Zof

Rino Barbir

Rino Barbir, pobjednik je Kockica 2019., a vraća nam se svojim novom filmu Zof i donosi filmsku vizuru čovjeka s kojim ne poželite imati posla, a ponajmanje ljubavni odnos. U specifičnim stilu i scenama na koje smo navikli iz Barbirovih sjajnih muzičkih spotova, Zof je film o dubokoj usamljenosti i potpunoj nesposobnosti savladavanja vlastitih osjećaja. Rino je s nama podijelio svoje iskustvo rada na Zofu.

1. Lijepo te je ponovo vidjet na Kockicama, nakon što si prije nekoliko godina pobijedio s Drukerom. Kakva su očekivanja s novim filmom i kako općenito vidiš program Kockice koji vjerojatno redovito pratiš?
Nemam očekivanja, veselim se što će film napokon pred publiku koja nismo moj montažer Marko i ja. Pratim Kockice godinama, mislim da su najznačajniji festivalski program kod nas za nadolazeće autore. Užitak je gledati kratke filmove u punoj dvorani u gotovo navijačkoj atmosferi. 

2. Kako je došlo do filma Zof i koji su ti bili osnovni principi rada na scenariju i setu?
Lea, koji igra Zofa, poznajem još od osnovne škole i angažirao sam kao ga statista u Drukeru. Odmah sam shvatio da bi bilo zanimljivo dati mu veću ulogu u nekom filmu i nakon nekoliko susreta vidio sam da je on zagrijan za suradnju. Htio sam ispričati nešto o ljubomori u muško-ženskom odnosu kroz prizmu jednog sirovog lika animalne naravi. Scenarij je nastajao na Blankovoj radionici koju je vodio Josip Lukić, ali paralelno se razvijao i kroz glumačke probe koje smo radili Leo i ja. Bilo mi je bitno da scenarij ne bude ukucan u kamen i da si ostavimo prostora za improvizaciju, tako su se neke scene u filmu jednostavno dogodile u tom procesu, dok su neke bile upisane u scenariju i kao takve su snimljene. Film nikad ne bi snimio da Leo nije pristao na suradnju.

3. Koliko ti je zahtjevno održavati granicu između dokumentarnog i fiktivnog?

Film je donekle dokumentaran, utoliko što sam preuzeo okruženje u kojem Leo živi i neke dijelove njegovog života te ih stavio u kontekst priče i filmskog lika kojeg smo kreirali. Kad se sjetim prvih ideja i misli koje sam imao o filmu, čini mi se da su se mijenjale s vremenom koje smo provodili zajedno na probama i snimanju. Možda sam u tom procesu našao malo više empatije prema liku, iako kao autor nisam imao potrebe opravdavati ga.

4. Zašto ti je bilo bitno filmski predstavit Zofov emotivni svijet?

Bilo mi je zanimljivo napraviti film o ljubomori, ali i o usamljenom liku koji se nije u stanju nositi s emocijama. Tema je univerzalna i vjerujem da je većina osjetila na svojoj koži na ovaj ili onaj način, a ono što je mene zanimalo jest što se događa kad ta ljubomora prelazi granicu i pretvara se u nasilje. Isto tako, okruženi smo vijestima o nasilju prema ženama koja najčešće nisu primjereno kažnjena. U ovom filmu sam htio zaviriti u glavu jednog takvog lika, koji nije prešao granicu, ali ne znači da već sutra možda neće.

5. Je li tvoje bogato iskustvo rada na muzičkim spotovima nadopunjuje rad na kratkom filmu ili ga na neki način i sputava?
Spotovi uvijek polaze od pjesme, koliko god da sam slobodan, uvijek je smisao da taj rad pristaje glazbeniku i pjesmi kojoj je namijenjen. To dvoje ne smije biti odvojeno, treba se nadopunjavati jedno na drugo, tako da kad dobiješ pjesmu si na neki način već na pola puta do finalnog proizvoda. Ne mogu reći da mi iskustvo na glazbenim spotovima nije pomoglo u filmskome radu. Ono što sam se naučio na glazbenim spotovima je samostalnost u radu, uzeti kameru i bez puno ekipe snimati, a kod ovog filma bilo je bitno stvoriti takve uvjete.

6. Imaš li neki omiljeni stil ili direktne uzore?

Ne, volim svašta gledat.

7. Planiraš novi kratki film ili nešto slično?
Šimun Šitum i ja pripremamo dugometražni dokumentarac i jedan kratki je na čekanju, ali o tome više ako ga dočekamo :)

Muškići

Andrija Tomić

18. srpnja 2019. neslavni je datum kojeg će svaki navijač Hajduka pamtiti zauvijek. Tad je Hajduk na Poljudu epski poražen u europskim kvalifikacija od momčadi nogometnih amatera s Malte, vanzemaljskog imena, Gzira United. 1:3. Nije da želimo trljati sol na ranu, to je činjenica koja je, s druge strane, iznjedrila jednu jaku dobru stvar, a to je kratki film Andrije Tomića Muškići. U odlučnoj glumačkog suigri ponajboljih mladih splitskih glumaca i jednog Gitkovog veterana, pratimo nekoliko sati tog nesretnog dana i saznajemo ponajprije dosta o lokalnoj kulturi muškića. Andrija Tomić nam se otvorio o bolnom porazu od Gzire (bilo je 1:3 ako nismo već spomenuli), ali i filmu.

1. Nakon Tuđa posla, ovo ti je drugi film na Kockicama. Kako ti se čine Kockice i kakvim se reakcijama nadaš večeras?

Kockice su valja neka vrsta najbitnijeg showcase programa domaćih kratkih formi ili, da citiram jednog svog prijatelja i kolegu: „visoki prosjek“ recentne kratkometražne produkcije. Prošle godine sam debitirao u programu i smatram to jednom malom, ali bitnom stepenicom i daljnjim poticajem za budući rad. Što se tiče reakcija, nadam se da će se neki ljudi u njemu prepoznati, a da će druge zabaviti barem upola koliko je meni bilo zabavno ga raditi.

2. Ima li nekih očitih poveznica između oba filma?

Kada bi se morao praviti pametan, rekao bih da se oba filma komuniciraju ono što je svakodnevno kod određenih „muških“ rituala.  Kod Tuđih posla je to bilo bacanje špahera na ilegalno odlagalište smeća, a kod Muškića je to gledanje nogometne utakmice. Ako malo pažljivije poslušate scenu dnevnog boravka u Tuđa posla shvatit će te da lik Stojana Matavulja također gleda utakmicu Hajduk Split – Gzira United. Tako da se oba filma dešavaju u isto vrijeme; valjda je bio retrogradni Merkur. Sada kad vidim da uopće postoje poveznice, dođe mi da snimim englesku kostimiranu dramu.

3. Kako je krenula priča s Muškićima i stvaranje likova?

Priča je krenula odavno i imala je toliko verzija da ih se ja svih više uopće ni ne sjećam. Ono čega se sjećam je da sam u ožujku pandemijske 2020. počeo pisati nešto što bi sadržavalo tu neslavnu utakmicu i želio da uloge igraju skoro svi koji su na kraju i završili u filmu. Likovi su mi dolazili prirodno kao refleks samih glumaca, njihovih karaktera i mojih iskustava gledanja utakmica u zadimljenim prostorima.

Ovdje bi htio pozdraviti pozdraviti moju prijateljicu Klaru Mahmić koja je bila korona kontakt Pašku Vukasoviću i producentu/asistentu režije Jakovu Noli dan prije prvog pokušaja snimanja, pa smo shodno tome morali odgoditi snimanje za godinu dana. Da nije bilo toga nikada se ne bi prijavio na radionicu scenarija Sonje Tarokić u sklopu Kino kluba Zagreb, čije mi je mentoriranje pomoglo ne samo u radu na ovom filmu, nego u radu na scenariju kao takvom za ubuduće.

4. Na koji način si okupio glumačku ekipu? 

Osim što su svi ljudi koji glume u filmu moji bliski prijatelji, godinama mi je veliki fetiš bio spojiti Paška Vukasovića, Roka Sikavicu i Stipu Radoju koji su po meni jedni od najdarovitijih glumaca koje imamo. Također igrom slučaja su baš sva trojica iz Splita. Dobro, Paško je iz Gomilice, ali to van zapravo dođe na isto. Odabrati Bernarda Perića je osobi moje generacije nešto kao da u Americi napišeš ulogu Billu Murrayu i on je prihvati. Petru Krolo sam uočio u nekim drugim filmovima i bio zadivljen njenom glumačkom intuicijom. Kad se podvuče crta, možda sam zapravo najponosniji na izbor Zdravka Vukelića koji je u mojim očima na set došao kao mladi perspektivni student glume, a otišao kao jedan od glumaca s kojima jedva čekam ponovno raditi. Usput rečeno, dao je otkaz na sezoni da bi došao snimati ovaj film. Ne smijem zaboraviti Duju Sabljića „Gazdu, Josipa Ledinu, Šimu Šituma i Nikolu „Ljubavi“ Matijaševića koji su svojim epizodnim ulogama uvelike obogatili film.

5. Koji ti je bio način rada s glumcima na snimanju?

Snimanje je bilo specifično jer je većim dijelom bilo u jednom prostoru, bez puno rasvjete i scenske tehnike. Namjestili bi svjetlo, glumci i ja bi isprobavali dok ne bi svi bili zadovoljni i onda bi snimali. Improvizacije je bilo, ali se konteksti scena nikada nisu mijenjali. Na prijedlog mog producenta Jakova Nole niti jedan dan nismo snimali više od sedam sati, što je sigurno doprinijelo ležernoj atmosferi iza, a nadam se i ispred  kamere.

6. Je li bilo nekih izazovnijih dana ili scena za snimit?

Pamtim neku raspravu između glumaca oko jedne od replika u filmu, potop epskih razmjera koji je uslijedio i uspješno privedeno snimanje filma na kraju dana.

7. Koji su ti sljedeći filmski projekti?

Ostalo mi je za dovršit još par filmova s faksa koji me prate kao neki zlodusi prošlosti. Mislim da ih je bitno dovršiti i diplomirati kroz narednu godinu, jer „karma ne pita kako si?“. Paralelno pišem dijaloge za jednu domaću humorističnu seriju, povremeno asistiram i razvijam Muškiće u obliku treatmenta za dugometražni igrani film.

8. Je li i tebi teško pao poraz od Gzire?

Za odgovor na ovo pitanje poslušajte pjesmu Jasne Zlokić „Ja sam ti jedini drug“.