Najava Kockica: Fender i Badnjak

Pročitaj sve
24. listopada, 2022
Nino Kovačić

Osvrti na filmove iz programa Kockice te kratki intervjui s ekipom filma

FENDER

Bojan Radanović vraća nam se treći put na Kockice i filmski nas vodi na početak rata u Hrvatskoj i intimnu priču obitelji "miješanog braka" iz malog slavonskog mjesta. Počela je podjela na "naše i njihove", ratno iščekivanje i anksioznost su na vrhuncu. Neminovan je prinudni odlazak oca Srbina, no teško prihvatljiv dječaku koji je poželio novu gitaru kad se otac vrati. Fender je početak priče koju su mnogi od nas u stvarnosti doživjeli.

O ovom kratkom filmskom vremenskom stroju koji glumački predvodi Frano Mašković razgovarali smo s producenticom Majom Gros.

 

1. Kako je krenula tvoja producentska suradnja s Bojanom i početak rada na Fenderu?

Bojana sam upoznala na profesionalnom projektu u Blank filmskom inkubatoru. Nedugo nakon toga počeli smo zajedno raditi i na studentskim projektima na Akademiji dramske umjetnosti. Tu je krenulo i s Fenderom.

 

2. Koja ti je bila motivacija za rad na ovom filmu, s obzirom na to da se radnja događa prije 30 godina i možda nije nužno bliska studentskoj generaciji?

Bojan i ja pripadamo starijoj generaciji koja je odrasla u vrijeme rata tako da mi je tema vrlo bliska. Bojanova snaga u prenošenju ljudskih priča koje su na svojevrsnoj društvenoj ivici dolazi iz nevjerojatnog balansa između podobnog i nepodobnog. Upravo ta njegova vrlina i način na koji oslikava odnose i daje ljudskost svakoj temi vratila me u djetinjstvo i situacije koje sam sama proživjela u devedesetima u Petrinji i Sisku. Smatram kako Bojan ima autorski legitimitet za pričanje ovakvih priča i upravo to mi je bila najveća osobna i profesionalna motivacija za rad na Fenderu.

 

3. Kako je tekao casting i odabir lokacija?

Castinga u pravom smislu nije bilo. Izvrsna glumica Anja Matković već godinama radi s Bojanom i nismo ni trena dvojili da je ona ta koja može iznijeti lik Marine. Bojan je Franu Maškovića kao Nenada vidio već pri samom pisanju scenarija pa smo se time vodili. Veliko je iznenađenje bio Bojanov sin Andrej Radanović, koji glumi malog Gorana.

Odabir lokacija je bio nešto duži proces. Direktor fotografije Luka Čižmak, scenograf Ivan Turkalj, Bojan i ja smo pretraživali kuće koje vizualno i prostorno odgovaraju autorovoj viziji. Nakon toga slijedilo je puno vožnje u mom Renault Cliu.

 

4. Je li bilo nekih neobičnijih situacija na snimanju ili većih izazova za tebe?

Meni je najveći izazov bio producirati film u visokom stupnju trudnoće, što je uključivalo i rad na setu. Srećom, imala sam izvrsnu ekipu koja je potegnula iza i ispred kamere. Nimalo neobična, ali meni topla ljudska gesta, bio je trenutak u kojem Frano Mašković, dok me ugledao usred snimanja, izlazi sa seta kako bi mi pomogao nositi vrećice pune crafta.

 

5. Jeste li imali neke direktne filmske reference za rekreiranje tog vremenskog razdoblja i prostora?

Direktne reference za vremensko razdoblje i prostor nismo imali, već smo cijeli filmski svijet gradili na temelju osobne arhive, privatnih fotografija i iskustava, te rekvizita koje smo godinama držali u prašini po tavanima i podrumima.

 

6. Po čemu ti je Fender bilo drugačije produkcijsko iskustvo i koji ti je sljedeći projekt?

Bio je drugačiji utoliko što smo prostorno bili blizu, a vremenski vrlo daleko u prošlosti. Sljedeći projekt na kojem radim jest dugometražni igrani film Pushback, debitantski igrani film Bojana Radanovića u produkcijskoj kući Toro Laboratorij Roberta Tomića Zubera. Opet se Bojan i ja nalazimo u tandemu producent-redatelj, ali ovaj put na sasvim novoj razini. Projekt je u fazi razvoja i prepoznat od HAVC-a. Također, radim i na kratkometražnom igranom filmu Martine Marasović Ruska plava, koji je također financiran od HAVC-a i trenutačno je u pretprodukciji.

Scena iz filma 'Fender'
Scena iz filma 'Fender'

 

BADNJAK

 

Do Badnjaka su još dva mjeseca, ali mi ćemo na Kockicama krenuti ranije, i to ne u komercijalne svrhe (#bozanicapproves). Badnjak nam donosi Jakov Nola, kojem je to treći film na Kockicama, nakon Kontraofenzive (2017) i Kućice (2020). Njegov intiman i komoran film o naizgled običnu posjetu unuka baki, koji postane vrlo neobičan susret, nije spoj samo osobitih likova već i glumačkog para kakav rijetko gledamo. Jakov će nam reći više prije večerašnje premijere.

 

1. Badnjak je vrlo intiman film. Koliko je osobnog iskustva utkano u njega i kako je krenulo sa samom idejom?

Ideja za film nastala je na nekim natruhama privatnog života. U početku me scenaristički zaintrigirala misao da se iz naizgled dramski nezanimljiva, nekonfliktna i redovna posjeta dvadesetogodišnjeg unuka baki u staračkom domu razvije priča koja o tim likovima svašta otkriva. Htio sam stvoriti "dramu" iz "ničega". Također, ovo je vjerojatno najosobniji film koji sam snimio. Bio sam vrlo iskren i osoban u njemu, iako ne mislim da biti iskren nužno znači biti i autobiografski orijentiran. Istina se može govoriti bez životne faktografije i redateljeve biografije. Zato mi je Badnjak i najvažniji film u ovoj mojoj kratkoj karijeri.

 

2. Suigra Roka i Gorice nosi cijeli film. Koji su ti bili neki osnovni principi rada s glumcima?

Proces je kao takav bio jako lijep od samog početka jer je riječ o dvoje izvrsnih glumaca koji sami izgrade odličan temelj svojim ulogama već na prvom čitanju. Imali smo nekoliko lijepih, konkretnih i učinkovitih proba u Beogradu i Zagrebu. Bez obzira na to što sam bio vođa procesa, od takvih se glumaca može jako puno naučiti. Izvanredni Roko Sikavica moj je prijatelj i suradnik od samih početaka, ali me ponovo uspio iznenaditi i oduševiti. Goricu Popović nisam ni vidio ni poznavao i zvao sam je u Srbiju da igra besplatno u diplomskom filmu u Zagrebu. Impresionirala me svojom profesionalnošću i susretljivošću, ali ponajprije nevjerojatnom glumačkom inteligencijom i vještinom.

 

3. Jeste li se uglavnom držali scenarija ili je bilo dosta prostora za glumačke improvizacije?

Što se scenarija tiče, nisam sklon pretjeranoj improvizaciji. Glumci imaju slobodu dodati ili oduzeti pokoju riječ ili repliku, ali se teksta u mojim radovima načelno trebaju držati. Zanimljivija mi je određena razina improvizacije ili slobode isprobavanja u interpretaciji već napisanog teksta, nego improvizacija sadržaja. Često mi se čini da je tjeranje glumaca da nešto improviziraju način da se obavlja posao koji autor sam nije sam znao obaviti prije.

 

4. S obzirom na to da se radi o komornoj igri, doslovno unutar jedne sobe, kakvo ti je bilo redateljsko iskustvo, tj. koji su bili novi izazovi?

Kao gledatelj volim komorne filmove smještene u jedan prostor. U filmu koji je smješten u jedan prostor jako je bitno s jedne strane održati dinamiku, a s druge ostati jednostavan i ne pretjerivati sa svim režijskim mogućnostima koje prostor daje. Nije dobro skrivati da je film u jednom prostoru, već je bolje prihvatiti to kao činjenicu.

 

5. Postoji osjećaj "bergmanovštine" u dijalozima, načinu na koji se otvaraju teme i osjećaji? Jesi li imao neke direktne uzore u građenju radnje i dijaloga?

U Bergmanu nisam imao direktni uzor, ali moguće da je na mene utjecao na nekoj nesvjesnoj razini. Kao i drugi autori i pisci poput njega koje iznimno cijenim, poput Čehova, Cassavetesa i sličnih.

 

6. Što bi htio dalje filmski istražiti, imaš li osjećaj da formiraš vlastiti stil režije?

Mislim da sam daleko od formiranja vlastitog stila režije. Istražujem teme koje me zanimaju. Trenutačno, osim što radim kao pomoćnik režije na projektima, razvijam treatment za svoj dugi film.

Scena iz filma 'Badnjak'
Scena iz filma 'Badnjak'