Najava Kockica: Boca de ferro i Nije zima za komarce

Pročitaj sve
26. listopada, 2022
Nino Kovačić

Osvrti na filmove iz programa Kockice i kratki intervjui s ekipom filma

BOCA DE FERRO

 

And now, something completely different!

Boca de ferro redatelja Mateja Matijevića stilski prilično iskače iz studentske produkcije, i to je sve što ću vam odati. Novopečena Kockičarka, producentica filma Matea Bračko podijelila je s nama svoje iskustvo rada na filmu i vlastite planove za budućnost.

 

1. Boca de ferro tvoj je prvi film na Kockicama, ali vjerujem da si bila na projekcijama prošlih godina. Kako ti se čini atmosfera Kockica i kakve reakcije na film priželjkuješ?

Tako je, to je moj prvi film na Kockicama i jako sam sretna što je baš to moj prvijenac. Naravno, samim time iz vlastite perspektive drugačije doživljavam atmosferu Kockica nego prijašnjih godina, a ona je uvijek super. Lijepo je okupiti se sa prijateljima i poznanicima koji se bave istim poslom, podružiti se i uživati u tuđim radovima.

 

2. Kako je krenula i tekla suradnja s redateljem Matejem Matijevićem na ovom filmu?

Matej i ja smo se prije tri godine potpuno spontano spojili za prvu vježbu na Akademiji, na prvoj godini studija, i od tada smo nerazdvojni. Tako da je logično došlo i do toga da završni rad preddiplomskog studija radimo zajedno.

 

3. Koliko je snimanje teklo po zadano planu, a koliko ste ostavili prostora za filmsko istraživanje na samom setu?

Matej u radu na ovom filmu nije ostavio puno prostora za filmsko istraživanje jer ga je dugo, detaljno i precizno raspisivao i kreirao. Režijski, vizualno i glumački: za sve je točno znao što želi, iz svakog mogućeg aspekta. Ta razina pripremljenosti, koju Matej uvijek ima, nešto je što obožavam u radu s njim, ali ovaj put to je bilo na još jednoj novoj razini, što se vidi u samom filmu. Meni je to, kao i svaki put, uvelike olakšalo moj dio posla. No unatoč pripremi, kako to uvijek bude, tijek je snimanja ipak morao na trenutke biti fleksibilan i prilagodljiv. Nije bilo većih zastoja ili problema te se, općenito gledajući, sve snimilo po planu, kako i kada je bilo zamišljeno.

 

4. Koje su ti bile nove i izazovnije stvari koje su ti se desile na setu Boca?

{Spoiler alert} Vakumiranje glumca u lateks madrac nešto je što definitivno iskače kao uzbudljivo (čitaj: stresno) iskustvo! Film je po svojoj prirodi potpuno drugačiji od onoga kako se inače rade studentski filmovi, što je samo po sebi bio dobar i zabavan izazov.

 

5. S obzirom na to da je prijašnji film s Matejem bio dokumentarni, koliko su ti bila različita ta dva produkcijska iskustva?

Matejev dokumentarni film Matijevići u izolaciji zbog okolnosti u kojima je sniman, a to su pandemija i izolacija, bio je skroz druga priča gdje sam bila uključena zapravo samo u distribuciju festivala. On je sve sam snimio i montirao na daljinu s Klarom Šovagović pa sam tako i ja sve pratila iz daljine.

 

6. Općenito, koji bi tip filmova ili projekata u budućnosti htjela producirati?

Otkad sam se počela baviti produkcijom, shvatila sam kako mi je najbitnije da mi se projekt  otpočetka sviđa sam po sebi. Nije mi bitno o kakvoj je vrsti projekta riječ ako vidim i razumijem viziju iza njega jer smatram da tek tada mogu dati maksimum od sebe i raditi svoj posao kvalitetno.

 

7. A na čemu trenutačno radiš?

Završila sam preddiplomski studij Produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i odlučila sam napraviti pauzu prije daljnjeg nastavka studiranja. U ovom periodu koncentriram se na skupljanje što više različitog radnog iskustva, upoznavanja novih ljudi i nadoknađivanje svih stvari koje nisam stigla ili sam zapostavila za vrijeme studiranja.

Scena iz filma 'Boca de ferro'
Scena iz filma 'Boca de ferro'

NIJE ZIMA ZA KOMARCE

 

Josip Lukić stari je morski vuk programa Kockice, a Klara Šovagović novakinja koja je odmah preuzela funkciju prvog oficira. Nakon što im se netom prije snimanja filma razbolio glavni glumac, Josip je uskočio u glumu, a montažerka Klara preuzela i suredateljsku palicu. Njihova suradnja iznjedrila je film "Nije zima za komarce", koji je premijeru imao na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu. Klara Šovagović podijelila je s nama iskustvo rada na tom filmu o anksioznostima u ljudskim odnosima kao posljedicama COVID-lockdowna.

 

1. Suredateljica si filma s Josipom Lukićem. Kako je krenulo sa suradnjom?

Nakon što sam pogledala Lukićevih Devet mjeseci, jedan od najdražih mi kratkih filmova, odlučila sam mu se javiti za montažu njegova diplomskog filma. I onda je glavni glumac dan prije snimanja dobio COVID pa je Josip odlučio uletjeti umjesto njega. Ja sam trebala skriptati, ali silom prilika me dopala suredateljska palica. Hvala mu na povjerenju.

 

2. Koji vam je bio stil stvaranja: kako su nastali dijalozi, scene i izbor likova koji su u razgovorima s glavnim likom?

Josip je sa svojom energijom donio nešto novo, pa smo odlučili odbaciti postojeći scenarij i baviti se vođenim glumačkim improvizacijama. Snimanje je bilo između dokumentarnog i igranog, a kod njega je super što ima brz mozak koji za vrijeme snimanja zapaža sve što se događa iza kamere i onda i od toga gradi film. Trebam spomenuti i direktora fotografije Tina Ostrošića, čije budno oko nikad ne spava! S obzirom na to da studiram montažu, surežiranju sam pristupila iz montažerske pozicije gdje sam se pokušala prilagođavati Josipovu stilu. Dijelimo dosta sličan ukus pa mi je to bilo prirodno, i na snimanju smo se slagali kao beba i zvečka.

 

3. Po čemu ti je ovo prvo (su)režijsko iskustvo drugačije od ostalih filmova na kojima si radila?

U montaži je puno manje objašnjavanja, neke stvari isprobaš i onda ili funkcioniraju ili ne. Nekad ne moraš ni znati što radiš. Na snimanju nema takva luksuza jer gradiš nešto iz nule s ekipom za koju bi ipak bilo dobro da znaju što se događa. Nešto objašnjavaš, a ljudi te slušaju i gledaju i pokušavaju shvatiti. To mi je bilo najgore.

 

4. U kojim je uvjetima teklo snimanje i koji su ti općenito bili najveći izazovi?

Kad snimaš film u interijeru i na jednoj lokaciji, ljudi postaju klaustrofobični pa svaki dan dođe do nekog kolektivnog ludila s kojim se treba naučiti nositi. Raditi na studentskom filmu super je zato što je manje novca, ali je više vremena i onda to postaje dobar poligon za promašaje. To mi je na snimanju bila glavna utjeha, jer stigneš neke stvari popraviti i ponovo snimiti. Ipak, najveći mi je izazov bio postaviti se kao osoba koja zna što radi, pogotovo pred glumcima kojih me strah. No, s obzirom na to što dolazim iz glumačke obitelji, rad s glumcima mi je svakodnevnica, tako da mislim da sam se dobro snašla.

 

5. Koji su ti neki od direktnih filmskih uzora, ima li neki filmski stil koji ti je bliži i što bi voljela ubuduće filmski istražiti?

Baveći se montažom, učiš se prilagođavati različitim filmskim formama i stilovima, onda prođe neko vrijeme pa shvatiš da se počinješ prilagođavati i različitim ljudima, situacijama i suradnicima. To je možda zgodna osobina, ali pitanje je koliko ti dopušta orijentaciju prema sebi, brušenje svog ukusa i stila. Montaža studentskih filmova trenutačno me dovoljno ispunjava pa nemam potrebu za nečim "svojim". Najdraži strani autor mi je Mike Leigh, a od domaćih uzora istaknula bih Luku Galešića i Sunčicu Anu Veldić.

Scena iz filma 'Nije zima za komarce'
Scena iz filma 'Nije zima za komarce'