NAJAVA KOCKICA: Škafetin i Neka ljubav kaže sve o nama

Pročitaj sve
7. studenog, 2023
Nino Kovačić

Pričali smo s redateljima o njihovim filmovima uoči projekcije na ZFF-u

Svaki dan ćemo vam predstavljati Kockice koje taj dan imaju projekciju, a pozivamo vas da nam se pridružite u kinu Kinoteka danas u 22:00.

ŠKAFETIN

 

Scenarist i redatelj Paško Vukasović

 

Paško Vukasović poznato je glumačko lice u Kockicama. I ove ga godine ponovo gledamo u manjim ili većim ulogama u, asti miša, čak 5 (od 9!) filmova. Ali jedan je za njega ipak posebniji, jer se radi o filmu koji je napisao i režirao. Uz, naravno, samododijeljenu ulogu od nekoliko sekundi jer glumac ipak teško ostaje iza kamere. No Paško je podijelio s nama kakvo je bilo to iskustvo iza „Škafetina“.

1. Zašto si nakon mnogobrojnih filmskih uloga, pogotovo u kratkometražnim filmovima, odlučio napisati i režirati vlastiti film?

Puno toga u životu je splet okolnosti pa na tom tragu i moja prva filmska režija. Glavni okidač bila je obiteljska situacija i iznenadna bolest moje majke 2017. godine i situacije koje su nas zaticale na svakom sljedećem koraku. S nekim odmakom, kad su se stvari stabilizirale, početkom 2020. godine  sam počeo vraćati film u svojoj glavi i shvatio kako je potentno da se sve te slike iz moje glave prebace na filmsko platno. Usporedno s tim periodom došao je lockdown i puno slobodnog vremena koje mi je izvrsno došlo za realizaciju ideje. Tad sam napisao sam film zajedno s Andrijom Mardešićem, prijavio ga na javni poziv HAVC-a i tri godine nakon dolazi premijera.

 

2. Koliko je ključno za temu kojom se bavi film bilo to osobno iskustvo?

Rekao bi da je osobno iskustvo bilo krucijalno. Film je u svojoj konačnici oko 80% istinit,  a 20% smo „nakitili“ ili izmijenili s obzirom na zadatosti dramaturgije i narativa priče. Likovi u filmu pisani su prema mojoj majci, ocu, meni i gospođi koja pazi na majku. Naravno da su oni u svojoj karakterizaciji ispotencirani u određenom smjeru, ali u principu su to likovi koje jako dobro poznajem. Možda čak i predobro😊

 

3. Kako je tekla scenaristička suradnja s Andrijom Mardešićem?

Genijalno! Andrija je veliki genijalac bez čije pomoći ovaj film ne bi bio moguć. Film je „timski sport“!

 

4. Reci nam nešto o odličnom castingu?

Svi od glumaca su bili moj apsolutno prvi odabir. Pišući film u glavi mi je bio Stojan Matavulj kao otac, Snježana Sinovčić Šiškov kao mater, Jasna Žalica kao Sabina i Roko Sikavica kao sin. Naravno da sam razmišljao i o drugim rješenjima ukoliko netko od njih ne pristane ili ne bude mogao, ali, na sreću, za tim nisam morao posezati. 

 

5. Kako je režirati kolege i koliko je pritom bitno glumačko iskustvo?

U pripremi filma i kroz sve kroz što sam prvi put prolazio, uvjerljivo najmanju brigu sam imao u kontekstu rada s glumcima. Probama i radu na samom setu pristupio sam na način što bi i meni kao glumcu odgovaralo. Ukratko, glumačko iskustvo mi je uvelike pomoglo i točno sam prepoznavao određene situacije koje jako dobro poznajem iz pozicije glumca te sam im pokušavao olakšati i idući u smjeru da je umjetnost u jednostavnosti.

 

6. Je li na samom snimanju ili u montaži bilo nekih izuzetno zahtjevnih problema?

Bilo je, naravno. Ako nema problema - onda si u problemu. Međutim mogu neskromno reći kako sam sa svojom trideset i kojom godinom prošao uistinu puno toga u području filma i kazališta te mi je cjelovito radno iskustvo uvelike olakšalo da racionalno promišljam i gledam u smjeru rješavanja nadolazećih problema ili ih pokušam preduhitriti. 

 

7. Razmišljaš li o sljedećem kratkometražnom autorskom projektu?

Ovog časa ne. Gluma je poziv kojim se bavim, a ovo je bila jedna životna priča koju sam proživio i imao potrebu ispričati kroz film, a ne ostaviti ju zaključanu u škafetinu.

NEKA LJUBAV KAŽE SVE O NAMA

 

Scenaristica i redateljica Kristina Barišić

 

Iako je režirala pregršt glazbenim videospotova, Kristina Barišić prvi put je s nama na Kockicama sa svojim drugim kratkometražnim filmom „arsenovskog“ naslova „Neka ljubav kaže sve o nama“. Iako ne sve, Kristina nam je svoju novu filmsku ljubav ukratko predstavila pred premijeru u Kinoteci.

1. Tvoj novi film intimna je priča o samotnoj boli nakon prekida. Zašto si se odlučila baviti upravo tom temom i lik(vi)om(a)?

Tema me zanimala duže vrijeme i imala sam skicu ideje dosta prije same odluke u kojem će se smjeru film razvijati. Htjela sam napraviti nešto što utjelovljuje proces promjene i prihvaćanja da je u redu i kada ostavimo i kada smo ostavljeni. Naravno, to su zahtjevni procesi jer svatko reagira drugačije, ali baš je zbog toga važno o tome pričati. To je jedna vrsta slobode koja se ne cijeni dovoljno, a smatram  da je izuzetno potentna tema. Ne sviđa mi se koncept na koji smo svi kao društvo naviknuli, da kada nešto završi (referirajući se na odnose) to prihvaćamo jako teško i dramatično, kao da sutra ne postoji. Inspirirao me taj strah od promjene i manjak komunikacije među ljudima. Također, uočila sam dovoljan broj obrazaca oko sebe koji su me potaknuli na rad. Naime, velik broj mojih bliskih prijateljica doživio je prekide dugih veza u vrlo sličnom vremenskom periodu (neposredno prije ili za vrijeme korone), s gotovo istim razlozima. To mi se učinilo kao zanimljiv društveni eksperiment za istražiti, kao i dati hommage cijeloj generaciji koja se još uvijek traži. Nastavno na to bilo je logično da ću kroz glavni ženski lik utjeloviti sve ono o čemu sam razmišljala, pisala, razgovarala, doživjela, vidjela, čula...

 

2. Postoje li neke poveznice s tvojim prijašnjim filmom?

One su tu utoliko što se radi o međuljudskim odnosima, koji me kao autoricu zanimaju.

 

3. Možeš li nam reći nešto o odabiru glavnih glumaca, Lene i Paška?

Zapravo sam dosta brzo, kroz audiciju shvatila da su Lena i Paško to dvoje ljudi koji trebaju biti u filmu. Između njih se odmah osjetio dobar vajb, sve je djelovalo nekako živo i stvarno te je bio je gušt raditi s njima na probama. To su mladi glumci pred kojima je, bez sumnje, super karijera. Što se tiče Olivere, to je bilo iz prve, bez dileme.

 

4. Je li bilo nekih sasvim novih iskustava tijekom rada na snimanju?

Svaki rad na novom filmu je novo iskustvo: trudiš se da sve izvedeš kako je zamišljeno, znajući da će se putem uvijek naći neka neplanirana situacija za koju trebaš biti spreman. Ovog puta je sve išlo dovoljno glatko. Zapravo, bio je jedan jako slatki moment neposredno prije nego li smo lupnuli zadnju klapu.  Naime, dečki iz tehničke podrške iskrali su se van na pauzi i kupili cijeloj ekipi hrpu kolača. Kako su rekli, bilo im je baš super ugodno na setu. Skoro smo svi suzicu pustili.

 

5. Jesi li imala neke direktne filmske uzore pri stvaranju stila i atmosfere?

Direktna ili indirektna, inspiracija je uvijek prisutna. Vizualni moment kojim sam bila inspirirana provlačio se kroz nekolicinu filmova poput Swallow, Lost in translation, Blue is the warmest color, Marriage story, Brief Encounter, In the mood for love, Scenes from a marriage... Ne nužno tim redosljedom.

 

6. Imaš li neka očekivanja od reakcija publike?

Mogu ti dati jedan vrlo ziheraški odgovor, a to je da se trudim ne imati neka prevelika očekivanja, već pustiti da se stvari razvijaju same od sebe pa tako i po pitanju reakcije publike. Što ne znači da mi ne bi bilo drago da publika dobro reagira. To bi svi htjeli, zar ne?

 

7. Razmišljaš li već o sljedećem kratkometražnom autorskom projektu?

Uvijek se po glavi vrti neka ideja, samo je važno da bude dovoljno zrela, kako bih je ubrala.

Razmišljam o različitim formama, neke skice su već na papiru, a vidjet ćemo koja će biti sljedeća.