U sklopu 22. izdanja Zagreb film festivala, u suradnji s Ninom Kovačićem donosimo vam seriju intervjuova s autorima ovogodišnjih Kockica. Svaki dan ćemo najavljivati naslove koji se taj dan prikazuju pa tako danas predstavljamo filmove Za stolom i Čeljade. Film za Stolom moći ćete pogledati i online na našoj platformi dan nakon projekcije.

ZA STOLOM: Ivan Veljača

Ručati s roditeljima nije lako, ali ponekad se mora. Ivan Veljača, domaćoj filmskoj zajednici poznatiji kao scenograf, nakon prvog kratkometražnog filma „Pura“ (2014.), kao scenarist i redatelj na dolazi na ovogodišnje Kockice sa svojim drugim film „Za stolom“. Ivan nam je dao kratki intervju prije projekcije i podijelio iskustvo rada na ovom filmu koji je snimljen u jednom kadru.

1. „Za stolom“ je bio razvijan na prošlogodišnjoj radionici ZFF-a i već je spreman za ovogodišnje Kockice. No, je li to priča koja se "kuhala" u tebi duže vrijeme?

O ovom filmu razmišljam već godinama i napisao sam u desetak verzija scenarija s različitim likovima i razgovorima za stolom. No, lajtmotiv je uvijek isti: komplicirani odnosi nuklearne obitelji. 

2. Vidiš li Ivanovo komunikacijsko iskustvo s roditeljima, koje gledamo u filmu, kao neki širi, generacijski problem? 

Gotovo svi koji su pročitali scenarij ili pogledali film, pronašli su se u priči i likovima, a to je dosta simptomatično. No, ne vidim to kao problem, nego više kao generacijsko stanje odnosa s roditeljima. Ne mislim da ga trebamo, niti možemo, mijenjati, ali bi trebali to stanje osvijestiti na zdrav i pozitivan način, koliko god to nekad bilo bolno. Volio bih gledateljima na kraju filma izmamiti osmijeh na licu, a ne ih ostaviti zabrinutima. 

3. Kako je pao odabir na troje glumaca? 

Svo troje su mi bili prvi izbor i presretan sam što su imali vremena i volje za ovu suradnju. Igor Kovač i ja se poznajemo godinama te mi je dugo bio u podsvijesti za tu ulogu. U procesu traženja mame (Mirela Brekalo) i tate (Siniša Popović) jako su mi pomogle supruga Ana i producentica filma Katarina Prpić. 

4. Kako su protekle probe i samo snimanje i probe, s obzirom da je film snimljen u jednom kadru?

Imali smo dosta proba koje su bile fizički i emotivno zahtjevne. Težak je zadatak biti fokusiran satima na kadar od 11 minuta. Na samom snimanju su svi od prve repeticije bili izuzetno točni, ali smo iskoristili dan da dobijemo jednu posebno energetski nabijenu atmosferu. Mislim da su svi u ekipi razvalili. 

5. Zašto si odabrao baš „Letovanić, selo pokraj kupe“ kao tematsku pjesmu? 

Ovo nije film koji propovijeda ili upire prstom, nego prikazuje crticu u nečijem životu i nakon toga „život ide dalje“. Takvom veselom i repetitivnom pjesmom htio sam gledatelja uvesti i izvesti iz filma na ležeran i opušten, gotovo komičan način. To je kao neka moja poruka: ljutite se, svađajte ali ne doživljavajte sve tako ozbiljno. Glavni lik čak i izgovori da „život je lijep“. 

6. Iako si primarno scenograf, imaš već režijskog iskustva s "Purom" i glazbenim spotovima. Je li režijska pozicija u kojoj češće želiš biti? Hoćeš li prepustiti scenografiju u nekom svojem novom filmu nekom drugom?

Volio bih biti u prilici režirati sve više, ali scenografija je ogroman dio mog života i kroz zadnjih, skoro, dvadeset godina formirala me u filmaša kakav sam danas. „Za stolom“ sam scenografski imao u glavi od samog početka, tako da sam se i time pozabavio sam, ali za kompleksnije stvari vrlo rado ću angažirati nekog od kolega. 

7. Reci nam nešto o dugometražnom filmu koji spremaš?

Moj dugometražni debi zove se „Folka“ i to je priča o odrastanju ispričana kroz ljubavni odnos „kvartovca“ i „prognanice“ u Zagrebu 1991., na tragu Romea i Julije To je moj projekt iz strasti i razvijam ga već nekoliko godina. Imao sam sreće da smo u ranoj fazi dobili potpore HAVC-a, ali i da sam s tim projektom sudjelovao u međunarodnim radionicama EKRAN plus i TFL Industry days, a slijedi nam i radionica u sklopu ZFF-a, My First Script-a. „Folka“ će biti dinamičan film, krcat sukobima, akcijom i emocijama - prava tinejdžerska poslastica s vrlo snažnom podtemom rata koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

ČELJADE: Martina Marasović

Od svih filmova u povijesti Kockica, „Čeljade“ je film s najviše janjetine. Po čemu je još poseban, morat ćete pogledati, a s njegovom autoricom Martinom Marasović porazgovarali smo o njezinom novom filmu. Koji je, usput, njezin treći film na Kockicama treću godinu za redom. Što je isto rekord.

1.Odakle je krenulo s idejama i razradom neobičnoj glavnog lika za „Čeljade“?

Uvijek u početku imam glavni lika i svijet u koji ga želim smjestiti. Ostalo dolazi samo od sebe.

2. Zašto si odabrala filmski stil koji imitira stare niskobudžetne filmove na kazetama?

Jer obožavam sliku koju DV kamera proizvodi. Uz to smo moj divni snimatelj Urh Pirc i ja bili sigurni kako je taj vizualni stil pogodan baš za ovu priču. I bas sam sretna zbog toga.

3. Kako je proteklo snimanje i koliko je bilo prostora za improvizaciju na samom setu? Gdje je snimano?

S glumcima mi je bilo krasno, jer obožavam raditi s i stvarati s njima. Obožavam s glumcima nadograđivati scenarij i mogu priznati da je svaki lik u ovom filmu ispao točno onakav kakvim sam ga zamišljala pisajući scenarij, a što često nije slučaj. Ova filmska obitelj mi je užasno draga.

Film smo snimali u restoranu uz cestu između Stupnika i Svete Nedelje.

4. Jeste li imali neke produkcije poteškoće ili posebne anegdote sa seta?

Iskreno, ne pamtim anegdote sa seta. Snimanje mi je stresno i, dok režiram, mogla bi izreći milijun rečenica u jednoj minuti, jer su mi emocije pojačane. Ako me nešto u danom trenutku i nasmije ili zabavi ili stravično naživcira, zaboravim. Ali općeniti osjećaj mi je ostao da je bilo lijepo.

5. Primjećuješ li neke poveznice sa svojim prijašnjim filmovima i po čemu ti je ovaj film bio drukčije iskustvo?

Vidim puno poveznica, ali ne želim biti vlastiti filmski kritičar, niti prodavati samu sebe i svoje ideje. Filmovi uvijek govore sami za sebe. Nečije trabunjanje može samo biti pretenciozno i dosadno. Ovo je bilo drukčije iskustvo po tome što sam ovaj put imala krasnu producenticu na koju sam se mogla osloniti i stvarno raditi samo svoj posao. To je najljepše što mi je mogla omogućiti i bog ju blagoslovio zbog toga. Šaljem zagrljaj Miji Gvozdić Michl.

6. Na čem sljedećem radiš ili bi voljela snimiti u skoroj budućnosti?

Trenutno sam u montaži kratkometražnog filma „Ruska plava“, koji smo snimili prije nekoliko mjeseci, a pišem scenarije za sapunicu i dugometražni film!