davati posebne upute jer smo se dobro razumjele. Lanu sam još par puta nakon snimanja cimala da čita audio jer sam ga u montaži malo skraćivala i htjela sam da stvorimo asocijativni osjećaj smišljanja priče. 

4. Koliko je zahtjevno bilo samo snimanje?

Ekipa ispred i iza kamere je bila za poželjeti i to je bio tip snimanja na kojemu bih voljela i mogla biti svaki dan, cijeli dan. Da imam priliku ponovno snimati, sigurno bih zamolila da zid u maminoj sobi ofarbamo ranije i u drugu boju, drugačije bih osmislila scenu karmina i ne bih žicala prijatelje da mi dolaze mamurni s tuluma statirati pa ih onda besramno izbacila u montaži van. 

5. Koliko su ti radionice i potpora na Clermont Ferrandu i European Short Pitchu pomogli s realizacijom filma?

Osobno mi je bilo zanimljivo vidjeti što rade drugi filmaši i tjerati se vježbanju pitchinga koji mi inače stvara ogromnu nervozu. U produkcijskom smislu takvi susreti najviše služe upoznavanju koproducenata i plasiranju filma. Zna biti zabavno i dobro dođe kao team building s producentima, ali je zbog rokova, priprema i iščekivanja često iscrpljujuće. 

6. Na čemu trenutno radiš i koje bi sljedeće teme željela filmski istražiti?

Završavam dokumentarni film sazdan od arhivskog materijala koji je snimao moj tata, i baš ovih dana ide finalnu fazu post-produkcije. Također, razvijam kratki animirani projekt u kojem ću istražiti različite tehnike animacije te se pripremam za snimanje kratkog igranog filma u Baranji sljedeće godine. Tu se veselim isprobati rad s mladim glumcima i naturščicima tijekom jednog pokladnog običaja. Mislim da me generalno tema smrti lagano napušta, nazirem svjetlo na kraju tunela, hahaha.

Sara Alavanić: Fleka

Fleka je najneobičniji protagonist ovogodišnjih Kockica, iako ćete imati osjećaj da ga znate negdje iz kvarta. Također, ako vas zanima, to je jedini Kockica film sa svinjom. Scenaristica i redateljica Sara Alavanić podijelila je s nama svoje „skejterske“ motivacije, zašto je progoni zvuk kamiona za sladoled i još ponešto u sljedećim retcima.

1. Odakle je potekla ideja za lik Fleke i njegov vrlo osoban filmski svijet?

Kao klinka sam se družila sa skejterima i to me jako obilježilo. Ne znam ni sama točno zašto i kako, ali mislim da zbog toga moj kreativni interes uvijek naginje marginalnim grupama. Fleka je presjek nekoliko ljudi iz mog života, tip osobe koji vrlo dobro poznajem. Inspiraciju sam također crpila i iz života našeg kultnog skejtera Vajta, Daniela Beleta, čovjeka do kojeg me je život već nekoliko puta sudbinski doveo.

2. Koliko ti je iskustvo tvojih prijašnjih filmova izgradilo stil za ovaj film?

Svaki moj film je bio jedna stepenica do stila koji ima Fleka. Zapravo mislim da me je najviše izgradio moj rad na dokumentarnom filmu, valjda sam se u njemu osjećala slobodnijom eksperimentirati. Uvijek je to bilo nešto kolažno, naginjalo impresionizmu s labavijim narativom, ali mi se ukus još gradi i mijenja. Vjerujem da će tako biti zauvijek.

3. Zašto si odlučila koristiti "dokumentarističke" video snimke? I koja ti je bila ideja iza glazbene teme, kamiona za sladoled?

Veliki dio skejterske kulture je snimanje skejt videa ili tzv. partova, a najčešće su snimani VHS ili DV kamerama. Vrlo dobar primjer su videi Mihaela Šandre koji su dostupni na YouTubeu. Zbog toga mi se činilo da ne mogu raditi film o skejteru bez da to na neki način ne ukomponiram. Pristupila sam tom „dokumentarnom“ materijalu kao da je to Flekin emotivni POV, dio njegovog unutarnjeg svijeta koji ne može isploviti na površinu i s kojim se nije spreman suočiti. U kontrastu su „igrani“ dijelovi, njegova stvarnost kojom bježi od samog sebe. DV scene su najranjiviji i najiskreniji dijelovi Fleke. Pjesmica kamiona za sladoled je bila u mojim ušima i prije samog snimanja. Tražila sam zvukove i glazbu kojom ću dodatno precizirati sama sebi ugođaj koji želim stvoriti. Taj zvuk je za mene toliko nostalgičan i dječje nježan, a ujedno i tugaljiv i neugodan. U montaži je organski postao lajtmotiv u momentima u kojima Flekina osjetljiva priroda proviruje na površinu.

4. Reci nam nešto više o odabiru glumaca?

Budući da film nema baš klasičnu narativnu liniju za koju se gledatelj veže i prati ju, osjećala sam da moram opravdati njihovo poklonjeno vrijeme i strpljenje tako da pokušam napraviti svaku scenu upečatljivom i unikatnom. Za mene je tu ključna autentičnost glumaca i zato sam htjela raditi s naturščicima te organizirala brojne audicije. Na kraju je ispao sretan spoj naturščika i glumaca s iskustvom. Kristian Bonačić je amaterski, ali već etablirani glumac, Lucija Nera Đurić tada je bila studentica prve godine glume na ADU, a Luka Galešić je redatelj. Neotkriveni talenti su Nikola Jandrić i Nicole Gotovina.

5. Jeste li na snimanju imali neke posebne situacije i koliko ste improvizirali?

Improvizacije zaista nije bilo mnogo. Trudili smo se sve pripremiti unaprijed pa smo si mogli priuštiti da na setu isprobavamo više od predviđenog. To je bio šlag na torti. Glumački smo se isto puno pripremali, imali smo probe svaki tjedan nekoliko mjeseci. Kada je došlo vrijeme snimanja, svi su bili toliko uigrani i spremni da sve na čemu smo radili samo „izađe“.

6. Slobodno podijeli s nama što sljedeće spremaš.

Ovo mi je zadnja godina na ADU i tu me čekaju još dva kratka filma na kojima simultano radim, a još jedan razvijam izvan okvira Akademije. Započela sam pisati i dugi metar pod mentorstvom Jelene Paljan u sklopu jednog kolegija. Trenutno je malo je kaotično trenutno i to me usporava, ne znam gdje bih prije!