NAJAVA KOCKICA: Niska trava i Ja ću prva

Pročitaj sve
6. studenog, 2023
Nino Kovačić

Pričali smo s redateljima o njihovim filmovima uoči projekcije na ZFF-u

Svaki dan ćemo vam predstavljati Kockice koje taj dan imaju projekciju, a pozivamo vas da nam se pridružite u kinu Kinoteka danas u 22:00.

NISKA TRAVA

Scenarist i redatelj David Gašo

Prije dvije godine smo u Kockicama gledali psihološki horor Davida Gaše „Palikuća“, a ove nam se godine vraća s novim očuđujućim filmom „Niska trava“. O filmu koji se „kuhao“ u njemu još od početka studija, a smješten je u rodnom mu Osijeku, David je podijelio svoje iskustvo.

1. Kako je krenulo s početnim idejama i stvaranjem Niske trave?

Nešto nalik priči o nekolicini klinaca iz kvarta koji igraju skrivača bio je moj prijemni scenarij na ADU, doduše potpuno drukčije osmišljen od ovog filma. Taj scenarij je također bio smješten u Osijeku i velikim je dijelom crpio nadahnuće iz istih izvora, samo s manje jasnom idejom o tome kakav je to film i što ili koga on zapravo prati. Toj ideji vratio sam se početkom treće godine studija na Akademiji, kada sam već neko vrijeme živio u Zagrebu. Od onda bih skoro svako ljeto u Osijeku propustio zbog nekog snimanja ili posla, a to mi je nekako uvijek bio najdraži dio godine tamo pa mi je počeo i značajno faliti. Počeo sam s malim nerazrađenim skicama prizora nadahnutim onime što zatičem ljeti na kontinentu, situacije koje bih viđao u svom predgrađu, ali onda se nametnula misao o tome kako zapravo nemam pojma što se događa iza kapije, dakle ono što ne mogu vidjeti s ulice - ali mogu čuti. Većina filma snimljena je u istom nizu kuća u mojoj ulici koje manje-više imaju slična dvorišta i tlocrte, samo s varijacijama rasporeda nusprostorija, travnatih površina i ostalog zelenila - na neki način sam filmom pokušao zadovoljiti i vlastitu znatiželju o tome kako moji susjedi žive, i po čemu se njihovo dvorište razlikuje od mojeg (s njim film počinje). Mislim da je to bio početak, a onda su se ideje počele granati u različitim filmskim smjerovima.

 

2. Na koje je sve načine Niska trava bliska tvojim prijašnjim filmovima, a kako ti je potpuno novo filmsko iskustvo?

Ono što sam relativno nedavno shvatio je da bi svaki moj rad nastao na Akademiji zapravo polazio od prostora i da bi mjesto uvijek igralo važnu ulogu. Funkciju koju u Niskoj travi ima kvart, koji je prisutniji u kadru od samih likova, može se usporediti s funkcijom hodnika u filmu Palikuća. Oba su filma proizašla iz odnosa lika prema prostoru, no mislim da se Niska trava razlikuje po stupnju iskorištavanja te ideje. Osim toga, ovdje sam zahvaljujući predanom i strpljivom autorskom timu uspio ostvariti puno više filmskih želja koje sam imao. Hoću reći da sam ovdje prvi put razmažen s količinom ideja koje sam mogao isprobati jer je ovo bio moj i završni film producentice Marte Eve Mećave, sufinanciran HAVC-ovim sredstvima pa smo i produkcijski bili fleksibilniji. Dosta sam se neometano igrao u procesu i na samom snimanju - za mene je to bilo potpuno novo iskustvo.

 

3. Reci nam nešto o castingu. Kako je bilo režirati zajedno profesionalne i neprofesionalne glumce, pogotovo djecu?

Casting za odrasle je bio lagan i brz, zamisao je bila pozvati sve osječke glumce ili glumce koji su studirali na osječkoj Akademiji. Najteže je bilo castati ulogu Dede koju je na kraju igrao moj susjed Lovre Šokac, a kojeg smo tek vrlo blizu snimanja upoznali u jednom od tehničkih obilazaka lokacija. Djeca su zato bila izrazito zahtjevan proces koji je trajao najduže. Audicije za djecu je sa mnom vodila redateljica Nikica Zdunić i zajedno smo imali priliku upoznati velik broj osječke djece i tinejdžera, a bilo nam je zahtjevno jer smo imali vrlo tvrdoglavu zamisao o tome kako bi svatko od njih trebao izgledati i kojeg bi temperamenta svako dijete trebalo biti. Tu su nam puno pomogle učiteljice osječkih srednjih i osnovnih škola te Areta Ćurković i Gordan Marijanović iz Dječjeg kazališta "Branko Mihaljević". Što se tiče režiranja, nisam imao problema jer smo imali puno proba, svi glumci su bili suradljivi, a djeca su se nakon par puta već dovoljno opustila, pa ni s njima nije bilo teško. Zapravo je bilo teže raditi s najmlađom djecom jer su ona manje razumjela proces snimanja filma. Tako smo nenamjerno rasplakali malog dječaka iz prve scene kad se nije mogao pomiriti s uputom da čupa cvijeće umjesto da ga sadi. Za to smo imali samo jednu repeticiju jer više nije htio biti "zločest" i nije mogao to prihvatiti kao igru.

 

4. Je li samo snimanje bilo zahtjevno i smatraš li ovaj film specifično "osječkim"? 

Mislim da je priprema filma bila zahtjevnija i da smo stalno bili u brizi hoćemo li pronaći sve elemente koje smo htjeli u filmu, od glumaca do lokacija, krupnih scenografskih elemenata i slično. Snimanje je zapravo proteklo vrlo opušteno i glatko, imali smo dovoljno vremena i prostora snimiti sve što smo htjeli. Tu sam zahvalan strpljivoj ekipi koja je bila spremna na sve promjene u hodu. Smatram da je ovo osječki film i sigurno se oslanja na pojedine osječke specifičnost, ali nadam se da nije isključiv, to jest da je univerzalno razumljiv i da se gledatelji bilo gdje mogu povezati s njim. U tom smislu su me ohrabrile dosadašnje projekcije van Hrvatske i Osijeka gdje su reakcije publike bile pozitivnije nego što sam očekivao. Na kraju dana je svako takvo predgrađe slično onom drugom i izaziva sličan osjećaj nostalgije koji sam htio postići s ovim filmom. Zbog toga sam sretan.

 

5. Kako si se odlučio za netipičan odabir glazbe?

Zvuk i glazba su mi uvijek bitan dio filmskog paketa i te ideje nastaju zajedno sa scenarijem. Već s prvim zamislima nekakvog uvrnutog višeglasja i referencama sam kontaktirao skladatelja filma Bornu Maksana. On je svestran glazbenik i otvoren eksperimentiranju. Zapravo mi nije do kraja jasno kako je otpjevao i snimio to što je, ali nam je još prije početka montaže ponudio gomilu ideja i materijala koje smo onda raspoređivali i organski unapređivali kako je odmicala postprodukcija. Tu su puno doprinijele ideje montažerke Marte Bregeš i dizajnera zvuka Dine Ljubana čija je vizija o tome kako tretirati glazbu pomogla Borni i meni da konačno zaključimo ono što je završilo u filmu.

 

6. Jesi li imao neke direktne uzore za ovaj film koji se također igraju s apsurdnim društvenim vedutama? Možda Roy Andersson?

Snimatelj filma Tin Ostrošić i ja smo imali cijeli niz filmskih i fotografskih uzora. Među njima se nekako najočitije nametnuo Roy Andersson zbog mozaične strukture i simultanog praćenja više likova, mada sam se u periodu pripreme značajnije bavio filmovima Jacquesa Tatija i Karpa Ačimovića Godine koji su za mene onda postali malo usmjereniji vizualni i režijski uzor. Pronašao sam u filmovima svih ovih autora nekakvu srodnu sklonost prema tretmanu prostora, mizanscena i naglaska na fizički humor koja mi je pomogla u izvedbi Niske trave.

JA ĆU PRVA

Scenaristica i redateljica Martina Marasović

Prošle godine smo u Kockicama gledali film Martine Marasović „Moj Nikola“ u kojem glavna junakinja ima problema s uklapanjem u društvene obrasce. Martina nam se ove godine vraća s novom junakinjom, ali s istim problemom u drukčijem kontekstu. Popričali smo ukratko o njenom novom filmu „Ja ću prva“.

1. Zašto si odlučila snimiti film o tinejdžerima i kako si razvijala glavni lik?

Scenarij sam napisala u Splitu za vrijeme prvog lockdowna. Introspekcija mi je tada bila svakodnevna prijateljica i često me vraćala u srednjoškolsko doba. Lik Mare je bio gotovo  prelako razvijen, možda zato što ga nije ni trebalo previše razvijati. Uvijek sam htjela taj lik na neki način izbaciti iz sebe. Mislim da je to sve od mene što se tiče tinejdžerskih filmova, ali nikad ne znaš.

 

2. Na koje sve načine vidiš sličnosti glavnih junakinja u ovom i svojem prijašnjem filmu?

Rekla bih da je infantilnost ono što povezuje Karlu iz Moj Nikola kao i Mare iz Ja ću prva.

           

3. Koliko se film mijenjao od scenarija do montaže? Jesu li mladi glumci imali prostora za sugestije?

Zapravo se nije uopće mijenjao uopće. Imali smo samo improvizacije na bazenu koje nisu postojale u scenariju, a jedna scena s bazena je izbačena jer nije bila potrebna. Glumci su dobili prostora za sugestije kada su ih imali.

 

4. Postoje li coming-of-age filmovi koje voliš i jesu li ti neki poslužili kao direktna inspiracija?

Jako volim Fishtank Andree Arnold, zatim volim borbenost i agresivnost Rosette iz filma Rosetta braće Dardenne, kao i naivnost Lilye iz Lilya 4-ever.

 

5. Je li samo snimanje imalo nekih produkcijski iznimno zahtjevnih dijelova?

Da, jer smo imali puno lokacija u  pet dana snimanja, s mnoštvom uloga i užasno malim budžetom.

 

6. Na koje načine ti je rad na ovom filmu bio novo iskustvo?

Prvi put sam radila s naturščikom, Kleom, koja je strašno prirodna i talentirana. Došla je hrabro na snimanje između 20 ljudi i davala sve od sebe. Uživala sam ju režirati i gledati na kameri. Stalno sam promatrala i bila zavedena tom nježnošću, ali i borbenošću koja joj je izvirala iz pogleda. Ona me kao mlado, inteligentno biće kužila svaki put kad mi se nakon nekog tejka nešto ne bi svidjelo prije nego bi joj uspjela reći. Nekad je znala to učiniti i usred snimanja scene pa bi ju hrabro i odlučno sama prekinula. Voljela bih da se Klea nastavi baviti glumom.