KLIMANJE

Hrvatska / 2021 / 18'

Režija / Paula Skelin
Scenarij / Paula Skelin
Glumci / Maris Jozić, Ana Uršula Najev, Elvis Bošnjak, Nikola Ivošević, Vicko Bilandžić, Mia Vladović, Andrea Mladinić, Marijan Grbavac
Direktor fotografije / Andrea Kaštelan
Montaža / Ivana Perčinlić
Producent / Tina Tišljar
Produkcija / Eclectica

Često je u teškim situacijama potrebna promjena perspektive, a ponekad je jedina perspektiva koja izuzetno pomiče granice situacije ona dječja. Film Klimanje, autorice Paule Skelin, jedna je takva dobrodošla kratka filmska skica gdje se neustrašiva sedmogodišnja djevojčica s klimavim zubom našla usred nekog velikog problema koji muči sve odrasle oko nje.

1. Kako si se spojila s Paulom Skelin i što te u početku privuklo Klimanju?

Paula me, nakon sudjelovanja na radionici u Kino klubu Zagreb, kontaktirala tijekom potrage za producentom. Poslala mi je scenarij i zaintrigirao me njezin entuzijazam i vrlo jasna vizija kako bi film trebao izgledati, kao i volja za suradnjom. Osobno mi je posebno zanimljiv moment bilo prerano odrastanje u kojem dijete prisilno postaje skrbnik roditelju, trenutak u kojem djetinjstvo u jednom smislu završi.

2. Je li otpočetka zamišljeno da film ide u potpunosti iz perspektive djevojčice?

Da, to jest bila ideja od početka i zapravo najvažniji aspekt u fazi scenarija, a posebno u fazi snimanja. Istovremeno smo htjeli postaviti pitanje deložacije sa sociološke strane, kao i traume samog čina, ali primarni nam je fokus bio pokušati pokazati cijeli proces kroz dječje oči.

3.  Kako je teklo snimanje, pogotovo s vrlo mladom glavnom glumicom?

Snimali smo u Splitu u svibnju ove godine, u pet dana koje smo morali pažljivo planirati i prelamati kako bi nam glavna glumica imala dovoljno odmora. Maris Jozić je zvijezda ovog filma u svakom smislu riječi. Jer osim što je fantastično odglumila, imala je krasnu energiju, koncentraciju i volju da prođe s nama tu avanturu.

4.  Koji su ti bili veći produkcijski izazovi s Klimanjem?

Snimanje je imalo razne izazove. Od pandemije i snimanja u jednom stanu – koji može biti najveći na svijetu, ali kada u njega uđe filmska ekipa, pretvara se u garsonijeru – preko glavne uloge koju igra sedmogodišnja djevojčica do komplicirane scene u kojoj uz nju sudjeluje pet odraslih glumaca u jednoj sobi. Ono što je okrenulo cijelu priču jest fantastična ekipa koja je u teškim uvjetima napravila malo čudo.

5.  Možemo li Klimanje nazvati ženskim filmom? Ne samo zbog likova već i zbog dominantno filmske ekipe koja se moguće pridružila zbog same teme?

Feministica u meni uvijek je podijeljena oko tog izraza. Studirala sam prvenstveno u ženskom društvu. Iako to nisam nikad brojala, vjerojatno je većina filmova na kojima sam radila bila s redateljicama. Ova je priča zbog teme prirodno zahtijevala nježniju energiju, no je li muško manje nježno, to je pitanje za dulju raspravu. Paulinina je želja otpočetka bila raditi sa snimateljicom, a kasnije i montažerkom, te znam da bi njoj bilo drago da Klimanje nazovemo ženskim filmom.

6.  Na čemu sljedećem radiš?

Kao što se može i vidjeti u programu Kockica, ove smo godine u Eclectici bili prilično zaposleni. Nastavljamo tim smjerom, ali produljujemo trajanje. U postprodukciji smo dugometražnog filma Stric Andrije Mardešića i Davida Kapca te razvijamo debitantske filmove Igora Jelinovića, Judite Gamulin, Silve Ćapin i Brune Ankovića. Tako da se nadamo i veselimo budućim druženjima na Zagreb Film Festivalu.

MALI LIBERO

Hrvatska / 2021 / 18'

Režija / Mladen Stanić
Scenarij / Mladen Stanić
Glumci / Bernard Perić, Marko Rogošić, Mijo Jurišić, Paško Vukasović, Luka Vukšević, Duje Raptavi
Direktor fotografije / Sara B.Moritz
Montaža / Oleg Skorin
Producent / Vinko Brešan
Produkcija / Zagreb film

Znate li s koliko je godina Messi otišao u Barcelonu? Koliko ste se puta upitali čime se danas bavi legenda Gitka, Bernard Tomić? Zašto je Hajduk prvi, a papa Ivan Pavao II?

Neke odgovore nudi novi film splitskog kockičara Mladena Stanića, a kako je sniman i koje su neke od uspješnih snimateljskih praksi kojima se koristi, otkrit će nam snimateljica Sara B. Moritz.

1. Kako si se uključila u stvaranje Malog libera?

Projektu sam se vrlo rado priključila na poziv redatelja Mladena Stanića, s kojim surađujem još od najranijih studentskih dana te iza sebe brojimo uspješne suradnje na kratkim filmovima poput Sitnice i Bile sobe. Scenarij je dugo stajao na polici i bila sam upoznata sa svim verzijama te zapravo od starta bila uključena u njega. Nakon što je Zagreb film prijavio projekt i kad je odabran na natječaju HAVC-a, ekipa je dobrim dijelom već bila složena i bilo je samo pitanje vremena kada ćemo krenuti u snimanje.

2. Kako su tekle pripreme za snimanje i je li vizualni dio strogo definiran od početka?

U dosadašnjem sam radu naučila koliko je bitna dobra priprema. U fazi pretprodukcije u nekoliko smo navrata putovali za Split u potrazi za lokacijama te smo bili smo svjesni da će nam detaljna knjiga i plan snimanja biti neophodni za realizaciju zamišljenog. Vizualni dio priče uvijek polazi iz samog scenarija te smatram da je uloga direktorice fotografije višeslojna. Ne podrazumijeva samo tehnička rješenja već i kreativna, odnosno vizualnu interpretaciju svega onoga što scenarij pokušava iskomunicirati prema publici. Uvijek se vodim mišlju kako smo mi, filmski radnici, u službi priče. Scenarij je od početka imao svoje vizualne okvire koji su se logično nametali. Međutim ne bih rekla da je išta ikad strogo definirano, pogotovo ne u filmskom svijetu. Vizualni identitet filma postiže se kolektivnim naporom i međusobnim razumijevanjem/suradnjom svih sektora. Naravno, direktor/ica fotografije u tom smislu igra veliku ulogu. Ponekad trebamo zatomiti i vlastiti ego pa, ako treba, snimiti i “ružniji” kadar ako on bolje komunicira ono što scenarij sam po sebi nudi.

3. Kako je tekla suradnja s Mladenom i glumcima?

Kako smo već dobro uhodan tandem, suradnja s redateljem tekla je glatko, od čitanja scenarija,  pronalaska odgovarajućih lokacija, održavanja audicija, do snimanja i postprodukcije. Zahvaljujući mogućnosti prisustvovanja na audicijama, jako sam rano dobila uvid u glumačke izvedbe, te vidjela kako scenarij oživljava, a s time je rastao i moj elan pred samo snimanje.

4. Koji ti je bi najzahtjevniji dio za snimanje?

Jednu od glavnih uloga u filmu igra vrlo talentirani jedanaestogodišnji dječak Marko Rogošić. Bez obzira na njegov talent, svjesna sam da je drugačije glumiti na probama i na setu, kad se upale svjetla reflektora i kad svaki kadar dobije svoje mjesto u planu snimanja. Priroda filmskog posla podrazumijeva hrpu različitih peripetija koje mogu bitno utjecati na sve ljude na setu, pa i glumačke izvedbe. Jedan mi je od većih izazova bio postići ciljani izgled slike, ali s minimalističkim pristupom tehnici. Naprimjer, izbjegavala sam korištenje uskih snopova svjetla na krupnjacima jer nisam htjela glumce previše zamarati markacijama. Znala sam da bi to bila dodatna briga, ali i smetnja dječaku, a time i svima nama. Osim toga, s obzirom na to da se cijeli film odvija u jednom danu, a scenarij je napisan tako da su za snimanje predviđeni eksterijeri, bilo je potrebno održavati vizualni kontinuitet slike svih pet dana snimanja. To može biti jako naporan i težak zadatak kad je vrijeme nepredvidljivo. U jednom trenutku trebate snimati pod direktnim suncem, u drugom pod oblacima, a da razlike ne budu primjetne na velikom ekranu. Ako niste predvidjeli i isplanirali sve moguće rasplete situacija, svaka vam sitnica može poremetiti cijeli plan i bitno utjecati na konačni rezultat.

5. A možda i najosobniji dio same filmske priče?

Mislim da je on očit za više-manje svakog od nas. Iako se film radnjom veže uz nogomet, tema je puno univerzalnija. To je odnos oca i sina koji je na jedan način prisiljen nositi teret neuspjeha roditelja i sve frustracije koje proizlaze iz toga. Mislim da je to nešto s čim se svi možemo poistovjetiti, ako ne na primjeru vlastitih roditelja, onda na mnogobrojnim primjerima iz okruženja.

6. Po čemu ti je Mali libero bio drukčije iskustvo?

Izuzetno sam zahvalna što sam dobila priliku raditi na njemu jer smo kao ekipa ostvarili velik korak naprijed u svom profesionalnom umjetničkom djelovanju. Kad gledam Malog libera, uviđam da je poseban jer je to bio moj prvi “veliki mali” film s profesionalnim budžetom. Iako će tek sad doživjeti premijeru, film je snimljen prije nekog vremena i obuhvatio je poseban period u mom životu: između ostalog, diplomiranje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Mnogima od nas dao je uvid u ono što nas čeka nakon završetka školovanja.

7. Na čemu sada radiš?

Trenutačno pripremam snimanje kratkog igranog filma Arka, u režiji Mladena Stanića i produkciji Danijela Popovića iz Mohikanac produkcije. Istovremeno se “kuha” i dugometražni scenarij/projekt na kojem ću u budućnosti sudjelovati kao direktorica fotografije. Veseli me i što je Plavi cvijet Zrinka Ogreste, na kojem sam radila kao snimateljica druge kamere, ove godine doživio svoju kinodistribuciju. Imam još nekoliko komercijalnih projekata u planu, a istovremeno se profesionalno bavim i fotografijom te i tu imam pregršt zanimljivih suradnji u nadolazećim mjesecima.