Ovo je posljednja u nizu najava ovogodišnjih Kockica gdje predstavljamo filmove koje taj dan imaju projekciju kroz intervjuove s autorima filma. Pozivamo vas da nam se pridružite u kinu Kinoteka danas u 22:00.

DOBRO JE, LIJEPO JE

Scenarist i redatelj Luka Galešić

„Dobro je, lijepo je“ film je o pravoj muškoj obitelji. Trebate ga večeras pogledati u Kockicama da bi znali što to znači, a njegov autor Luka Galešić ispričao nam je ukratko o stvaranju filmu.

1. Što ti je ovoj filmskoj priči bilo toliko bitno da si odlučio napraviti Dobro je, lijepo je?

Dobro je, lijepo je završni je film moje prijateljice Hane Hribar na studiju produkcije. Razgovarajući o temama koje nas inspiriraju, složili smo se da ćemo napraviti film o obitelji. Nismo se fokusirali na disfunkcionalnosti, iako se uvijek nekako provlače, već smo odlučili stvoriti jednu obazrivu zajednicu čiji su članovi jedni drugima utjeha i potpora. Koliko god bilo teško, na kraju se uvijek pronađe razlog za osmijeh.

2. Kako si se odlučio za izbor glumaca i kako je bilo režirati taj trojac?

S Frankom Jakovčevićem sam snimao skoro sve svoje studentske radove još otkako je bio srednjoškolac. S Lukom Knezom i Milivojem Beaderom sam dugo htio surađivati i sada se stvorila savršena prilika. Već na prvoj probi bilo je jasno da trojac funkcionira savršeno. Inspirirali su jedni druge, samim time i mene.

3. Je li samo snimanje bilo dobro i lijepo i koliko si u montaži prekrajao početno zamišljene ideje?

Bilo je nadahnjujuće biti okružen dragim talentiranim kolegama i dugogodišnjim prijateljima. Tri dana snimanja bila su stvarno dobra i lijepa:) I probleme koji su putem nailazili smo lako savladavali. Jednako tako i u montaži s Klarom Šovagović s kojom je uvijek inspirativno.

4. Postoje li po tebi neke lokalne specifičnosti u odnosima među likovima?

Ja sam iz Sukošana. Pišem o stvarima koje me okružuju, koje čujem, gledam i čitam. Tako da ako i ima specifičnosti, teško mi ih je uočiti. Mislim da su odnosi unutar obitelji svugdje iste, tako da se nadam da će se mnogi prepoznati.

5. Na ovom mjestu slobodno pohvališ svoje suradnike:)

Producentica Hana Hribar, snimatelj Frane Pamić i montažerka Klara Šovagovic moji su stalni suradnici i jako dobri prijatelji. Kroz deset godina poznanstva, rada i prijateljevanja jedni drugima gotovo čitamo misli i vjerujemo si maksimalno. Jako sam zahvalan što imam svoj mali tim na koji uvijek mogu računati.

6. Spremaš li sljedeći projekt?

Početkom listopada snimio sam kratki film Traje veliko finale u kojem  glume  Franko Jakovčević i Luka Knez, tako da smo Klara i ja opet u montaži. Pripremam i dugometražni prvijenac Viktorija s kojim smo u fazi razvoja projekta: putovali smo po radionicama, a i lani smo bili na ZFF u programu Moj prvi scenarij. Također, na ljeto, s plesačicom Filipom Bavčević snimam eksperimentalni film pod morem.

SUSJEDE BUBICE

Producentica Tea Matanović

Kao udicu za ovaj film dovoljno je reć da junak ovogodišnjih Kockica, Paško Vukasović, igra prodavača usisivača. „Susjede Bubice“ drugi je film redatelja Filipa Zadra u Kockicama, nakon „Naopako“ 2017. godine. A popričali smo s producenticom Teom Matanović.

1. Kako si se priključila stvaranju filma?

Najbolji projekti započnu neočekivano, zar ne? Dok sam dizala bench press u teretani, zazvonio je telefon. Bio je to Filip Zadro, s ponudom koja se ne odbija. I tako sam sljedeća dva mjeseca umjesto utega dizala ovaj projekt. Nešto kao filmski bodybuilding. Meni najomiljenije.

2. Koji su ti bili produkcijski najzahtjevniji zadaci?

Uz redatelja koji diše i živi film već godinama, riječ “zahtjevno” nestaje iz vokabulara. Tada dajem u lojalnosti viteza sve resurse koje posjedujem; mišiće, vrijeme, kreativu, operativu, bez limita. Svaki projekt zaslužuje najbolje od nas, bez rezerve, kako bi bio realiziran u svome najvećem mogućem potencijalu. To je nemoguće uz bilo koji oblik zadrške. Zato je povjerenje ključ svakog odnosa. Uz iskrenost.

3. Opiši nam malo atmosferu na snimanju.

S naslovom filma poput našeg, bilo je jasno da će kukci prije ili kasnije ući u dramaturgiju. Volim se šaliti da smo imali casting i za kukce. Naš asistent kamere, po struci biolog, Antonio Golub, imao je glavnu savjetodavnu riječ pa nam je predložio madagaskarske siktajuće žohare. Predstavljanje ovih “glumaca” vlasnicima lokacija bilo je posebno zabavno, pogotovo mizanscenski kontekst: trebaju gmizati u slobodi, po interijeru. Dala sam riječ da ću biti osobno odgovorna jer se uvijek stavljam u prvu liniju fronte. Tako sam se transformirala i u žohar-hendlera, postavljajući ih sve s ljubavlju kao ljupke mica mace - samo što su ovi malci bili bez krzna i siktali, ne preli.

4. Imaš li neki omiljeni lik i scenu u ovom filmu?

Zbog Živka Anočića, Ive Visković, Dade Ćosića, Paška Vukasovića, Tihane Lazović, Glorije Dubelj, Ivana Čuića svi su mi likovi omiljeni. Ali isto toliko važni su i oni iza kamere. Ovo je kolektivno umjetničko djelo, gdje svaka karika u lancu proizvodnje ima svoju nezamjenjivu i jedinstvenu ulogu. Zato i ovim putem dajem svoj aplauz, naklon i zahvalu svima.

5. Koji su tipovi filmova koje bi u budućnosti rado producirala?

Za mene nije bitan tip filma, već tip redatelja. Ako postoji jasna vizija, empatija, ljudskost prije svega, ali i taj x faktor u kreativnom smislu, rado bih se upustila u produkciju, čak i na Marsu, uz preduvjet da moram kako znam i umijem doći do Elona Muska i pitati ga za sponzorstvo.

6. Na tom tragu imaš li već sljedeći filmski projekt?

Imam, no svaki novi projekt je poput tek posijanog sjemena - krhak i pun potencijala. Zbog toga biram tišinu; ideje zahtijevaju mir i prostor da bi proklijale, uzrasle i ojačale. Long story short - zahvaljujem svima na interesu i čitanju. Iskreno se nadam da ćete uživati u ovogodišnjoj selekciji Kockica i u cjelokupnom programu Zagreb Film Festivala. Talenti su svuda oko nas. I to je ljepota (sedme) umjetnosti.

PRAVA ISTINA PRIČE O ŠORI

Producentica Katarina Prpić

Večeras u Kinoteku stiže film s Cannesa…ooh la la! S producenticom Katarinom Prpić smo popričali o ovom neobičnom teenage filmu Andree Slaviček.

1. Kako je krenula suradnja s Andreom Slaviček?

Mlada producentica Laura Pribanić, s kojom godinama surađujem, poslala mi je scenarij i režijsku koncepciju te pitala želim li se uključiti u produkciju. Nakon upoznavanja s Andreom i sagledavanja ambicioznog izvedbenog plana, ali i njene hrabrosti i odlučnosti, odlučila sam producirati film.

2. Što te ponajprije osobno zaintrigiralo u ovoj priči i likovima?

Posebno me zaintrigirala teška pozadinska tema o nasilju, ispričana na nekonvencionalan način, kroz zaigranu i slatku Lenu koja nenamjerno laže samoj sebi, a i publici. Volim kada u filmskim pričama dajemo publici priliku da se uključi u kreiranje filmskog svijeta, a ne da im se sve kreira na pladnju. Ipak, Andrea nam nudi mnoge detalje koji, kada bolje pogledate, vrlo jasno ocrtavaju što se u podtekstu događa. Sviđa mi se što je djecu ocrtala prirodno, zaigrano i luckasto, onako kakva djeca i jesu.

3. Koji se bili produkcijski najzahtjevniji zadaci, pogotovo na samom setu?

Casting je bio dugotrajan, zatim probe s glumcima i statistima te planiranje i izvedba snimanja na nekoliko lokacija od kojih je baš svaka bila izazovna. Koprodukcijska struktura filma, koju ovdje imamo - film je koprodukcija sa španjolskom tvrtkom Fractal, također je zahtjevna jer traži rad u međunarodnim uvjetima koji se najčešće odvija online pa samim time iziskuje više vremena i truda. Imamo sreću i čast, što u Hrvatskoj zaista imamo vrhunske filmske profesionalce koji vole kratki film i spremni su uložiti svoje znanje i trud, a što nikada nije adekvatno plaćeno. Uz takvu ekipu su svi izazovi premostivi. Recimo psić kojeg vidimo u jednom kadru filma ljubimac je  slikarice maske Natalije Škrlec, a čovjek koji ga vuče na kolicima je produkcijski vozač :-).

4. Gdje se i koliko snimalo, te kako je napravljen casting mladih glumaca?

Snimalo se šest dana na raznim lokacijama u Zagrebu. Casting je odradila sama redateljica Andrea Slaviček, uz pomoć konzultanata, no potraga, odabir i sav posao priprema glumaca je u potpunosti bio na njoj. Produkcija je pomogla u koordinaciji i pripremi.

5. Kako je prošla premijera, tj. kakve su bile reakcije u publike u Cannesu?

Premijera u Cannesu je prošla predivno. Tek kada dobiješ tu čast biti selektiran svojim radom, shvatiš zašto je to jedan od najcjenjenijih svjetskih festivala. Tretiraju svaki film s velikim poštovanjem, pružaju mu podršku u lansiranju i imaju vrlo jasan kriterij iza kojeg stoji cijeli festivalski tim. Reakcije publike i drugih filmaša su jako dobre, Francuzima se ovakav izričaj sviđa, a posebno je lijepo vidjeti kako različite kulture reagiraju na film. Bit će zanimljivo čuti što misli naša publika, jedva čekam!

6. Spremaš li možda već novi kratki film s nekom mladom redateljskom nadom?

Pripremam kratki film Pramenka, mladog redatelja Renèa Galloa, koji je sada u predpripremama i snimat ćemo ga iduće godine. U intenzivnim pripremama je i kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti, iskusnog redatelja Nebojše Slijepčevića, a koji snimamo ove zime. Moja kolegica Maja Pek-Brünjes priprema film Bananaribe, scenaristice i redateljice Dore Šustić. 2024. je za nas definitivno godina kratkiša. U sva tri vjerujemo svim srcem!