U sklopu 22. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjuova s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Jogurt, sok, cigarete i A gdje je Nataša?. Film A gdje je Nataša? moći ćete pogledati i online na našoj platformi dan nakon projekcije.

JOGURT, SOK, CIGARETE: Josip Lukić

Josip Lukić, prekaljeni veteran i jedan od laureata Kockica, ponovo je s nama s novim filmom Jogurt, sok, cigarete, čija se radnja odvija među tijesnim emotivnim zidovima psihijatrijske klinike. O svojim motivacijama i zahtjevnom procesu, kao i prelasku na dugi metar, Josip je kratko razgovarao s nama.

1. Kako je došlo do toga da si odlučio snimiti film o psihijatrijskom iskustvu?

Motivacija su bile posjete majci kad bi bila hospitalizirana. Napisao sam scenoslijed 2018. godine, no kad sam bio na ADU ostao je kao nerealizirani projekt jer je bio preskup za studentski budžet. Prije tri, četiri godine me producent Marin Leo Janković upitao imam li neku ideju par dana prije HAVC-ovog roka, pa smo prijavili i prošli.

2. Zbog čega si odlučio fokalizirati priču kroz Sarin lik?

Bilo mi je zanimljivo u situaciju jednog dugog dana na odjelu staviti mlađu osobu, s relativno dosta godina ispred sebe i još prisutnom nadom za boljim životom. Cilj mi je bio uhvatiti  totalnu bespomoćnost u kojoj si taoc svoje psihe i okoline, ali i stalna dociranja kad si mlada majka i svi ti nešto pametuju.

3. Što ti je bilo najvažnije da emotivno izraziš kroz ovaj film? Kako si pristupio režiranju likova pacijenata, a da ne ispadnu karikaturalno?

Želio sam izraziti kako su neke stvari jednostavno nerješive, te ponekad nema izlaza, već vječno živiš s njima ili, točnije, zarobljen si u njima. Kao i da par riječi potpore i sitna ljubaznost itekako može značiti kad si na dnu. Što se tiče režije pacijenata, to je uvijek u zoni subjektivnog, pokušao sam dočarati ono što sam primijetio u posjetama u pravoj klinici. 

4. U filmu se pojavljuje i ansambl neprofesionalnih glumaca u manjih ulogama ili kao statisti, ali koji su zapravo filmski profesionalci, poput Raula Brzića, Tomislava Šobana, Vlaste Delimar, Damira Radića i dr. Zašto si ih odlučio uključiti?

Za uloge nekako pokušavam pronaći ljude s talentom i unutarnjim životom, svejedno mi je da li je netko profi glumac ili ne. 

4. Gdje je snimano, kako je proteklo snimanje i što ti je zapravo bilo najzahtjevnije u tom procesu?

Marin je pronašao bolnički resort u Rovinju nakon odbijenica u Zagrebu. Istra je pozitivno djelovala na cijelu ekipu, bilo je veselo, a osoblje bolničkog resorta sjajno. Najzahtjevnije je bilo prilagoditi režiju prostoru jer nije prava psihijatrija pa su neki ulazi i porte su bili jako uski i mali. 

6. Na čem trenutno radiš i što bi dalje volio filmski istražiti?

Završio sam snimanje debitantskog dugometražnog filma koji je nekakva „točka na i’“ svih mojih kratkih i dokumentarnih filmova, te bih uskoro trebao u montažu. Sljedeći film se bavi turizmom, sezonskim radom, mobingom i nasiljem, a dijelom je motiviran ubojstvom meksičke turistkinje na Marjanu prije desetak godina. S njim sam zasad prošao sam razvoj scenarija na HAVC-u, ali bih htio još malo „podignuti“ priču prije sljedećih faza u prijavama.

A GDJE JE NATAŠA?: Sanja Milardović

Nakon filma Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem koji smo gledali na Kockicama prije četiri godine, ponovo nam se vraća Sanja Milardović, u trostrukoj ulozi scenaristice, redateljice i glumice u novom filmu „A gdje je Nataša?“. Sanja je s nama podijelila iskustvo radu na ovom intimnom filmu o dvije prijateljice i onome što i zbližava i dijeli.

1. Zašto ti se priča o dvije prijateljice čiji putevi su se razišli činila dovoljno bitnom za snimiti film?

Ne bih rekla da je fokus na tome, jer to nije samo obostrano razilaženje, već se može čitati i kao odbijanje pomoći i svojevrsna izdaja jedne od njih. Ako si svjestan da se osoba nema kome obratiti i priznaje ti neku tajnu, znaš da zapravo očekuje pomoć od tebe. Ako to odbiješ, za tu osobu je to neka vrsta izdaje, a možda i za tebe. Zapravo je to dio čestog umjetničkog motiva: kiss of betrayal, izdaja, okret glave. U tome me najviše zanima taj trenutak kad smo spremni okrenuti glavu od druge osobe i njenog problema u svrhu očuvanja svog mira i ustaljenog života. A s druge strane, lik Sanje nije odgovoran za Natašu pa možda samim time to nije izdaja? Na svakom je gledatelju da, gledajući film, protumači situaciju kako ju on/a vidi i razmisli što bi napravili u tom trenutku. 

2. Kako je tekao razvoj filma do snimanja?

Vrlo jednostavno. Ideja mi se javila zbog stvarne priče koja me zaintrigrirala, te je uskoro nastao i scenarij koji je bio poduprijet od HAVC-u, te se krenulo u skupljanje ekipe i produkciju. Dugo sam tražila lokacije, s Danijelom Prugovečkim, jer mi je taj dio bio izrazito bitan da dočara otkud potječu te dvije žene i gdje je lik Nataše zapravo ostao.

3. S obzirom da si film napisala i režirala, koliko je bilo zahtjevno i glumiti glavnu ulogu? Usto, kako ti je režirati kolege glumce?

Bilo je zahtjevno, ali u tome su mi jako pomogle dvije desne ruke na setu, Karla Folnović kao skripterica i Martina Marasović kao prva asistentica. S njima sam se konzultirala oko svega i imala apsolutno povjerenje u to da one vide stvari koje ja možda propustim zbog dvostrukosti uloge. Volim režirati glumce i glumice, uzbudljivo mi je biti s te strane i gledati izvana ono što inače prolazim iznutra.

4. Koji dio procesa ti je bio najzahtjevniji? Gdje ste snimali?

Snimano je u okolici Karlovca, Generalski Stol i okolna sela. Najzahtjevnija mi je bila post-produkcija, jer su se stvari otegnule, što je u jednom trenutku postalo vrlo naporno, jer me gonila želja da se završim i film krene svojim „životom“.

5. Vidiš li neke poveznice sa svojim prijašnjim filmom Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem? 

Potpuno slučajno opet imam dvije žene koje hodaju po lokacijama koje im nešto znače. 

Očito volim lokacije. I ženske likove. 

6. Postoji li situacije i likovi koji te više privlače i htjela bi ih istražiti u budućim filmovima?

Ne znam kako da na ovo odgovorim jer je moja glava zaista puna situacija i likova. I to se sve kreće u raznim smjerovima i medijima. A što će od toga ugledati svjetlo dana, iskreno, ne znam ni sama. Guraju se prema van, ali nema mjesta za sve, vjerojatno i bolje. Svaštar sam i ne znam ni sama što će me zanimati, dok me ne krene zanimati.