Devet mjeseci

Hrvatska / Croatia, 2020, 21’, boja / color, DCP

režija / director Josip Lukić
scenarij / screenplay Josip Lukić
glumci / cast Josip Lukić, Dragica Pavlović, Andrija Tomić, Roko Sikavica, Marko Nazlić
fotografija / DOP Marinko Marinkić
montaža / editor Sandro Baraba
producent / producer Marin Leo Janković
produkcija / production Akademija dramske umjetnosti (Zagreb)
kontakt / contact Josip Lukić, josip_lukic@yahoo.com

Grane smo na vjetru, piše u opisu filma Devet mjeseci Josipa Lukića, redatelja koji u rolama ima već kilometre iskustva igranog i dokumentarnog kratkog metra. Taj sinestetički opis života čija je zvučna kulisa jugo u maslinama kao da je česta misao njegova protagonista, kojeg glumi sam Lukić. Njegova svakodnevica vlastite fikcije i tuđe stvarnosti u filmu se vješto kombinira i bilježi odličnim kadrovima Marinka Marinkića. U Devet mjeseci nitko od likova ne izgovori ništa bitno, već je bitno stvoreno svim ostalim filmskim sredstvima i na vama je da ga prepoznate. Zato ni ovdje nećemo nastaviti priču, već ćemo vas pozvati da ga možda ponovo pogledate. Ili, ako želite da Lukić konačno izrekne nešto pametno, a da nije o skečersicama, prvo u nastavku pročitajte izvanprizorni intervju s autorom:

Zašto si odlučio snimiti Devet mjeseci i kako je teklo snimanje?

Ideja se rodila za vrijeme prvog lockdowna (ili po hrvatski „zatvaranja“), a film je nastao kao završni film na prvoj godini mastera igrane režije na Akademiji. Shvatio sam da cijeli život nešto čekam, čekam da stvari sjednu na pravo mjesto u mojoj viziji svijeta, ne znam, stvari tipa da padne vladajuća stranka, da se osobe koje volim ponašaju i govore kako ja želim, da sam rođen ranih 50-ih u New Yorku, da opet izađe tiskani c/b Feral Tribune, da se vratim u 1996. na Poljud, kad Hajduk mora pobijediti Dinamo s tri razlike, a Rapajić i Pralija zabijaju u prvih deset minuta... a zapravo mi je to uvijek bilo paravan za ono što najviše volim: zatvoriti se u četiri zida, hraniti mozak informacijama, oplakivati sebe i druge iznutra i, naravno, čekati… I onda je to ovog proljeća, stjecajem okolnosti, prihvaćeno kao i poželjan način života. Sve me to istovremeno nasmijavalo i činilo sjetnim. Pa otud neka mala inspiracija. Snimanje je teklo sjajno, Marinkić, snimatelj, i ja smo guštali, jer bili smo potpuno slobodni i mogli smo eksperimentirati, a mi to jako volimo.

Kako si se u scenariju i na setu fikcionalno udaljavao od samog sebe u ulozi, odnosno osobno približavao liku?

Nema nekih pravila, razmišljaš u kojem bi stanju trebao biti lik u određenoj sceni, koje emocije mu prolaze kroz glavu, i to pokušaš izvesti, tj. prenijeti na ekran. Treba se prepustiti instinktu, tom nekom signalu iznutra, naravno, ako si prije režijski sve postavio kako treba. Valjda sam uspio, možda i nisam, vrijeme nek pokaže. Marinkić i ja sretni smo s filmom, smatramo ga vrhuncem našeg druženja i suradnje: ljudske i profesionalne. Možda smo, kao i glavni junak, u velikoj zabludi.

Smatraš li da ti je stilski blisko dokidati granicu dokumentarnog i igranog u filmu?

Pokušavam raditi ono što i volim gledati kod drugih: život, stvaran život, u svim svojim oblicima i formama. Sa zadnja dva filma, Bijelim Božićem i Devet mjeseci, zanimalo me upravo to – plesati između „stvarnosti“ i „fikcije“. Ali više ni sam ne znam što je stvarnost, a što fikcija, u ovom „pravom“ životu. Posebno zadnjih par mjeseci, pa je lijepo imati medij u kojem možeš izraziti sve svoje sumnje i dvojbe.

Koji su ti pritom neki direktni uzori?

Uzor mi je svakodnevni život, male stvari, banalne situacije i bezbroj dnevnih mikrodramica, šta u glavi, šta s drugima. Naravno da imam i neke filmske i književne inspiracije, to je na tjednoj bazi, i uvijek nešto drugo. U zadnje vrijeme ponavljam rečenicu kako bih uvijek platio kinokartu za nove filmove Nurija Bilgea Ceylana ili Ulricha Seidla, zvuči mi uvjerljivo ta rečenica, dobra prosudba koju će netko upućen rijetko opovrgnuti. Ali ne znam imaju li oni veze s ovim filmom. Sigurno je bolje da to kažem nego kako sam, nakon trećeg gledanja Žene pod utjecajem, zaključio kako je Peter Falk fantastičan i savršen u toj ulozi agresivca i pravog psihičkog bolesnika, i kako mi je čak bolji od genijalne Gene Rowlands. To je kontroverzna i vrlo osporavajuća izjava. Naravno da je vječna inspiracija i Abbas Kiarostami sa svojim genijalnim tretmanom fikcije u filmovima Krupni plan i Okus trešnje. Divim se i Terrenceu Malicku i njegovoj vjeri koja ga toliko jako pokreće, jako cijenim talent Andree Arnold i njezinu iznimnu nadarenost za mikropoetske trenutke. Smrt gospodina Lazarescua i Force Majeure su mi neki od najboljih europskih filmova općenito. Volim i sve dobre filmove koji bude melankoliju, šta se još narodski kaže, „udaraju čežnju“, od Chungking Expressa i Sehnsuchta pa do, ne znam, Linklaterovih Dazed and Confused. Eto, sve opća mjesta. I još milijun filmova i redatelja.