Početak 2025. godine pamtit ćemo po velikom uspjehu dokumentarno-igranog filma Igora Bezinovića Fiume o morte! (Rijeka ili smrt!) na 54. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu gdje je osvojio glavnu nagradu. Priču o bizarnoj šesnaestomjesečnoj okupaciji Rijeke dosad je već pogledalo više od 15.000 ljudi što ukazuje na činjenicu da film odlično rezonira i s publikom. Sjajne su to vijesti za hrvatski film, ali i produkcijsku kuću Restart koja još od 2007. godine potpomaže izradi autorskih dokumentarnih projekata.

Jedna od Restartovih producentica i edukatorica je i Vanja Jambrović koja, s kolegom Tiborom Keserom, i stoji iza ovog ambicioznog filma.

Vanja iza sebe ima bogatu karijeru; kao (ko)producentica potpisuje brojne dokumentarne, hibridne i kratke igrane forme, a od sada se može pohvaliti i činjenicom da je producirala prvi hrvatski film koji je osvojio glavnu nagradu prestižnog filmskog festivala u Rotterdamu. Porazgovarali smo stoga s njom o suvremenoj prikazivačkoj infrastrukturi, inflaciji (sadržaja) te o neočekivanim produkcijskim izazovima s kojima se susrela pri realizaciji najskupljeg hrvatskog dokumentarnog filma.

Za početak, čestitke na svim dosad osvojenim nagradama za film Fiume o morte! S obzirom na to da ga je dosad pogledalo više od 15.000 gledatelja u Hrvatskoj, čini se da ga obožava i publika, a ne samo kritičari i filmski profesionalci. Koliko manjak adekvatnih kino dvorana u Hrvatskoj, s posebnim naglaskom na Grad Zagreb, utječe na distribuciju filma?

Situacija u gradu Zagrebu je već više od 5 godina nepodnošljiva što se tiče prikazivačkih uvjeta za hrvatske i europske art house filmove jer smo zatvaranjem kina Europa izgubili ključno prikazivačko mjesto za takvu vrstu filma u Hrvatskoj. To naravno ima za direktnu posljedicu pad gledanosti filmova jer čak i kada je publika zainteresirana pogledati film ona to jednostavno u Zagrebu nema gdje. Sada je situacija još gora kada se i kino Tuškanac preuređuje i preuređivat će se još nekoliko godina. Glavni grad je pao na samo 3 funkcionalne i opremljene kino dvorane – Kinoteka koja ne može zadovoljiti apetite svih producenata i distributera, a i dvorana je u vlasništvu crkve i stoga je nemoguće ulagati u sam prostor i modernizirati ga, dvorana KIC-a gdje mi iz Restarta između ostalog održavamo program Dokukina KIC, jedinog regionalnog kina za dokumentarni film, koja se nedavno renovirala i sada s novim kino stolcima zaista izgleda kao malo, šarmantno kino, no ima kapacitet za samo osamdesetak ljudi i nema DCP projektor, i još je tu dvorana Gorgona koja se obraća publici u Novom Zagrebu i opet djeluje unutar neke druge veće kulturne institucije, u ovom slučaju Muzeja suvremene umjetnosti i samim time nije klasično gradsko kino. Znači situacija je očajna i žalosno je za jedan glavni grad države Europske unije da je film tako marginaliziran i da mu je onemogućeno da dođe do publike, osim ako niste spremni za suradnju sa Cinestarom što je samo na razini prikazivačkog prostora u shopping centrima nešto sasvim drugačije i nije prirodni habitus za art-house filmove, niti za njegovu publiku. Postoji izreka da se razina razvijenosti nekog društva i države u Europi vidi po razvijenosti željezničke infrastrukture, a ja bih dodala i moj osobni kriterij da se vidi i po razvijenosti prikazivačkih prostora za art house filmove.

Uspjeh vaših ranijih projekata, poput primjerice filma Srbenka (2018.), razotkrio je činjenicu da HTV odbija otkupiti hrvatske dokumentarne filmove, čak i kada je riječ o svjetski priznatim i višestruko nagrađivanim uradcima. Je li se situacija popravila u posljednjih nekoliko godina, odnosno hoće li publika film Fiume o morte! uskoro moći pogledati i na nacionalnoj televiziji?

Da, mogu reći da se suradnja između HRT-a i nezavisnih producenata popravila na pozitivno u posljednjih par godina. Naravno da tu ima prostora da suradnja bude još uspješnija i stoga je važno da postoji mogućnost otvorenog dijaloga, ali kada uspoređujem kako je to izgledalo kada sam ja započinjala producentsku karijeru nakon fakulteta prije petnaestak godina, kada bez obzira na zakonsku obvezu o suradnji s nezavisnim produkcijskim kućama nije postojao sistem transparentnih javnih natječaja i kako to izgleda danas – danas je to neusporedivo bolje, transparentnije i profesionalnije. Osim transparentnih javnih natječaja koji se redovito održavaju na HRT-u i gdje je moguće proći s projektom bez obzira na veze i poznanstva, postoji i poseban odjel koji se bavi isključivo suradnjom s nezavisnim produkcijskim kućama, što omogućuje da se taj zdravi dijalog između dvije strane i održava. Ono što je naravno izuzetno važno je da na javnoj televiziji ne bude nikakve političke cenzure i da to nikada ne bude razlog da se neki film ne otkupi i ne prikaže. Moram dodati da je Fiume o morte! nastao u koprodukciji s HRT-om i njihova sredstva, iako nisu velika, bila su nam ključna da pokrijemo rupu u budžetu koja nam je nastala u postprodukciji filma koja je zbog neizmjerno skupe arhive, ispala skuplja nego što smo prvotno mislili. Tako da će film biti moguće pogledati na HRT-u, a njihova prava za prikazivanjem kreću od rujna ove godine.

Film je svjetsku premijeru imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio glavnu nagradu. Kako je uopće izgledao put od završenog filma do Tiger Competitiona? Jeste li se susreli s kakvim neočekivanim produkcijskim izazovima? Što ćeš iz ovog iskustva prenijeti na buduće projekte?

Fiume o morte! je najskuplji hrvatski dokumentarni film i za mene osobno najambiciozniji projekt koji sam producirala zajedno s mojim kolegom iz Restarta Tiborom Keserom. Riječ je o iznimno kompleksnoj međunarodnoj koprodukciji – zamislite samo ovo, mi smo od HAVC-a za produkciju filma dobili samo 106.178,00 eura, a ukupni budžet koji nam je bio potreban za realizaciju filma i koji smo na kraju uspjeli sakupiti je iznosio 740.874,00 eura, što znači da je HAVC na javnom pozivu za produkciju filmova dodijelio samo 14,33 % ukupnog budžeta filma. Doduše moram reći da smo od HAVC-a dobili sredstva i na drugim javnim pozivima poput razvoja scenarija, razvoja projekta, međunarodne suradnje, COVID sredstva itd… no s obzirom da ukupna sredstva koja smo dobili u Hrvatskoj nisu bila ni približno dovoljna, uslijedilo je nekoliko godina fundraisanja i traganja za međunarodnim sredstvima. Meni je osobno to najdraži dio producentskog posla – obožavam prijavnice za Eurimages, Creative Europe, suradnju s koproducentima i slaganje te koprodukcijske slagalice kako bi se sakupila sva sredstva potrebna za realizaciju filma. Naravno, uvjet da to sve bude tako uspješno kao što je bilo s ovim projektom je izvrsna autorska ideja za film i projekt koji uspješno međunarodno komunicira kao što je Fiume o morte! – projekt koji ima univerzalnu prepoznatljivost. Što se tiče svjetske premijere mi smo se nadali premijeri na Veneciji, no nismo prošli na Veneciji, film je odbijen. Kada je stigao poziv iz Rotterdama za svjetsku premijeru u njihovoj glavnoj konkurenciji među samo 14 filmova, ja sam nekako odahnula jer sam znala da je to potvrda da imamo film koji sjajno međunarodno komunicira, a mislim da je to potvrda i kvalitete redatelju filma Igoru Bezinoviću jer veliki festivali tako stvaraju karijere autora. Naime Igorov prethodni dugometražni film Kratki izlet je imao svjetsku premijeru u sporednom programu Rotterdama i to što su uzeli njegov novi film sada u glavnu konkurenciju festivala pokazuje da je on autor kojeg žele vezati uz sebe i u kojeg istinski vjeruju. A onda je došla i glavna nagrada festivala, što je najveća moguća nagrada za naš sedmogodišnji trud i rad...

Osim uspjeha dugometražnog filma Fiume o morte!, i kratki film Valerija, također u produkciji Restarta, osvaja brojne nagrade diljem svijeta, među kojima izdvajamo Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni dokumentarac i Grand Prix za najbolji dokumentarni film na Međunarodnom festivalu autorskog filma u Rabatu. Također, film je bio i u predselekciji za Europske filmske nagrade u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma. Pristupaš li na drugačiji način kratkoj formi u odnosu na dugi metar? Što ti je najzanimljivije kod kratkometražnih filmova?

Ne pristupam drugačije kratkometražnim u odnosu na dugometražne filmove. O kakvoj god formi da se radi uvijek su mi najbitnije dvije stvari: tema kojom se redatelj / scenarist bavi u tom projektu, znači ne toliko sama priča jer priča je sredstvo koje koristimo da bismo se bavili nekom određenom temom i to mi je ključno kada procjenjujem želim li biti dio nekog projekta i vidim li u tome potencijal za uzbudljiv film, a drugi jednako bitan kriterij mi je redateljski pristup odnosno kako će i na koji način, kojim režijskim pristupom i načinom biti ispričana ta priča, odnosno kako će ta tema biti provučena kroz vizualni i režijski jezik filma. To su mi dva osnovna kriterija po kojima odlučujem kakve projekte želim producirati. Recimo Valerija je primjer projekta koji me osvojio na svim razinama jer se bavi temom odnosa suvremene žene s njenim obiteljskim pretkinjama koja je meni izuzetno zanimljiva, a režijski pristup redateljice Sare Jurinčić koji je predložila je bio izuzetno neobičan i razigran, a opet vrlo precizan i narativan. Rezultat je film koji je do sada osvojio četrnaest nagrada na međunarodnim filmskim festivalima i koji podjednako dobro funkcionira na festivalima dokumentarnog i eksperimentalnog filma. Mnogi ljudi nakon što su pogledali film su mi rekli: „Ovo je jedan od rijetkih eksperimentalnih filmova koje sam u potpunosti razumio ili razumjela.“

Budući da se svijet trenutačno nalazi na rubu ekonomske krize, koliko se problem inflacije odražava na daljnji razvoj domaće filmske industrije? Što bi izdvojila kao ključne probleme s kojima se Industrija danas suočava?

Financijska inflacija je sigurno jedan od problema s kojima se suočava kako filmska tako i sve ostale industrije. No dodala bi da je ključan problem suvremenog filma riješiti pitanje kako se nositi s još jednom vrstom inflacije, a riječ je o inflaciji sadržaja, odnosno kako doći do publike s obzirom na nevjerojatnu količinu sadržaja s kojom je prosječan gledatelj zatrpan na dnevnoj bazi. Mislim da je to ključan problem suvremenog filma, kako pronaći put do gledatelja u toj nevjerojatnoj prašumi konstantnih podražaja i sadržaja u kojoj danas živimo. A naravno mi se lokalno još mučimo i s nekim bazičnim problemima koje smo već spominjali u ovom intervjuu, a to je nedostatak suvremene prikazivačke infrastrukture u glavnom gradu…

Od 2022. angažirana si kao mentorica na međunarodnoj radionici za razvoj dokumentarnih filmova Documentary Campus Masterschool, a kao gostujuća predavačica sudjelovala si i na međunarodnim radionicama Ex Oriente, BDC Discoveries, Eurodoc i CIRCLE Women Doc Accelerator. Koliko je sudjelovanje u profesionalnim radionicama i pitching forumima važno za razvoj karijere u filmskoj produkciji te za razvoj samih projekata? 

Producenti se moraju kontinuirano obrazovati i mislim da taj proces edukacije zapravo nikada ne prestaje. Ja danas predajem na međunarodnim radionicama za razvoj dokumentarnih filmova, ali pohađam i dalje različite radionice koje mi pomažu u daljnjem usavršavanju. Takve radionice su sigurni prostori u kojima će neka od najvećih imena naše industrije podijeliti s vama najveće izazove u karijeri i to vrlo otvoreno jer je riječ o internom edukacijskom procesu. Osim samih predavača i njihovog iskustva, radionice su mjesta na kojima se stvaraju nova profesionalna poznanstva i suradnje s kolegama koje su često dugoročne jer u ovoj industriji kada prepoznate da s nekim slično razmišljate ili da se istinski razumijete – tu osobu ne puštate! Tako smo na primjer Fiume o morte! koproducirali s dvije koprodukcijske zemlje, a u obje zemlje smo ostvarili suradnju s producenticama koje sam ja upoznala kao polaznica nekih radionica – u Sloveniji je to bila Marina Gumzi iz firme Nosorogi koju sam upoznala na radionici EAVE 2015. godine i s kojom dijelim vrlo slična promišljanja o filmskoj umjetnosti, a u Italiji je to Erica Barbiani iz firme Videomante koju sam upoznala na radionici Eurodoc 2010. godine i od tada smo čekale da se pojavi neki projekt na kojem možemo realizirati zajedničku suradnju.

Diplomirala si komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu te produkciju na ADU Sveučilišta u Zagrebu gdje danas predaješ studentima režije dokumentarnog filma i filmske produkcije. Koliko je formalno znanje ključno za uspjeh u ovoj profesiji? Možeš li na svom primjeru pojasniti koliko je iskustvo studiranja te znanje koje si stekla na FFZG-u utjecalo na tvoj daljnji profesionalni razvoj?

Ponekad mi se čini da to formalno stečeno znanje i diplomiranje na dva fakulteta ne znači ništa za moj konkretni posao kojim se svakodnevno bavim, jer svakodnevni posao producenta se uglavnom sastoji od tisuću logističkih sitnica koje treba riješiti, a za rješavanje istih je ključan dobar organizacijski instinkt, a ne teoretsko znanje. No kada razmišljam o nekim važnim strateškim odlukama koje producent mora donijeti poput biranja i prepoznavanja potencijala projekata, razumijevanja filmske umjetnosti i njenog povijesnog konteksta, usmjeravanja strateškog razvoja svoje produkcijske kuće, komuniciranje s redateljima – onda mi se čini da u tim aspektima posla baš pomaže sve što sam naučila studirajući tako temeljito i dugo. Kako je produkcija vrlo kompleksan posao koji se sastoji od jako puno različitih poslova, važno je da je producent dosta široko obrazovan.

Što bi poručila budućim producentima i onima koji tek razmišljaju o toj profesiji? Koliko je produkcija uopće kreativan posao?

Produkcija i je i nije kreativan posao, odnosno kada kažemo produkcija nikada nije riječ o jednom, jasnom definiranom poslu nego je riječ o skupini poslova i različitih uloga, a oni svi spadaju pod sektor produkcije. Ideja je naravno da na početku karijere radimo poslove asistenta produkcije koji je dinamičan i zanimljiv, ali teško da se može kategorizirati kao kreativan posao, a onda kako napredujete i rastete da u konačnici pokrećete svoje vlastite projekte na kojima radite kao kreativan producent i ravnopravan ste partner redatelju u razvoju i realizaciji i dijelite zajedno odgovornost za finalni proizvod. Taj posao je izuzetno kreativan, jedan od najkreativnijih koji postoji. Nebojša Slijepčević je smislio jednu lijepu analogiju s konjičkim sportom – on kaže da je redatelj konj koji se utrkuje, a producent je džokej koji usmjerava konja gdje i kako da trči, a u svakom slučaju su njih dvoje u toj utrci međuovisni, a njihov rezultat je zajednički rezultat. Onima koji razmišljaju o poslu producenta bi također poručila da živimo u izuzetno uzbudljivim vremenima za stvaranje audiovizualnog sadržaja, digitalna revolucija je skroz preokrenula pozicije moći u procesu proizvodnje filma i audiovizualnog sadržaja i više nisu najvažniji oni koji imaju najskuplju i najbolju opremu nego oni koji imaju najbolju ideju.

Možemo li u novoj festivalskoj sezoni očekivati još projekata s tvojim potpisom? Na čemu trenutačno radiš?

Imam nekoliko filmova u fazi postprodukcije koji bi svi trebali biti gotovi u ovoj kalendarskoj godini, no ono što me trenutno izuzetno veseli su dvije već dogovorene hrvatske premijere mojih manjinskih koprodukcija, dva sjajna filma na koje sam izuzetno ponosna da sam sudjelovala u njihovom nastanku – jedan je dokumentarna gorko-slatka komedija Pod sretnom zvijezdom Petera Kerekeša koja će imati hrvatsku premijeru na ZagrebDoxu, a nakon toga će ići u kino distribuciju po Hrvatskoj, a drugi je divan hibridni igrano-dokumentarni film Stefana Đorđevića Vetre, pričaj sa mnom koji će imati premijeru najesen na Zagreb Film Festivalu. Riječ je filmu velike emotivne snage koji je rasplakao čak neke hrvatske filmske kritičare, što je veliki uspjeh jer filmski kritičari u prosjeku često intelektualno pristupaju filmovima.

I za kraj, možeš li nam preporučiti neki kratki film koji čitatelji mogu pronaći na našoj Platformi?
Svakako bih preporučila Valeriju Sare Jurinčić koju sam producirala, a od ostalih filmova izdvojila bi filmove iz naše Škole dokumentarnog filma koju u Restartu organiziramo već 13 godina kao naš najsveobuhvatniji edukacijski projekt. Polaznici radionice koji uglavnom nisu profesionalni filmaši u periodu od 6 mjeseci realiziraju različite vježbe i na kraju i završni kratkometražni dokumentarni film. Na vašem portalu je dostupno nekoliko završnih filmova iz naše Škole dokumentarnog filma iz različitih generacija, a to su: Mjesto odakle vam pišem pisma Nikoline Bogdanović, Sigurno mrtvi Ivana Grgura, Ispred zastava Sanje Bistričić i Mama, zašto plačeš Vladimire Spindler.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković