Premijerno prikazan u Locarnu, Bog neće pomoći redateljice Hane Jušić priča je o Čileanki Teresi koja početkom 20. stoljeća odlazi k rodbini pokojnog supruga na Dinaru kako bi ondje zakopala njegove kosti. Kao i u njezinim ranijim filmovima, i ovdje su u središtu ženski likovi koji prkose ograničavajućim društvenim strukturama. Čileanska glumica Manuela Martelli i hrvatska glumica Ana Marija Veselčić u Locarnu su nagrađene za najbolje glumačko ostvarenje, a film je u Sarajevu osvojio i specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti.

Tim povodom te uoči skore hrvatske premijere na 23. Zagreb Film Festivalu, s Hanom smo razgovarali o procesu nastanka filma, radu s međunarodnom glumačkom postavom i snimanju na zahtjevnim lokacijama, kao i o brojnim pitanjima koja film otvara – o jeziku, pripadnosti i otporu. Dotaknuli smo se i njezinih filmskih početaka, a najavila nam je i svoje buduće projekte. 

Za početak, čestitke na uspješnoj premijeri i osvojenim nagradama! Bog neće pomoći nastajao je kroz dulje razdoblje. Ispričaj nam kroz koje ste sve faze i ti i film prošli te koliko se konačni rezultat razlikuje od tvoje prvotne ideje.

Hvala! Film sam počela pisati 2018. nakon što sam Manuelu Martelli vidjela u kratkom fimu Valparaiso Carla Sironija. U to vrijeme bila sam veliki fan Martina Rejtmana, argentinskog redatelja u čijem je filmu Manuela glumila, i bila sam zdvojna što nikad neću imati priliku biti dio argentinske ili čileanske kinematografije niti raditi s njihovim glumcima. Onda mi je palo na pamet kako mi u Čileu imamo veliku emigraciju i to srećom ne ovu ustašku već ekonomsku, pa sam pomislila kako bi bilo super to iskoristiti. Taj scenarij postao je moj suputnik idućih šest godina, prolazio je puno faza, imala sam bilježnice i bilježnice raznih nacrta radnje, psihologija likova, etnografskih istraživanja. Lik Terese mijenjao se kako se mijenjao moj život, također i njena pretpriča mijenjala se kako sam istraživala. S tim scenarijem provela sam i sedam mjeseci u Parizu na Cinefondation radionici i mislim da sam tek tamo, odmaknuvši se od svog života, zaista shvatila kakav film želim raditi. Ipak kad gledam dokumente na svom kompjuteru kroz sve te godine, čini mi se da je neka osnovna ideja filma ostala vrlo postojana, ali to možeš vidjeti tek kad film završiš. Paralelno s mojim pisanjem producentica Ankica Jurić Tilić se borila s europskim fondovima i pokušavala nam osigurati novac da film možemo snimiti u pristojnim uvjetima, u čemu je uspjela. Ta su oba procesa bila teška i dugotrajna, ali nekako su tekla paralelno.

Reci nam više nešto više o povijesnom kontekstu u koji je smještena radnja filma. Što te tu posebno zaintrigiralo i kako si pristupila istraživanju tog perioda? 

Zapravo osim gorespomenute čileanske emigracije tom razdoblju privukla me moja ljubav prema gotičkim romanima i općenito toj estetici. Oduvijek sam htjela snimiti film u kojem žena ima krinolinu, ili barem edvardijansku haljinu. Također, kao veliku obožavateljicu Orkanskih visova, takvu sam “prokletu” junakinju htjela smjestiti ne u urbani krajolik, već u neku dramatičnu prirodu poput vriština. Zapravo su me najviše od svega strašili muškarci u narodnim nošnjama. Jako sam se bojala stereotipnog prikaza ozbiljnih čobana u narodnim nošnjama s kapama kao na pakiranju za šibensko vino Jure i imala sam dojam kao da to nikad nisam vidjela u nekom našem filmu, a da mi se svidjelo. Kostimografkinja Katarina Pilić i ja dugo smo pričale o tome kako da te nošnje omekšamo, kako da to djeluje manje folklorno. Ona je obavila ogroman istraživački rad, a potom i težak fizički rad u vidu patinaže, da sve ne izgleda kao iz muzeja ili sa sinjske alke. Osim u knjižnicama istraživale smo i na terenu. Od 2019. Jana Plećaš, Katarina Pilić i ja prošle smo sve naše južne planine i kroz putovanja stekle naviku “uletavanja” ljudima da ih pitamo o stočarstvu, povijestima njihovih obitelji, usmenim predajama iz sela. To iskustvo bilo mi je nevjerojatno korisno za pisanje scenarija i rad s glumcima, postalo je moje živo i neposredno iskustvo, za razliku od onog priređenog etnografskog.

U Sarajevu si osvojila posebnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti. Otpor obiteljskim i društvenim strukturama i dinamikama motiv je koji se provlači kroz niz tvojih filmova. Mene fascinira to što oni jako dobro dočaravaju pritiske tih struktura, a istovremeno svojim junakinjama ostavljaju prostor za emancipaciju. Kako to funkcionira u filmu Bog neće pomoći?

Da, to je tema koja me čak i protiv moje volje uvijek nekako obuzme. U Bog neće pomoći motivi i čitava konstelacija vrlo su slični kao u Ne gledaj mi u pijat, samo što je sve nekako izravnije i sirovije, nerazblaženo. Na taj način je i pritisak nasilniji, ali i bunt dviju junakinja eksplozivniji. Ovdje mi je bilo bitno da junakinje zaista odlaze s eksplozijom iza sebe, nisam htjela pristati na Marijanino uranjanje u bazen.

Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić u Locarnu su osvojile nagradu za najbolju glumačku izvedbu. Kako je izgledao tvoj rad s glumcima/icama? Posebno me zanima jezična dimenzija, budući da je jezična barijera okosnica radnje, a usprkos njoj likovi (i glumci/ice) uspijevaju uspostaviti komunikaciju. Kako ste gradili tu povezanost, koliko je tu bilo režije, a koliko spontanosti?

Tek nakon što sam krenula pisati scenarij s Čileankom koja dolazi na Dinaru, shvatila sam kako će mi velika tema filma morati biti komunikacija. Kako se moram odlučiti ili raditi film u kojem će ljudi samo šutjeti, a to nisam nikako htjela, ili mogu snimiti film u kojem s tom nemogućnošću komunikacije eksperimentiram. Ovdje sam se odlučila za to da Teresa uči jezik iz osnovnih pojmova svijeta koji ih okružuje, da na neki način ulazi u njihov svijet i gradi ga pomoću jezika, a također u odnosima s Milenom i Ilijom, da gradi bliskost koja nije temeljena na verbalnom i jeziku, da ta jezična barijera postaje element baš zbog kojeg likovi “prepoznaju” jedan drugog. I Milena i Ilija upisuju u Teresu, zbog njene magnetične privlačnosti, intenzivnog pogleda i karizme, oni osjećaju da ih ona razumije i bez riječi. Zato sam se odlučila za pomalo hrabar redateljski pristup da je dio scena baziran na dugim monolozima Teresi koja ih ne razumije, barem ne svjesno. Dok sam pisala čitavo vrijeme bilo me jako strah da kad krenem raditi s glumcima da ću shvatiti da je taj pristup neodrživ i da je sve skupa fijasko. Međutim glumci su mi jako pomogli da odbacimo stvari koje nisu funkcionirale, da maknemo dijelove u kojima je netko nekoga čarobno odmah shvatio, da vidimo kako to izgleda kad se stvarno pokušavaju razumjeti, a kako dok jedan priča neovisno o tome razumije li ga se. Imali smo jako mnogo intenzivnih proba koje su mi bile nevjerojatno iskustvo.

Kako je izgledalo samo snimanje? Koliko je bilo izazovno raditi na tako nepristupačnim lokacijama?

Snimanje je bilo zaista naporno, ali i lijepo. Budući da je film nastao u koprodukciji šest različitih zemalja, na setu su bili ljudi koji pričaju raznim jezicima i dolaze iz raznih kultura odnosno kinematografija. Lokacije su sve bile izazovne, u kamenjaru, na vjetru, ekstremnom suncu ili hladnoći, kombijima su pucale gume, na neke lokacije kameru su nosili ili gurali u kolicima, ponekad su glumci bili udaljeni od mene par stotina metara. Najteže je bilo s ovcama, ali i to smo nekako uspjeli, pod cijenu toga da smo u danu snimili manje kadrova nego je bilo planirano. Možda sam usamljena u tome, ali nadam se da nisam: moj je dojam da su te izolirane, divlje lokacije donijele nešto atmosferi snimanja, neku povezanost u ekipi.

Obično naše filmaše/ice mjeseca pitamo i o njihovim počecima. Znam da si prije režije studirala anglistiku i komparativnu književnost – kako je došlo do tog zaokreta? Kako te taj studij oblikovao ili usmjerio kao filmašicu? Koji su filmovi ili autori/ce na tebe ostavili najsnažniji dojam?

Književnost volim koliko i film, a komparativna književnost oduvijek ima jake filmološke kolegije. U srednjoj školi nisam mislila da imam karakter za filmskog redatelja, tad nisam shvaćala da je to dijelom bilo zato i jer su većina redatelja bilo muškarci pa sam pravog redatelja uvijek zamišljala ko nekog glasnog autoritativnog muškarca koji uvijek zna što želi, veliki je mistik i umjetnik. Ja sam bila sve suprotno od toga. Tek na zadnjoj godini filozofskog shvatila sam da moram probati jer ću se inače uvijek osjećati neostvarenom. Jako mi je drago da sam završila filozofski, taj faks uvijek će ostati moj primarni identitet, većinu prijatelja i interesa stekla sam tamo. 

Budući da je croatian.film najviše fokusiran na kratkometražni film, zanima me tvoj odnos prema kratkom metru. Za mnoge je on tek korak prema dugom – vrijedi li to i za tebe ili misliš da ćeš se u nekom trenutku vratiti kratkoj formi? 

Moj je primarni posao rad na odsjeku režije na ADU tako da sa studentima stalno radim na kratkim filmovima i promišljam kratke forme. No lagala bih kad bih rekla da se u naredno vrijeme namjeravam vratiti kratkoj formi, imam dojam da sam i dok sam radila kratke filmove stalno htjela od tih kratkih filmova napraviti duge.

Svakog filmaša/icu mjeseca zamolimo da odabere jedan kratki film dostupan na našoj platformi. Koji bi bio tvoj izbor?

Žuti mjesec. Sjećam se kad sam ga gledala da me taj film dirnuo kao nijedan hrvatski film dotad. 

I na kraju, na čemu trenutno radiš i koji te projekti čekaju u budućnosti?

Krećem pisati miniseriju u produkciji Dinarida i Pipsera, a nadam se i svoj idući scenarij.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov