Izazovno je predstaviti profesionalno djelovanje umjetnice Ane Hušman u svega nekoliko rečenica, jer iza nje stoji opus od dvadesetak nagrađivanih eksperimentalnih filmova, brojne izložbe, nekoliko umjetničkih knjiga, pa čak i pokretanje male nezavisne biblioteke s važnim teorijskim naslovima (0 Općenito). Ne manje važna od njezine umjetničke karijere jest i ona edukatorice – izvanredna je profesorica na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i jedna je od predavačica i mentorica u Restartovoj školi dokumentarnog filma.

Ako bismo htjeli riječima sažeti svojstva njezine filmske prakse, vjerojatno je najpreciznije prenijeti rečenice koje stoje na početku njezine biografije: Ana Hušman u svojim radovima raščlanjuje strukturu i teksturu filmskih elemenata kroz različite forme filma, instalacije, knjige, zapisa slike, zvuka, teksta. Eksperimentira s mogućnostima animacije, dokumentarnim i igranim elementima u filmu, glasom i artikulacijom.

Uoči početka Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, gdje će njezin novi dokumentarno-eksperimentalni film biti prikazan u natjecateljskog programu kratkometražnih filmova Tiger Short, s Anom smo razgovarali o njezinom novom i ponekim starijim filmskim naslovima, načinu rada, suradnjama i utjecajima.

Tvoj najnoviji film Radije bih bila kamen, koji će premijerno biti prikazan ovih dana na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, posveta je Lici i ženskoj povijesti tvoje obitelji. Kako si pristupila ovom idejnom materijalu i kako se on pretočio u kinematografsku formu?

Velik dio svog djetinjstva provela sam u Lici kod bake i već godinama razmišljam kako o Lici govoriti u filmu. Divim se ženama iz tog kraja koje su ostale same, same s djecom, same u poljima, same s vilama u rukama, ovcama u poljima i kravama u štalama. Priče o njima prenose se kao opće priče o teškim uvjetima života, ali rijetko kao osobne. S obzirom da nisu zgode ili herojstva, a nisu ni smiješne, priče ženskih heroina su rijetke. Nedavno kad sam naišla na bakina pisma iz djetinjstva, shvatila sam i kolika je bila njezina usamljenost. O tome nikad nije govorila ili nije osjećala da ima pravo govoriti jer su te žene prije svega trebale biti jake i za sebe i za druge. One su imale jaka tijela da iznesu i otprave svu djecu u bolji život. Ženski karakteri rijetko pripovijedaju svoje živote, kaže Adriana Cavarero, i pitanje je kome pripovijedaju? U svojoj knjizi Relating Narratives ona navodi primjer Šeherezade koja pripovijeda kako bi spasila svoj život. Mislim da su te ličke žene spašavale i svoje i tuđe živote svakodnevnim potpuno neumjerenim radom. Radile su sve – proizvodile hranu, odjeću, obuću, brinule za stoku, biljke i djecu.

Priprema za film išla je kroz rad direktno u materijalu. Nakon što sam napravila prvi kratki film Lika bez naslova, počela sam pisati. Snimala sam paralelno sliku, zvuk, bilježila razgovore. Na poziv Branke Cvjetičanin koja radi jednu super rezidenciju u Lici, napravila sam seriju fotografija u Laudonovm gaju. U nekom trenutku upisala sam se na radionicu kreativnog pisanja kod Ivane Bodrožić. Sve mi je to pomoglo da nađem načine kako artikulirati to u film. Rad na filmu vidim kao proces istraživanja, koji ide naprijed-natrag. Nešto snimamo, pa se pojavi neka nova situacija koju onda istražujemo, donosimo nove odluke i tako ukrug. U tom cijelom procesu važno mi je dijeljenje i dijalog: Ivan Slipčević tu je naravno od početka jer snima, ali i Iva Kraljević koja radi montažu i Ivan Zelić (ton) uključeni su u te procese i pitanja od samog početka rada na filmu. Film tako nastaje prelazeći kroz brojne ruke, uslojavajući se.

Zanimljivo je da si temi obiteljskog sjećanja pristupila istražujući veze između pejzaža i memorije – načine na koje životi, osobna iskustva i odnosi ostaju (manje ili više vidljivo) upisani u krajolik, i kako krajolik određuje i utječe na živote svojih stanovnika. Iz generalne perspektive, Liku je gotovo nemoguće vidjeti izvan okvira njezina današnjeg stanja – kao opustjelo, gotovo napušteno i zapušteno područje. Nakon višegodišnjeg istraživanja te potom snimanja na ličkim lokacijama, što je Lika tebi danas?

Krajolike je teško gledati bez sjećanja na minule događaje i radnje koje se na njima ili u njima odvijaju, prostor je ujedno i memorija. U taj krajolik utisnuti su i još uvijek jako prisutni narativi i slike rata, neimaštine i bijede, ali osim tih najintenzivnijih, tu je i vrijeme između. Za mene je Lika isprepletena razmišljanjima o ljudima, posebno ženama koje su tamo živjele, radile, odgajale. Te žene i njihova tišina za mene su Lika. Lika je vrijeme, teksture, hladnoća, kamen, sjećanja, lišajevi, zapuštenost. Procesi koje sam kao dijete promatrala, zadaci i igre u kojima sam sudjelovala. Humor i komentari tog kraja. Milijun sitnih bića u tlu, sve što se miče, sve što se kreće, laje, muče i mijauče. Željela sam dovesti u odnos tijela i zemlju, odustajanje i nove pokušaje, odlaske i povratke. Nove suživote. U tom smislu posebno su mi zanimljivi lišaji jer su simbioti. Rastu sporo na raznim površinama, ali se ne mogu uzgajati. Teško je prepoznati jesu li živi, mrtvi ili u fazi stagnacije te imaju sposobnost preraditi kamen u jednog dana plodno tlo. Stari su i procesi u njima su polagani. Takva je i meni Lika, prilično nepomična, a opet priprema tlo za neke nove narative.

Film sam gradila na pričama, sjećanjima i zgodama koje se prepričavaju već godinama i uvijek se pitam kako neke od tih priča prežive, a neke ne. Promatrala sam na koji način se one mijenjaju, kako se u njih dodaje. Važne su kao alat identifikacije i verifikacije. Naše su, ali svakim svojim ponavljanjem odmiču se od stvarnog događaja. Tako i naše sjećanje na njih funkcionira. Mozak se prisjeća, ali kroz vrijeme radi i određenu vrstu montaže. S druge strane, zanimao me i gubitak sjećanja, zaborav, demencija i degradacija. U domenu sjećanja spadaju vitalne ljudske funkcije od vožnje bicikla pa do gutanja hrane. Kod demencija tj. Alzheimerove bolesti u mozgu se nakuplja plak, dolazi do poremećaja funkcije mitohondrija i konačnog odumiranja neurona, mozak polako degradira, smanjuje se i osobe gube svoje sposobnosti i funkcije. U filmu o gubitku sjećanja razmišljam kroz nestajanje i promjene pejzaža. Razmišljam o tome kad prepričavamo priče i što nas u tim pričama čini sigurnima – sigurnima u prostorima, u životima. Nemogućnost prisjećanja zamišljam poput gubljenja u magli, zamišljam to kao veliki strah i onda me brine kako ćemo se sjećati krajolika kojeg više neće biti. Kosinjska dolina jednog dana biti će jezero. Sve kuće, polja, šljivari, igrališta i groblja postat će dno. Nestankom tog prostora nestat će i neka sjećanja. To je jedan ekstreman primjer, ali promjeni pejzaža svjedočimo svakodnevno, eksploataciji koja je nekad promišljena, a često je riječ o običnoj devastaciji.

Protagonistica filma je Mala Jela, koja utjelovljuje više žena iz svoje obitelji – majku, baku, sestru, tetke. Zašto si odlučila priču ispričati iz njezine perspektive?

Mala Jela je ta koja odlazi. Njezina generacija je iselila Liku i ostala u vječnom žaljenju za povratkom koji im i nije bio moguć. Oni su se zarazili životom koji je uslijedio, edukacijom, napretkom i boljitkom. Uvjeti života u Lici bili su zaista loši. Taj kraj je zanemaren kao i ti ljudi, velika je količina nebrige, nemarnog upravljanja, neprovedenih ili nasumično provedenih državnih regulativa. Ljudi koji su na njoj živjeli su ostarjeli, a mladi su otišli. Nema više nikoga tko će se zauzeti za napuštene njive i neodržavane šljivare.

Mala Jela je ujedno i autorica i protagonistica. Ona aktivno sudjeluje u priči i pripovijeda sama sebe, prolazi kroz sve te predjele, skupljajući iskustva koja joj daju legitimitet i mogućnost artikulacije. U mojoj obitelji rijetko kad se sjedi da bi se sjedilo. Uvijek ima neki zadatak, nešto za pospremiti, nešto bi se uvijek moglo unaprijediti. Ti procesi poboljšanja, upornosti, preživljavanja oni su koje utjelovljuje Mala Jela. Ona je beskompromisan čin volje i energije koji se prostire lokacijama tog kraja, ima mogućnost pretapanja s likovima koje smo za film istraživali; ona je tu u sadašnjosti, u prošlosti i zamišlja budućnost. 

U tvojim filmovima prostor zauzima važno mjesto; dapače, često je upravo prostor više ili manje istaknut protagonist. Bilo da se radi o krajoliku u kojem se sažimaju sjećanja i osobni narativi, kao u najrecentnijem primjeru, ili pak krajoliku kao rezultatu i proizvodu društveno-političkih čimbenika (Skoro ništa), bilo da se radi o ideološkom prostoru u kojem su fiksirane krucijalne ideje i vrijednosti jednoga društva i vremena (Ne precrtavati, nego crtati!, Čovjek bez kuće je beskućnik, što je kuća bez stanara) ili privatnim i javnim prostorima kao opnama za društvene situacije, interakciju i izvedbu društvenih uloga (Soba za dan, Volim te, Ines, 6 sa 7 metara, Ručak…). Zašto je baš prostor ta crvena nit koja se proteže tvojim opusom?

Gledam na prostor kao na tkivo iz kojeg uvijek mogu iščitati narativ. U njemu su vidljivi tragovi ljudi, njihove želje, otisci i otpaci koje ostavljaju. Prostor je proizvod nekog vremena, društva, u njemu se na neki način ogledamo, a i ogledaju se i naše potrebe, koreografije, odnosi. Uvijek mi je zanimljivo promatrati te modifikacije i promjene jer mi mnogo govore o ljudima koji ih koriste. Na razini stambenog prostora to su adaptacije koje ljudi čine, materijali koje koriste, u prostoru vrta biljke koje sade, ograde koje se postavljaju, dok se u javnim zajedničkim prostorima to ogleda možda i najviše, od regulative njegove uporabe, održavanja, brige.

U filmu Radije bih bila kamen prostori i njihove povijesti, ali i budući tretmani, izuzetno su važni. Jedna od lokacija je Kosinjska dolina gdje je 2021. godine krenula izrada hidroelektrane i tri brane zbog čega će se potopiti dva nastanjena sela. Za izgradnju brane potrebno je injektirati tone i tone betona u taj krš. Razmišljam koliko je bolan taj proces i mislim o svim rupama koje će popuniti, koje će nestati. Mislim o šest kilometara dugačkoj traumi pejzaža. Nestajanje tog krajolika i činjenica da će ta dolina biti dno jezera te način na koji se cijeli proces provodi puno govori o mjestu u kojem živimo. Kako se pristupa ljudima koji će izgubiti svoj dom, starim ljudima koji su na tim poljima proveli cijeli svoj život, a budućnost koja ih čeka je stan u zgradi. O toj se brani govori od ranih sedamdesetih, tj. od završetka prve brane na Lici; nakon svih tih godina, nitko to ne uzima ozbiljno. Tako se onda jedan dan pojave bageri na lokalnom polju i krenu prekopavati bake koje nisu ekshumirali.

Druga od važnih lokacija je Laduonov gaj – nasad od deset tisuća hrastova u krbavskom polju zasađen još 1746. godine zaslugom entuzijasta, tadašnjeg pukovnika Ličke pukovnije, E. G. Laudona. Hrastove je posadio kako bi smirio pijeske krbavskog polja koje je vjetar dizao i otežavao poljoprivredu u tom kraju. Gaj je kao posebni rezervat zaštićen tek 1965. godine, nakon što je većina tog nasada uništena te je preživjelo svega petstotinjak hrastova. Dvjesto godina trajala je kontinuirana devastacija te šume na različite načine. Kada to gledam, pitam sam se koliko dugo možemo crpiti iz jedne točke.

U dvadesetak godina umjetničkog djelovanja koristila si različite medije, filmove si snimala i analogno i digitalno, a u zadnjem filmu vraćaš se vrpci. Kako donosiš odluke čime ćeš i kako snimati?

Donosimo ih vrlo praktično i u procesu. Primjerice, film Radije bih bila kamen smo snimali svim sredstvima. Mobitelima, 16mm filmskom kamerom, digitalnom kamerom. Budući da smo snimali tijekom nekoliko godina i radeći direktno u materijalu, bilo mi je važno da je alat s kojim radim lak za korištenje. 16mm kamera i film ovaj put je bila važna jer omogućuje rad s dvostrukim i trostrukim ekspozicijama, koje smo dosta koristili. Nepredvidivost ishoda nam je bila izazovna. Uvijek smo filmove snimali vrlo precizno sa stativa, a za ovu priliku smo nakon dugo godina radili s kamerom iz ruke.

Iza svakog tvog rada stoji prilično dug proces, i sama kažeš da radiš “dugo i sporo”, a samom produkcijskom procesu i snimanju prethodi često opsežno istraživanje. Takva radna metodologija svakako otvara mogućnost za mnogo dublje i preciznije radne procese, no često ju sustav (financiranja, produkcije) ne podržava. Kako pronalaziš načine za “održivost” takvog načina rada? 

Ne bih rekla da ne podržava, glavni financijer za film je HAVC gdje ne postoji taj zahtjev brzine produkcije i zaista možemo biti zahvalni da takve mogućnosti postoje, pogotovo u polju eksperimentalnog filma. Olakotna okolnost za mene je i da sam zaposlena na ALU i da novac za egzistenciju ne moram osigurati jedino proizvodnjom umjetnosti pa se u svom umjetničkom radu ne moram žuriti. Vrijeme se ne da pogurati.

Često surađuješ s istim timom ljudi, s nekima od njih radiš kontinuirano od svojih profesionalnih početaka, pa se zasigurno stvorila već gotovo intuitivna kreativna kompatibilnost. Olakšavaju li takve suradnje rad na filmu?

Rekla bih da je to individualno – meni olakšavaju, a osim toga meni (a nadam se i svima ostalima) omogućavaju da se razvijamo. Znamo što smo isprobali, što nam je dosadilo, u kojim novim pravcima bismo krenuli. Kada netko novi dođe u tim, potrebno je par projekata da se uhodamo, pogotovo i kada nekoga ne poznaješ kao osobu. To su polagani i intimni procesi. Imam osjećaj i da, nakon višegodišnjih suradnji, sve manje pričamo, a sve više naš rad nalikuje na rad u polju. Kopamo tamo gdje znamo da treba biti gredica. :)

I sama si više puta istaknula da je jedan od ljudi zaslužnih za tvoje opredjeljenje za filmski medij bio Ivan Ladislav Galeta i njegova predavanja koja si slušala tijekom studija na ALU. Osim Galete, koja bi još imena izdvojila kao poticajne figure za svoje umjetničko djelovanje?

Radno i životno okruženje, možda cijela grupa ljudi s kojom sam zajedno odrasla. Od znanja koja smo zajedno naučili, iskustava koje smo prošli, to su ljudi koji su i danas u mojoj neposrednoj životnoj i radnoj okolini. Mislim da sam odrasla s jednom znatiželjnom i aktivnom grupom ljudi. Izuzetno mi je važan Pangolin, umjetnička organizacija / kolektiv i produkcija unutar koje radim projekte, a koja funkcionira kao zajednički resurs za stvaranje novih odnosa, suradnji i dijaloga (Pangolin čine, osim mene, Nicole Hewitt, Vida Guzmić i Luana Lojić).

Zahvalna sam na znatiželji pojedinki i pojedinaca s kojima imam priliku dijeliti svoju svakodnevicu i iskustva, s nekima kroz razgovor, a s nekima kroz rad: Ivan Slipčević, Iva Kraljević, Katerina Duda, Dubravka Sekulić, Ivana Meštrov, Neža Knez, Ana Labudović, Mirna Belina, Davorka Begović, Hrvoslava Brkušić, Marko Tadić, Lala Raščić, Nikola Bojić i drugi, jer sam sigurno zaboravila spomenuti neke. S njima dijelim mišljenje, tekstove koje čitamo, filmove koje gledamo, sumnje, nadanja i iskustva. To okruženje važno mi je za rad, za osjećaj pripadnosti i zajedništva, kao i zagrebačka živa i potentna nezavisna scena koja omogućuje kontinuirani doticaj sa suvremenim umjetničkim produkcijama, filmovima, suvremenim zvukom. Važni su mi i filmovi Jonasa Mekasa, Deborah Stratman, Gustava Deutscha, Ann Abrahams, video zapisi Nelsona Sullivana, radovi Meredith Monk, pisanja Deborah Levy, Anne Carson, Inger Kristensen, Elizabeth A. Povinelli, Donne Haraway, toj listi nema kraja. Za mene je umjetnost način na koji govorim u društvu, alat koji koristim za svoj govor.

_

Na platformi croatian.film dostupni su sljedeći filmovi Ane Hušman: Skoro ništa, Ne precrtavati, nego crtati!, Soba za dan, Plac i Razglednice. Na internetskoj stranici umjetnice anahusman.net i platformi Vimeo dostupan je širi izbor filmova.