Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem

  • Sanja Milardović
  • Igrani
  • 2020
  • 19:24
  • 0
Video nije dostupan.
Pogledaj najavu

Sinopsis

Zrinka dolazi u Rijeku kako bi obavila scouting lokacija za film na kojem je angažirana. Ostaje kod svoje majke Tanje, čije ponašanje nije uobičajeno. U želji da sazna što se događa s majkom, Zrinka je povede u obilazak lokacija. Tanjin emotivni ispad dovodi do promjene uloga između majke i kćeri.

Redatelji

Sanja Milardović

Diplomirala je glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Radi kao glumica, scenaristica i redateljica u kazalištu i na filmu. Njezin kratkometražni redateljski prvijenac, Tek tako, prikazan je u programu Kockice 12. ZFF-a.

Pročitaj biografiju
  • Montaža

  • Lea Mileta
  • Scenarij

  • Sanja Milardović
  • Uloge

  • Iva Šimić Šakoronja
  • Dean Krivačić
  • Olivera Baljak
  • Producent/ica

  • Emilie Dubois
  • Olivier Berlemont
  • Matej Merlić
  • Direktor/ica fotografije

  • Ante Cvitanović
  • Godina

  • 2020

Kontakt produkcije

Castor Multimedia

Desinićka ulica 10, 10000 Zagreb, Hrvatska
info@castormultimedia.hr

Recenzije i ocjene korisnika

Filmski Kritičari 54+
0

'Kamo je nestao grad koji teče?' ---- Grad Rijeka i njegova okolica imaju sve što tridesetogodišnja Zrinka (Iva Šimić Šakoronja) može poželjeti, kao skautkinja lokacija za samoubojstvo glavnog aktera novog filma: planine s fotogeničnim liticama, melankolično more, napuštene tvorničke zgrade i dominantne nadvožnjake. To je istodobno prigoda da posjeti umirovljenu majku Tanju (Olivera Baljak), no pritom primjećuje obeshrabrujuće digresije u majčinu ponašanju. Zabrinuta, Zrinka želi saznati što se zapravo događa s majkom, te je uključuje u svoju potragu. Majka nije angažirana samo kao poznavateljica potencijalno atraktivnih filmskih lokacija, nego je i svjedokinja prisilnog umirovljenja i rastakanja grada. Tanja, unatoč emocionalnom i mentalnom posrtanju, ne želi izgubiti malo preostalog dostojanstva i otkriti kćeri da hoda po rubu. Razotkrio ju je samo ljutiti ispad nad „malim čovjekom“, čuvarom u luci (Dean Krivačić). Iznimnom ekspresivnošću u toj kratkoj sceni dočarala je svu izgubljenost, ali i nemoćni bijes generacije koja se umirovljuje u gradu koji je i sam već odavno umirovljenik. Scenaristica i redateljica Sanja Milardović suptilno tka priču na razini dva gubitnika, postupno, a možda i nehotice, razotkrivajući koliko joj je stalo do oba. Priča o majci i gradu eho je dvostrukog urušavanja. Osim sjajnom idejom i pripovjedačkim umijećem, priča je brižno vođena okom kamere Ante Cvitanovića. Scenografkinja Tea Truta sjajno je pridonijela naglašeno mračnom mjestu susreta majke i kćeri u pretrpanom stanu, koji je tako postao refleksija majčinih mračnih raspoloženja i konfuzija. Ta naglašena unutarnja zagušenost kontrapunktirana je svijetlim kadrovima u eksterijeru, ali reduciranim, uglavnom bijelo-sivim spektrom. Tako se vizualno ne remeti, već naglašava dinamičan razvoj odnosa majke i kćeri. Širokim planovima lica i mekanim svjetlom, kamerom se ispisuju posvete ženskim ličnostima. Detalj potočića znoja na Zrinkinu vratu, dok ona s fotoaparatom u ruci zamišljeno zuri u ponor jedne od potencijalnih lokacija filmskog samoubojstva, dirljivo upućuje na Zrinkinu novonastalu tjeskobu i zatečenost. Mirnoća kojom Zrinkino lice dominira nad ponorom ipak poziva na uzbunu. Milardović je reduciranim dijalozima ostavila glumicama dovoljno prostora da njezinu priču ispričaju svojim vještinama i mimikom lica. Olivera Baljak i Iva Šimić Šakoronja uzvratile su izvrsnim izvedbama. Majčino grcanje kroz samo par riječi, „ne mogu više…“, glumački je i emocionalni klimaks filma. Prethodili su mu statični kadrovi bespomoćne žene naspram „stoičkih“ riječkih nebodera. Kroz takav fotografski sraz žene s neuništivim, ali napuštenim betonsko-čeličnim konstrukcijama, vidimo kako se grad i ljudi umirovljuju različitim načinima, ali gledatelju ostavljaju identičan osjećaj poraza. Najvažniji industrijski punktovi postoje danas samo kao zaštićena svjetska baština, a nezaštićeni mladi ljudi u Harteri, ako imaju sreće, slušaju dobre koncerte. U završnom dijelu filma, na rijeci gdje majka na trenutak iščezne Zrinkinu nadzoru, prestaje dotadašnja scenska letargičnost. Izmjenama svjetla i sjene uzduž rijeke, treperenjem lišća i granja kroz koje se Zrinka panično probija, postiže se iznimna dinamičnost. U jednom trenutku kamera usporava i zastaje krupnim planom euforičnog majčina lica, naglašavajući točku preokreta. Zrinkina razorna panika u potrazi za majkom prometne se u ljutnju, u istom trenutku trijumfalne dječje radosti majke zbog ulovljene ribe. U toj se sceni latentna Zrinkina netrpeljivost prema brižnoj majci, kojoj svjedočimo od prvog trenutka susreta sa svim tenzijama i emocionalnim amplitudama, slama zbog majčina fizičkog pada i psihičkog sloma te katarzično provodi Zrinku u novu ulogu. Ona kao da preuzima odgovornost majke i istodobno brigu o njoj. Uloge su zamijenjene. Dojmljiv prizor dvije figure koje kao da plutaju na kontejneru, slika koja je i plakat filma, podsjetio me na prizor u luci iz dokumentarca Agnès Varda Ljudi i mjesta (Francuska, 2017.). Zajedničko im je isto univerzalno pitanje: što preostaje ljudima čija je luka potonula? Kritiku napisala Silva Čičak u sklopu projekta 'Radionice filmske kritike za osobe starije životne dobi'.

  • Montaža

  • Lea Mileta
  • Scenarij

  • Sanja Milardović
  • Uloge

  • Iva Šimić Šakoronja
  • Dean Krivačić
  • Olivera Baljak
  • Producent/ica

  • Emilie Dubois
  • Olivier Berlemont
  • Matej Merlić
  • Direktor/ica fotografije

  • Ante Cvitanović
  • Godina

  • 2020

Kontakt produkcije

Castor Multimedia

Desinićka ulica 10, 10000 Zagreb, Hrvatska
info@castormultimedia.hr