TUĐA POSLA

Hrvatska / 2021 / 12'

Režija / Andrija Tomić
Scenarij / Andrija Tomić
Glumci / Franko Jakovčević, Stojan Matavulj, Snježana Sinovčić, Rea Bušić
Direktor fotografije / Roko Birimiša
Montaža / Luka Tokić
Producent / Ante Pijaca
Produkcija / Akademija dramske umjetnosti (ADU)

Stara je hrvatska tradicija, još od "stoljeća sedmog", odlaganje krupnog otpada u prirodi. Što bliže nekom zelenilu, moru ili rijeci, to bolje. Špaheri, vešmašine, peglice i jugići dio su Mediterana kakav je nekad bio. U uvalama gdje se skriva sredozemna medvjedica, na zelenim pašnjacima, u jamama s čovječjim ribicama, bujnim šumama i još nabujalijim rijekama možete bit sigurni da ćete naći neko mirno mjesto gdje možete odložiti svoje pokvareno obiteljsko blago; mjesto za koje svi znaju, ali se prave da ne postoji, niti je itko ikad ikoga vidio išta strovaliti tamo. Jer to nisu naša posla. Ali ponekad, kao u filmu Tuđa posla, nije moguće ne vidjeti što je tamo. Novi film redatelja i scenarista Andrije Tomića možda se uvodnom scenom učini da propituje ekološko pitanje, no radi se više o problemu moralne higijene našeg društva.

O filmu koji će imati premijeru na Kockicama razgovarali smo s glavnim glumcem Frankom Jakovčevićem koji, iako je tek zakoračio u svoje dvadesete, ima prilično glumačkog iskustva iza sebe, ne samo u kratkim filmovima već i u serijama, a nedavno je odigrao i glavnu ulogu u posljednjem dugometražnom filmu Ognjena Sviličića Glas.

1.     Što ti je novo donijelo iskustvo rada na filmu Tuđa posla?

Kao što mi svaki projekt donese nešto novo, tako je i snimanje ovog filma donijelo novu ulogu, poznanstva, kao i cijeli novi proces snimanja. Svako iskustvo uvijek je dobrodošlo, a na ovom setu bilo mi je posebno to što sam surađivao s nekim ljudima s kojima se inače družim, pa sam mogao biti opušteniji i zbog toga mi je bilo ugodnije raditi.

2.     Gdje ste sve snimali i koliko je dugo trajalo snimanje? Kako je bilo ponovo raditi na kratkometražnom filmu nakon iskustva glavne uloge u dugometražnom?

Interijer smo snimali u okolici Zagreba, a sve ostalo u Primorskom Dolcu. Snimanje je trajalo pet dana i bilo je odlično, kao i na snimanju prethodnog dugometražnog filma koje je trajalo 25 dana. Iako je samo iskustvo drugačije, užitak je za mene isti glumio u kratkometražnom ili dugometražnom filmu.

3.     Kako je protekla generacijska suradnja između tebe i Ree Bušić te glumačkih veterana Stojana Matavulja i Snježane Sinovčić Šiškov?

Rea i ja se super slažemo i izvan seta jer smo skupa na godini. Zato mi je bilo iznimno drago već  kad sam čuo da ćemo zajedno glumiti u Tuđim poslima. Svakako, čast mi je bila surađivati sa Snježanom i Stojanom jer su veliki profesionalci. Pristupačni su i otvoreni pa je raditi s njima bio čist užitak.

4.     Koliko ti je zahtjevno prikazivati likove koji u scenama nisu vrlo ekspresivni, a znamo da u njima vriju teški osjećaji?

Zapravo, većina uloga koje sam do sada igrao bile su slične. Jer uglavnom su to bili likovi koji su vodili neku unutarnju borbu koju su više čuvali u sebi nego je pokazivali na van. Naravno, tako imaju i manje teksta, no takve uloge mi se sviđaju jer mi je zanimljivo tražiti načine kako nešto reći a da to doista ne kažeš riječima. Glumački je izazov kako gledatelju pokazati ono što misliš i osjećaš sa što manje riječi. Možda mi takve uloge više odgovaraju jer sam ponekad i sam u svakodnevnom životu takav, no svakako bih volio isprobati i nešto drugačije pa i skroz suprotno tim likovima.

5.     Ekološko pitanje za kraj: je li produkcija filma pokupila špaher nakon snimanja ili ga se još uvijek može naći tamo kao dio prirodnog seta za sve zainteresirane koje žele vidjeti gdje je sniman film Tuđa posla?

Imali smo dva špahera i oba su odvezli iz Primorskog Dolca natrag u Zagreb jer nije bilo reciklažnog dvorišta u blizini.

RAKETE

Hrvatska / 2021 / 20'

Režija / Saša Poštić, Pavle Kocanjer
Scenarij / Saša Poštić
Glumci / Petar Krznarić, Kan Priselac Novačić, Ivan Medić, Dorian Radimiri
Direktor fotografije / Pavle Kocanjer
Montaža / Omi Žganec, Pavle Kocanjer
Producent / Igor Jelinović, Sara Alavanić, Saša Poštić
Produkcija / Blank

Skejterima u nas zaista nije lako, to svi znamo. U Raketama nas kratka filmska priča o dvojici zagrebačkih skejtera Peri i Fići vodi na njihov neobičan road trip, koji ima svoje izuzetne razloge, a da ne znamo gdje ćemo zapravo svi zajedno (emotivno) završiti. Da ne duljim i ne otkrivam previše, autorski dvojac Saša Poštić i Pavle Kocanjer kratkim će nas razgovorom o stvaranju Raketa bolje uvesti u svoj novi film prije same premijere.

1. Kako je došlo do vaše suradnje na filmu Rakete?

(Saša)

Pavle i ja smo prije ovoga napravili film Životinja, na kojem smo surađivali kao redatelj i snimatelj. Tu sam shvatio da mi je s njim ugodno raditi, ne samo u profesionalno, već i privatno. Obojica smo Karlovčani i upoznali smo se na probi njegovog tadašnjeg hardcore punk benda kad su tražili basista. Saša je upisao snimanje na Akademiji, pa kad je imao neke vježbe, tu i tamo bih mu uskočio kao glumac. Na Raketama je naš odnos trebao biti snimatelj – redatelj, ali sat vremena nakon što sam mu izložio ideju i pokazao scenarij, on je toliko zagrizao i krenuo mi slati poruke s idejama o režijskom pristupu kakve su se i meni vrtjele u glavi, a koje mu prethodno uopće još nisam bio rekao. Nakon toga smo se samo nastavljali. Tako da mi nije bilo teško zaključiti da film s režijske strane moramo zajedno odraditi.

2. Zašto ste se odlučili na rad s neprofesionalnim glumcima i kako je izbor pao na Kana i Petra?

(Saša)

Prvo nam je u planu bilo napraviti neki hibridni dokumentarac s igranim dijelovima. Ne znam ni jednog glumca skejtera, a u dokumentarac sa i o skejterima ne može se staviti osobu koja nema veze s tim svijetom... Onda je taj hibridni format prerastao u igrani film i mogli smo uzeti profesionalne glumce, no nama je trebala "čistina" pred kamerom i Kanovo i Petrovo istraživanje te spremnost na sve. Prije toga nisu imali glumačko iskustvo pa nisu bili glumački ograđeni da bi se zatočili u neki pravac, u smislu: "ne, ne mogu tako igrati, ne znam tako, ja bih ovako". Bili su otvoreni za sve i u potpunosti su nam se prepustili, što stvara predivan osjećaj kad režiraš. Postali smo frendovi. Njih dvojica zajedno vizualno super izgledaju i nisam u početku znao kako će to sve ispasti u samoj glumi, ali rekao sam, imam osjećaj u vezi s Perom i Kanom, radit ćemo zajedno, znam da će razvaliti, i na kraju jesu.

3. Vizualni i redateljski stil ponajprije podsjećaju na određene američke indie filmove. Koji su vam bili direktni uzori?

(Pavle)

Uzori su mi u stvari bili glazbeni spotovi raznih bendova. Konkretnije, američki hardcore punk band Turnstile izbacio je spot taman prije snimanja filma pa je dosta utjecao na način na koji sam tretirao sliku. Filterom i objektivima za analogne Canon fotoaparate postizali smo da slika malo podsjeća na estetiku filmske vrpce. Road movie prema moru, usred ljeta, kombi bez klime, skejtanje, vrućina, žega i zrikavci… estetika koja vuče i zove na takav stil, ali izričito kroz statične kadrove, jer sam htio sam da svaki kadar izgleda kao dobra still fotografija. Bilo je i nekoliko spontanih situacija u kojima su glumci radili stvari koje nismo očekivali. Dobar dio toga ušao je u film, jer su situacije bile neponovljive, a "zlatne". To se u filmu osjeti u nekim malim trzajima kamere (žmirim na jedno oko dok idu ti kadrovi). Režijski pristup je zajednički dogovoren prilično brzo. Htjeli smo da je atmosfera malo napetija, a da sve ide sporije i da se ne ponavljaju već viđeni kadrovi.

4. Pritom je logična bila odluka upotreba samo prirodnog svjetla?

(Pavle)

Odluka uporabe prirodnog svjetla sasvim je logična; jako sunce i kratke sjene djelovali su tako da se "osjeti" vrućina. Uostalom, kad ideš skejtati po drugim gradovima i snimati filmove o skejtanju, nema tu dodatne rasvjete, već radiš s onim što imaš i eventualno kontroliraš postojeće te računaš pozicije sunca.

5. Koliko ste scenarij mijenjali za vrijeme samog snimanja?

(Saša)

Priča je od početka ostala ista jer smo Pavle i ja cijelo vrijeme znali kakav završni proizvod želimo. U pripremama s glumcima prolazio sam dijaloge i za svaku bih ih riječ pitao kako bi oni to izgovorili. Primjerice, je l' bi rekao "brat" ili "buraz"? Iako su igrali fiktivne likove, bilo mi je važno da se pritom osjećaju što ugodnije i prirodnije, pa smo zato prilagođavali dijalog njihovom svakodnevnom govoru. Tako da smo na samom snimanju znali što točno želimo. Naravno, bilo je tu odličnih improvizacija, ali mislim da one prave mogu proizaći tek na temelju nečega u što vjeruješ i iza čega stojiš. Kakva poetika, ha?

6. Što vam je općenito bilo najizazovnije u radu na Raketama?

(Pavle)

Najizazovnije je bilo to što je cijela ekipa ispred i iza kamere do Pule putovala samo igrajućim kombijem, koji je teški raspad. Također radili smo svaki dan na prejakom suncu, tako da su zadnji dan neki dobili i sunčanicu. Skoro onako kako se osjećaju dečki u filmu, otprilike smo se za vrijeme snimanja osjećali i mi. Bez budžeta, puno smo improvizirali: spavali u klubu i jeli na cesti, tako da sam imao osjećaj kao da sam na turneji s bendom… što je zapravo super stvar!

Filmove pogledajte danas u kinu Tuškanac u 22:00 sata, a od sutra u 12:00 sati online na croatian.film.