Prema podacima koje je objavio HAVC, u 2025. godini hrvatske je filmove pogledalo 328.526 gledatelja, pri čemu je treći najgledaniji naslov bio upravo dokumentarno-igrani film Fiume o Morte! riječkog redatelja Igora Bezinovića. Ovaj višestruko nagrađivani uradak, ujedno i u utrci za ovogodišnje Europske filmske nagrade u kategorijama najboljeg (dokumentarnog) filma, producirali su Vanja Jambrović i Tibor Keser iz Restarta. Za svoju su iznimnu producentsku ulogu u realizaciji jednog od najznačajnijih filmskih djela godine u studenom 2025. osvojili Nagradu Albert Kapović, priznanje koje Hrvatska udruga producenta (HRUP) uručuje osobama čije djelovanje značajno pridonosi kvaliteti te promociji hrvatskoga filma.

Iako je to već samo po sebi sasvim dovoljan razlog da za svog prvog ovogodišnjeg filmaša mjeseca odaberemo Tibora Kesera (Vanju Jambrović intervjuirali smo prošle godine), važno je istaknuti kako je film o bizarnoj šesnaestomjesečnoj okupaciji Rijeke samo jedan od brojnih impresivnih projekata na čijem je nastanku radio ovaj filmski producent s diplomom Ekonomskog fakulteta. Od recentnijih naslova svakako valja spomenuti El Shatt — nacrt za utopiju Ivana Ramljaka te Koze! Tonćija Gaćine. Tibor je 2019. godine osnovao KOMPOT, (umjetničku) organizaciju fokusiranu na jedinstvene filmske priče autora s ovih prostora, a dugogodišnji je član Kino kluba Split te Hrvatske udruge producenata.

A dok čekamo službenu dodjelu Europskih filmskih nagrada u subotu, 17. siječnja, da vidimo hoće li se Fiume o morte! okruniti i europskim pandanom Oscara (držimo palčeve!), razgovarali smo s Tiborom Keserom o razlozima zbog kojih dokumentarni film uživa toliku popularnost u Hrvatskoj, o izazovima filmske produkcije, kratkoj formi te brojnim drugim stvarima.

Ove si godine s kolegicom Vanjom Jambrović osvojio Nagradu Albert Kapović. Bravo! U obrazloženju se ističe kako je nagrada u vašim rukama završila dijelom i zbog iznimne producentske uloge u realizaciji jednog od najznačajnijih filmova godine, dokumentarno-igranog uratka Fiume o morte! Igora Bezinovića. Izuzev tog filma, među tvojim se recentnim projektima ističe i film El Shatt - nacrt za utopiju redatelja Ivana Ramljaka. Riječ je o dokumentarnim filmovima koji su u posljednjih godina ostvarili iznimno velik uspjeh kod kritike i među publikom. Što misliš, zašto su dokumentarni filmovi toliko uspješni u Hrvatskoj u posljednje vrijeme?

Hvala! Skromno priznajem, potpuno zasluženo! 😊 El Shatt… sam sam i distribuirao (veliki pozdrav Alenu Munitiću i ekipi Kina Mediteran) što mi je izuzetno pomoglo razumjeti kako u Hrvatskoj funkcionira publika – zaključak je da smo različiti i podijeljeni po regijama – grubo rečeno Dalmatinci imaju vlastite teme i vlastite heroje, Istra pak neke svoje, sjevernjaci pak neke vlastite itd. U Splitu se za El Shatt tražila karta više na premijeri na Bačvicama koja je brojala skoro tisuću ljudi, sjedili su svi posvuda, dok je u Osijeku film pogledalo na 15 projekcija ukupno 50 ljudi. Nisam siguran postoje li teme koje prožimaju cijelo „nacionalno biće“ podjednako, osim dnevno-političkih, koje pak nisu filmski privlačne. Dokumentarci su uspješni zato što ih dobro radimo! Oni su u svojoj srži ukorijenjeni u društvenim prilikama i potrebama, to im je polazišna točka. Igrani filmovi, barem taj naš art-house koji predstavlja većinu hrvatske kinematografije, kreću nekako od pozicije autora pa se često bave i potrebama autora, više nego potrebama publike. I tu su često najuspješniji filmovi koji su opet relativno dokumentaristički, ili barem nekako biografski u svom prosedeu (npr. Sigurno mjesto, ili Vjetre, pričaj sa mnom; ili kratki Čovjek koji nije mogao šutjeti). Rekao bih da je dokumentarni film na neki način „mi“, a igrani „ja“. Možda to predstavlja dokaz da je narod još uvijek živ, i donekle zdrav? Pa onda pokušaje takve komunikacije, to isticanje zajedničke pozicije – nagrađuju. Domaća kritika je općenito izvrsna – puno gledaju, strogi su, ali nas i jako potiču, te će uvijek prepoznati stvaralačku energiju. 

Također, u jednom si intervjuu istaknuo i da radiš na tome da Fiume o Morte! dogura dalje nego što je ikad uspjelo ijednom hrvatskom filmu. Na koje se konkretne strategije oslanjaš? 

Drago mi je što je domaća filmska zajednica prepoznala vrijednost tog našeg filma i odlučila ga podržati i u tzv. „awards season“, dijelu godine kad se bruse oštrice i za velike nagrade natječu gotovi svi. Mi smo se natjecali i za Oskara, u dvije kategorije (najbolji strani kao i najbolji dokumentarni film), i za Goya nagradu Španjolske filmske akademije, kao i za Europske filmske nagrade. Novina je što smo to radili sa stvarno dobro utabanim prethodnim putem filmom koji se podjednako sviđa publici kao i kritici, što nije čest slučaj, brojeći u 2025. godini sedamdesetak festivalskih nastupa te više od 30 raznih nagrada. Cijelo iskustvo mi zasad pokazuje da se put prema uspjesima tog tipa mukotrpno gradi, pragmatično, čak i pomalo perfidno, više nego što se događa preko noći. Hrvatska kinematografija, a i europska, nisu uopće na istoj liniji kao globalni medijski proizvodi koji izlaze iz Holivuda; mi baštinimo (jezik, kulturu), dok oni zabavljaju. Teško je pomiriti te svjetove, unatoč kvaliteti samog filma – idealizam treba ostaviti po strani ako se želi okititi tim nagradama.

Osim na dugometražnim projektima, redovno radiš i na kratkom metru (film Koze! Tonćija Gaćine jedan je od recentnijih primjera). Pristupaš li na drugačiji način kratkom filmu? 

Odgovor će biti pomalo ezoteričan, ali nikad ne gledam ljude površno, već pokušavam gledati „kroz“ njih – a ista stvar je i s filmovima. Ako se u nekoj ideji, želji, namjeri, nakupi potrebna energija (smisao, strast, volja), to će biti dobar i vrijedan film. Onda su i format i žanr posve nebitni. Koze! su izuzetan film, veoma slojevit i posve neuobičajen – ne podilazi nikome, osim možda ljubiteljima dobre filmske fotografije. Kako sam u karijeri zauzeo tu ne-autorsku poziciju, već producentsku - savjetničku i prijateljsku - bitno mi je podržavati ljude za koje smatram da mogu donijeti nešto jedinstveno u filmski svijet. 

Koliko se filmska produkcija promijenila u posljednjih desetak godina? Utječu li nove tehnologije poput umjetne inteligencije na posao producenata i, ako da, na koje načine? 

Počeo sam se baviti ozbiljnom produkcijom kad su već postojali svi tehnološki alati (mobilni uređaji, komunikacijske platforme) pa je zadnjih desetak godina bilo za mene produktivno. Ali ne mogu ni zamisliti kako su ljudi prije mobitela i interneta producirali filmove – pitao sam (nažalost, prerano preminulog profesora Terešaka) kolegu kako su oni radili u 90-im pa je odgovorio „uz puno sreće“. Nazvali bi se večer prije i držali fige da će se sutradan svi pojaviti na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. Da pomalo filozofski odgovorim – mislim da je uspješna tehnologija ona koja upotpunjuje naše živote. Za umjetnost tehnologija sigurno nije presudna, ali joj može neke procese omogućiti, olakšati. Ali definitivno ako je prelako, opet nije dobro, zato što vrijedna umjetnost ipak dolazi iz nekih dubokih ljudskih potreba razumijevanja svijeta i drugih, a tehnologija je često dizajnirana da upravo taj spoj zaobiđe ili premosti. Ispada da je trenje ponekad dobra stvar. „Umjetnu inteligenciju“, tj. te alate koristimo već dugo; već smo na „El Shattu“ prije 4 godine koristili zametke AI-a za oponašanje (ljudski nemuštog) ručnog koloriranja starih fotografija. Generativni AI mi se uopće ne sviđa, zato što je to sve jako utilitarno, bez stvarnog komentara. Ne znam hoće li doživjeti sudbinu elektroničke glazbe i skrenuti u domenu umjetnosti pa ćemo za 20 godina gledati retrospektive najkreativnijih „promptera“ današnjice. Predviđam verziju budućnosti u kojoj svaki film, svaka serija postaju generirani baš za pretplatnika, napravljena po mjeri i ukusu korisnika – nekako kao da se svijet trudi zadržati medijsku stečevinu s kraja 20. stoljeća i lako bi se moglo dogoditi da nas medijski konglomerati zatvore u svojevrsne repetitivne kapsule gdje stalno gledamo i slušamo istu stvar.

Nakon Ekonomskog fakulteta upisao si ADU na Sveučilištu u Zagrebu. Kako si se uopće počeo baviti filmskom produkcijom? Postoje li sličnosti između tih dvaju polja, odnosno misliš li da ti je iskustvo studija ekonomije pomoglo da postaneš/budeš bolji producent?

Sva svoja prethodna obrazovna i akademska iskustva smatram samo stepenicama koje je bilo potrebno prijeći da bih uopće počeo oblikovati (u vlastitoj glavi) čime se želim baviti u životu. Tako da su mi sve te prilike poslužile više kao motivatori, neka vrsta vlastite negativne selekcije životnih pravaca – kreneš krivo, shvatiš, ispraviš put pa nastaviš. Ekonomski fakultet je bio veliki žrvanj studenata, barem u moje vrijeme, i kurikulum nije imao puno razumijevanja za umjetničke senzibilitete studenata, za razliku od Akademije (dramske). Filmskom produkcijom sam se počeo baviti u poodmaklim godinama, s 28 godina, kad sam uspješno upisao studij Produkcije, iz drugog pokušaja. Makar sam još kao gimnazijalac, klasičar, proveo bezbrojne sate u susjednom Kino klubu Zagreb, ali tad s nekim drugim porivima. Promatrajući unazad, čini mi se da bih vlastitoj djeci savjetovao da se maknu s tog društveno zacrtanog puta po kojem moraju dovršiti srednju školu i zatim odmah upisati fakultet… pa onda naći posao, ljubavne partnere, kredit za stan, djecu… Ako su imalo empatični, senzibilni, imaju razvijen neki osjećaj za društvo, pravdu, nepravdu, i pokušavaju shvatiti tko su i kako se ostvariti, preporučio bih im da prvo stječu životna iskustva te da slijede neke vlastite pravce, a tek kasnije potraže specijalnost na visokim studijima.

Danas u zvanju docenta predaješ na Akademiji. Zašto je za bavljenje produkcijom potrebno formalno obrazovanje? 

Ne bih nužno rekao da je posve nužno formalno obrazovanje; filmska produkcija je sjecište raznih umjetnosti, teorija, iskustava, struka… Neki od najuspješnijih producenata u Hrvatskoj nisu bili uopće obrazovani na tom studiju. Svim svojim studentima uvijek ponavljam, možda i zbog vlastitog iskustva, da se nadam da će uz Akademiju potražiti daljnje visoko obrazovanje ili barem razmisliti o tom. Baš vjerujem u to da se čovjek ne smije prestati obrazovati i tako napredovati. A pogotovo u umjetničkom polju u kojem vlada taj pojam „izvrsnosti“ što u biti predstavlja ogromnu konkurenciju, prekarne uvjete rada, te posjedovanje niza kompetencija i vještina, od socijalnih do tehničkih. Ne postoji studij na svijetu koji će studente opremiti znanjima za ostatak života, za 40-ak godina karijere koja im predstoji, ali svakako postoje studiji koji ih mogu naučiti kako da taj proces ulaganja, rada na samima sebi, nikad ne prestane – i sam studij produkcije, kao i produkcija kao umjetnička aktivnost, su takvi.

Koja je najbolja stvar u vezi tvog posla?

Najbolja je stvar što vlastiti posao nikako ne uspijevam definirati! Stalno me tjera susretati se s novim prilikama, novim izazovima i novim ljudima. Nikad nema dosade. I koliko god bio dobar u svom poslu, uvijek će biti netko bolji, uporniji, mlađi, sretniji ili spretniji… Tko može mirno spavati znajući to? Čini mi se da je smisao života neprestana prilagodba, a umjetnost (uz prateće procese poput produkcije) to savršeno odražava. „Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“

I za kraj, možeš li našim čitateljima preporučiti (najmanje) jedan kratki film s naše platforme (Croatian.film)?

Definitivno preporučujem film Dan Marjana Igora Jelinovića, u kojem nastupa Josip Lukić. Obojica su se u međuvremenu dokazali kao kvalitetni i plodni autori pa je ovaj film postao stanovita vremenska kapsula tog odnosa i autorskog sazrijevanja. Film je britak, živahan, pomalo grub i nimalo producentski svirep. A i tom autorskom duetu je 2026. vjerujem velika godina. Tko nije pogledao, mora pogledati i Najpametnije naselje u državi; nedostaje mi taj tip neusiljenog humora u hrvatskom filmu.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković