Čejen Černić Čanak poznajemo kao redateljicu koja se s jednakim uspjehom okušala u različitim filmskim rodovima i žanrovima, uvijek s naglašenom senzibilnošću za teme mladenaštva. Nakon uspješnog dugometražnog prvijenca Uzbuna na Zelenom Vrhu, njezin novi film Zečji nasip donosi dirljivu priču o ljubavi, predrasudama i odrastanju u maloj sredini.

Film će svoju premijeru imati u natjecateljskom programu 75. Berlinalea, a tim smo povodom s redateljicom razgovarali o dugom razvoju projekta, temama koje otvara i samom procesu rada na filmu.

Zečji nasip uvršten je u natjecateljski program Berlinalea. Čestitam! Ispričaj nam više o filmu – kako se i koliko dugo projekt razvijao? Što nam možeš reći o njegovoj temi i zašto si je odabrala, a da nam ne "pokvariš" gledanje?

Hvala ti! Da, svjetsku premijeru imamo na 75. Berlinaleu i jedva čekamo kontakt filma i publike, baš sam jako znatiželjna kakav će prijem filma biti. Mene je cijeli ovaj proces stvaranja ekstremno emocionalno angažirao, da ne kažem iscrpio, i samoj sebi već idem na živce jer sam i dalje pod tim velikim emotivnim nabojem… Mislim da će popustiti tek nakon što odradimo i hrvatsku premijeru. Stvar je u tome što je  Zečji nasip nastajao poprilično dugo i u njega je uloženo baš mnogo ljubavi, strpljenja i vjere. Autorski gledano, za mene je ovaj film veliki povratak samoj sebi, a taj je osjećaj jako značajan. U projekt sam ušla prije nešto više od 6 godina, dok su producentica Ankica Jurić Tilić i scenarist Tomislav Zajec u tu avanturu krenuli prije nešto više od 12 godina. Ono što me privuklo ovoj priči je to što ju od početka osjećam iznimno osobnom i bliskom. Zapravo govori o jako univerzalnim stvarima koje svi na neki od načina poznajemo, a to su ljubav, žudnja, strahovi i ljudska priroda. Za mene je ljubav najveća pokretačka sila i iz autorske pozicije mogu reći da je ovaj film baš čin ljubavi.

Gledanje vam neću pokvariti ako kažem da pričamo priču o zabranjenoj ljubavi između dva mlada dečka u jednom malom hrvatskom mjestu koje svake godine nastrada od poplave. Pratimo Marka, maturanta i sportaša koji se priprema za kvalifikacijski turnir u obaranju ruku (nisam znala koliko je to popularan sport dok nisam krenula u pripreme filma). Marko naizgled ima posložen život: popularan je u društvu, otac mu je namijenio da bude automehaničar i naslijedi njegov posao. Marko ima i djevojku Petru koja je silno zaljubljena u njega i zbog koje je njegova mama jako sretna… Problem nastaje kada se u selo naglo vrati Slaven, njegov najbliski prijatelj iz djetinjstva. Slaven dolazi na očev sprovod, a po putu ćemo doznati da je Slavena otac izbacio iz kuće kada je otkrio da je gej. I dalje neću otkrivati.

Pročitala sam da si se za film zainteresirala vrlo rano. Kako je film od srednjoškolskog hobija postao tvoja profesija?

Moj filmski put započeo je u srednjoj školi u Video klubu Mursa. Dugo nisam bila sigurna koji aspekt stvaranja me najviše zanima. Podjednako su mi bili uzbudljivi i snimanje i montaža i režija – jer sam zapravo sve to radila sama. U korist režije presudila je Imaginarna Akademija u Grožnjanu na koju sam, na temelju nekih filmića koje sam napravila, bila pozvana sa svojih 17 godina, što je bila velika čast. Na tome mogu zahvaliti Veri Robić Škarica i Nenadu Puhovskom. Kako je na Imaginarnoj bio zadatak napraviti dokumentarni film, iskristaliziralo se da je ipak režija ono što želim.

Nakon toga sam upisala ADU. Najljepši dio studija bili su svi oni sati provedeni u Kinoteci, a kasnije u Tuškancu, gledajući mnoge fenomenalne filmove. Te godine studiranje bile su jedan čudan period moga života, u kojem sam se dosta pogubila. Po prirodi sam veliki introvert i ljudi me često izbezumljuju pa su me brzo obuzele nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti. Studij sam tako završila uvjerena da sam fulala profesiju i da sam trebala upisati animaciju na ALU.

Ipak, kako sam kao apsolventica počela raditi kao asistentica režije, put me doveo do Kinorame. Uvijek mi je fenomenalno pratiti te uzročno posljedične veze koje nas odvedu u nekom smjeru. Kad sam bila klinka, postojalo je neko izdanje poznatih priča za djecu u kojem si kao čitatelj birao idući korak za likove i tako im određivao sudbinu. Tako i ja mogu iscrtati svoj dosadašnji put, s kristalno jasnim prekretnicama. Kada mi je Ankica Jurić Tilić ponudila Uzbunu na Zelenom Vrhu (za što osim njoj, mogu zahvaliti i Hani Jušić i Danielu Kušanu), ipak sam shvatila da je bijeg od režije bio obrambeni mehanizam uvjetovan strahom i zaista sam sretna što sam taj strah ipak uspjela prevladati. I dalje rado asistiram, jako volim taj posao.

Sve tvoje filmove povezuje interes za temu mladenaštva. Što te u tome posebno privlači? Koliko ti je, kao redateljici, izazovno balansirati estetsku i obrazovnu dimenziju u filmovima za djecu i mlade?

Mislim da su to teme koje trenutno najbolje razumijem, valjda sam još uvijek jako nezrela, hahaha. Da, u radu s djecom i mladima najizazovnije je izbalansirati ta dva aspekta. Za mene su probe uvijek najvažniji dio procesa i važno mi je da si osiguram dovoljno vremena prije početka snimanja. Audicije tajmiram štreberski dovoljno rano; kad su temelji dobro postavljeni, sve ide neusporedivo lakše. Za Zečji nasip proces rada s glavnim glumcima, Lavom Novoselom i Andrijom Žuncem, trajao je oko 7 mjeseci, a s ostalim glumcima nešto kraće, no svejedno je u pitanju višemjesečni rad. U tom je periodu ključno da se jako dobro upoznamo i da dovoljno svjesno uđem u taj manevarski prostor u odnosu redatelj – glumac. Tada znam što i na koji način mogu dobiti od glumice ili glumca bez iskustva.

Rad s djecom i mladima, posebno u dugometražnom filmu, sa sobom nosi određene izazove. Kakvo je tvoje iskustvo?

Prije svega, meni je rad s djecom i mladima jako uzbudljiv. Uvijek se pojavi nešto novo i nešto drugačije što me tjera da dalje istražujem, otkrivam i učim o ljudskoj prirodi i o vlastitim instinktima, u koje se jako uzdam. Važno je pronaći ključ za svakog ponaosob. Za mene su, iz pozicije redateljice, četiri stvari najvažnije: prvo je osigurati glumcima siguran prostor za pogreške, jer bez toga nema slobode, a bez slobode nema ni prave kreacije. Zatim je važno uspostaviti odnos iz kojeg oni dobivaju informaciju da ih se vidi i čuje. Tu su i veliko strpljenje i otvorenost s moje strane. Kad kažem otvorenost mislim i na otvorenu komunikaciju i na otvorenost prema eventualnim promjenama u smislu prilagodbe onoga što je napisano u odnosu na onoga tko to treba iznijeti kroz lik.

Na kraju je tu niz „sitnica“, poput količine uputa netko može primiti odjednom, koliko nekome treba da se opusti i „proradi“ u kadru, koje riječi netko najbolje i najjasnije čuje… U radu s djecom glumcima je baš važno ocijeniti kada treba stati, odnosno kada usvojiti repeticiju, jer ako djetetu u ganjanju nečeg boljeg iscrpiš kapacitete, taj dan na njega ne možeš više računati.

U Zečjem nasipu jednu od ključnih uloga, Markovog brata Fiću, igra dječak s Downovim sindromom, Leon Grgić. To je bilo predragocjeno iskustvo u kojem mi je itekako pomogao dosadašnji rad s djecom. Baš je bio ključan specifičan tip fokusa, ali i određena fleksibilnost, kako od strane njegovih glumačkih partnera, tako i od Marka Brdara (direktora fotografije) i mene. Svi smo bili fascinirani i tim dječakom i tim procesom.

Recimo, sjećam se da smo kod snimanja Uzbune kadar u kojem tri djevojčice trebaju doći biciklima, stati i reći „bok“ ponavljali 30-ak puta. Ili bi jedna zaboravila izgovoriti „bok“ ili ne bi stale na pravo mjesto ili nešto treće…. Pamtim da je to ujedno bio i jedan od najtoplijih dana toga ljeta, a direktor fotografije Danko Vučinović nosio je kameru na easyrigu - što je fizički prilično zahtjevno kada traje dugo, a usto i poprilično grije… Nešto naizgled jako jednostavno, lako se pretvori u nešto iznimno zahtjevno. To su situacije koje se u radu s profesionalnim glumcima ne događaju baš često. Ali kad si u tom procesu, prihvatiš ga pod normalno i spreman si na sve. Uvijek mi je smiješno kako se snimajući dani profesionalnih glumaca, na setu gdje dominiraju djeca glumci, čine skoro kao odmor.

Premda si nedavno radila na dugometražnim igranim filmovima, kao redateljica si se okušala i u kratkoj formi, kao i u dokumentarnom i animiranom filmu. Gdje se osjećaš najugodnije? Što ti kratki film omogućava kao redateljici, a što možda nije moguće ili je teže ostvarivo u dugoj formi?

Trenutno mi je i dalje najveći fokus na dugometražnom igranom filmu. Svakako planiram u životu napraviti još pokoji kratki animirani film, obožavam tu “svemogućnost” animacije kao sredstva komunikacije. Jako volim pogledati dobar dokumentarni film, ali već dulje vrijeme nemam autorsku potrebu za njim, što se, naravno, u bilo kojem trenu može ponovno promijeniti.

Kad me pitaš gdje se osjećam najugodnije, zapravo je više stvar u tome što u nekom trenu imam za reći i koji jezik smatram najpogodnijim.

Dok smo pripremali Zečji nasip, dok se gradila njegova financijska konstrukcija, snimila sam tri kratka igrana filma. Pa onda mogu reći da je brzina rada između dugog i kratkog metra za mene osobno najveća razlika.

Na kraju, koji bi kratki film s naše platforme istaknula kao svoj favorit?

Ovo i je i nije teško pitanje. Puno je odličnih filmova, pa je zato teško, ali budući da je na platformi jedan od najvećih dragulja, jednog od mojih najdražih kolega, nemam puno dvojbi - moj favorit je Onda vidim Tanju, Juraja Lerotića.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov