KRATKA PRIČA O TROGIRU

Kreativni proces i spisateljska blokada dio su svakodnevice pisaca, kao i filmaša, a ponekad upravo to postane glavna tema njihovih djela. Pisac i montažer Ante Storić dolazi nam na Kockice sa svojim debitantskim filmom u višestrukim ulogama, a između ostalog i glavnom  ulogom koju je stvorio na temelju samog sebe. Kao puno opuštenija dalmatinska verzija Adaptacije i alter-ega Charlija Kaufmana, Ante nas (i sebe) vozi (i voza) svojim kratkometražnim skuterom kroz komični labirint spisateljskih muka i vječne neshvaćenosti umjetnika od strane najbliže okoline.

1. Kratka priča o Trogiru zapravo je krenula kao kratka priča o Trogiru?
Da, na nagovor prijatelja Juraja Lerotića adaptirao sam svoju kratku priču objavljenu u zborniku trogirske knjižnice u scenarij za kratki igrani film. Zatim sam napisao i pribavio preostale dokumente potrebne za prijavu na HAVC-ov natječaj i prijavio projekt. Postajući svjestan koliko bi mi velik zalogaj to mogao biti, na trenutke sam želio da ne prođem na natječaju, ali sam prošao.

2. Budući da si scenarist, producent, redatelj, glavni glumac i montažer, koliko je bilo teško pomiriti sve uloge, bez obzira na to što se radi o kratkom filmu?
Tijekom snimanja bilo je zahtjevno izbalansirati više zaduženja istovremeno, ali sa solidnom pripremom i uz pomoć ostalih članova ekipe nekako smo uspjeli privesti sve kraju. Na setu se očekivao moj živčani slom, ali nije se dogodio. Od početka rada na projektu bio sam i skaut za lokacije, vozač, rekviziter, kostimograf... Kroz pojedine procese prolazio sam prvi put te sam nailazio na poteškoće, nedoumice i razne druge probleme, tako da su mi iskusnije kolegice i kolege dosta pomagali svojim savjetima i ohrabrivanjem da bi se projekt dovršio, na čemu sam im zahvalan. Iako me osobno "vozi" do-it-yourself punk filozofija i u interesu mi je bila što malobrojnija filmska ekipa, za ovolik projekt ipak sam se trebao više rasteretiti i raspodijeliti zaduženja.

3. Kao diplomirani montažer, u kojoj se od tih uloga najbolje osjećaš?

Ovisno o raspoloženju: ako mi se kontaktira s ljudima – onda redatelj, glumac i producent. Ako mi se ne kontaktira s ljudima – onda montažer i scenarist. Svaka od uloga ima, više ili manje, drage dijelove i sadrži niz odluka koje moraš donijeti. Nekad imaš više vremena za promisliti što i kako, nekad ne. U montiranju imam formalno najviše iskustva, a režija i pisanje scenarija donekle su montaži srodni poslovi. No, s obzirom na to da je ovo je moj igrano-filmski prvijenac, vidjet ćemo što dalje.

4. Koji ti je dio rada na filmu bio najzahtjevniji?
Najzahtjevnije je bilo na samom setu, gdje sam istovremeno morao balansirati više uloga. Davši povjerenje dijelu članova ekipe i dobro se pripremivši, bilo je lakše sve to izvesti. Poučen iskustvom, mislim da ću na idućim projektima producentsku poziciju ipak prepustiti nekim drugim ljudima.

5. Tko je lik kojeg glumiš u filmu i koliko si ga možda bazirao na samom sebi? Jesi li ljude s kojima komunicira gradio na stvarnim odnosima ili su više tipski likovi?
Lik u filmu dobrim je dijelom baziran na nekoj zakržljaloj verziji mene kao autora, nekom prošlom meni koji nije u stanju dovršiti započeti rad i prerano odustaje. Iako je to i faza u kreativnom procesu koja mi se iznova pojavljuje. Preostali likovi većinom se građeni na stvarnim odnosima, mada u izdvojenim situacijama pojedini od njih ispadaju tipski likovi. Neki su dijalozi gotovo prepisani iz proživljenog.

6. U filmu nabrajaš svoje omiljene prerano umrle pisce kratkih priča. Kojeg od njih smatraš najfilmičnijim?
To su omiljeni pisci lika u filmu, ali neki od njih i meni su dragi za čitanje, poput Carvera, Maupassanta i Flannery O'Connor. Neki su navedeni samo zbog svoje prerane smrti. Primjerice, Babelja nisam baš čitao, možda jednu priču, a od Kafke samo Preobražaj. Svi su pisci navedeni u filmu manje-više filmični, a skoro su svima pojedina djela (ili biografije) ekranizirane. Znam da je izborniku Deni Kafka najfilmičniji.

7. Pišeš li trenutačno priču ili spremaš novi film?
I jedno i drugo.

Ne samo da su filmovi na Kockicama iz godine i godinu sve bolji već ima i sve više dobrih filmova koji se rade na radionicama sa zainteresiranim amaterima. Ovogodišnji radioničarski kratki igrani hit dolazi iz produkcije Škole medijske kulture, pod mentorstvom dobrog znanca Kockica Igora Jelinovića. O tom vrlo uspjelom atmosferičnom filmu, koji se gradi oko unutarnjeg svijeta glavnog lika, porazgovarali smo s glumicom Reom Bušić. Rei je to jedan od dva filma u kojima nastupa na ovogodišnjim Kockicama, a podijelila je s nama svoje nestandardno i zanimljivo glumačko iskustvo rada na Aj čujemo se.

AJ ČUJEMO SE

1. Aj čujemo se nastao je na radionici Škole medijske kulture. Kako si se ti zatekla  da glumiš tamo?

Vrlo neplanirano jer sam zapravo na Školi medijske kulture “Dr. Ante Peterlić” imala organizacijsku funkciju, zajedno s divnim kolegama. To je nešto što radim već treću godinu zaredom i ove me godine uz to zapala i nova uloga. Polaznici radionice igranog filma nisu bili zagrijani za glumu pred kamerom, već ih je više zanimalo snimanje, montaža, zvuk i sve drugo što stvara film. Njihov mentor Igor Jelinović dosjetio se da bih ja mogla uskočiti kao glumica pa sam pristala!

2. Kako je bilo pripremati se za ulogu u tim uvjetima s obzirom na kratko trajanje radionice i to što je samo snimanje bilo work-in-progress?

U životu volim spontanost, iako istovremeno volim i organiziranost. Malo paradoksalno, ali valjda je to tako u životu. Trajanje Škole medijske kulture bilo mi je idealno za novo iskustvo i razbijanje obrazaca. Baš sam se zaželjela kreativnog procesa, tako da mi je ovaj film savršeno uletio. Odlično smo funkcionirali kao grupa, bilo je puno smijeha tijekom snimanja, iako sam film možda ne ostavlja baš takav dojam. Opuštenost na setu i zajedništvo olakšali su kratak proces i film se snimio, uz sve probleme. Snimanje nam je ovisilo o vremenu, raspoloživosti opreme i polaznika. Neke smo scene dodali nakon što bismo u šetnji gradom otkrili zanimljive lokacije, a puno su pomogle i polaznice koje dobro poznaju Varaždin i njegove čari.

3. Koliko si ti pridonosila liku, je li scenarij donekle napravljen prema tome kako si i ti htjela izgraditi lik?

Scenarij je imao kostur i punktove kojih smo se pridržavali, pa sam na to improvizirala, a uz podršku i komentare ekipe filma stvarala ostatak lika. U filmu je veći naglasak na atmosferi, tako da je ona bila temelj. Moj lik više je sredstvo koje tu atmosferu opravdava.

4. Kako je teklo samo snimanje s obzirom na to što nije bilo klasične podjele funkcija na setu, već su polaznici donosili odluke?

Mislim da je neklasična podjela dobar način rada na radionicama, kako bi polaznici sami shvatili što im je napeto raditi u cijelom procesu stvaranja filma, ali i koliko je svaki dio rada bitan za film. Ujutro na tonu, navečer s kamerom u ruci, sljedeći dan u montaži ili nadopisivanju scenarija. Bilo je čak i malo glume pred kamerom. Zajedno smo razmišljali i gledali materijale te je svatko pridonosio sugestijama i idejama. Grupa je imala zdravu radnu atmosferu i bila satkana od raznih dobnih skupina i profesija. Na koncu, ako je ekipa dobra i puna povjerenja, više pogleda uvijek je bolje od jednog para očiju.

5. Koliko je drukčije glumiti kad se radi o samo kratkim scenama u kojima je glas odvojen, a kamera je daleko?

Stvaraš dva sloja istoga lika odvojeno. Možda je kamera bila daleko, pa izgleda da je taj dio lakše odglumiti, ali sam zato dubinu lika pokušavala približiti gledatelju kroz glas. U cijelom je procesu zapravo isti cilj: opravdati svoj lik u filmu. Mislim da se gluma ne mijenja previše zbog pozicije kamere. Moraš biti skroz u tome, bio mrav ili slon u kadru.

6. Izdvaja li ti se po nečemu iskustvo glume u Aj čujemo se i gdje te sve sljedeće možemo gledati?

Ovo je bio prvi put da sam radila voice-over tehniku, ali i prvi put da sam radila s ljudima koje uopće nisam poznavala prije toga, osim, iz viđenja, Igora Jelinovića. Možete me još gledati i u filmu Nije pristojno plesat po grobu Ane Šiškov, koji je također na ovogodišnjim Kockicama. Glumim i u filmu 9 mjeseci, koji upravo dovršava Petar Vukičević, s kojim imam dugogodišnju suradnju. U malo drukčijem mediju, kazalištu, moći ćete me gledati u ispitnim predstavama na Akademiji dramske umjetnosti.