Producentica Tina Tišljar se na platformi croatian.film već odavno udomaćila, a danas je po prvi puta susrećemo u ulozi filmašice mjeseca.

Kao producentica, Tina potpisuje niz izvrsnih kratkometražnih i dugometražnih filmova, a nedavno je na Pulskom filmskom festivalu za produkciju filma Proslava u režiji Brune Ankovića, zajedno s Reom Rajčić nagrađena i Velikom zlatnom arenom za najbolji film.

Povodom ovog uspjeha te ususret zagrebačkoj premijeri Proslave na 22. Zagreb film festivalu, s Tinom smo porazgovarali o nastanku i snimanju filma, njezinim produkcijskim počecima i planovima, a dotaknuli smo se i nekih boljki, ali i mnogih kvaliteta suvremenog hrvatskog filma.

Krenimo s tvojim počecima u filmskom svijetu. Kako si odlučila upisati studij produkcije, odnosno kako si se uopće zainteresirala ili ušla u to polje?

Zapravo sam studij produkcije upisala s mišlju da bih se rado bavila kazalištem, iako je oduvijek postojala i fascinacija filmom i televizijom. Otac mi je u toj branši pa je to zanimanje bilo i logično. Na dramskoj ili u kazalištu uvijek me je više intrigiralo biti iza pozornice i kulise nego ispred. Uvijek mi je bilo fascinantno kako se ti sistemi pokreću i što je sve potrebno da bi gledatelj u predstavi ili filmu uživao. U trećem sam razredu srednje škole na letku od Akademije saznala za studij produkcije i lampica se samo upalila. A ljubav prema filmu je jednostavno tijekom studija prevagnula.

Trenutno radiš kao producentica u produkcijskoj kući Eclectica, ranije si radila u organizaciji brojnih filmskih festivala, kao i u HAVC-ovom odjelu za promociju i plasman. Zanima me kako te je kao producenticu oblikovalo formalno obrazovanje, a kako raznoliko iskustvo rada u filmskom polju?

Dio sam Eclectice sad već šest godina, ali svi su me različiti poslovi kojima sam se bavila nekako do ovdje doveli. Formalno obrazovanje mi je dalo jednu lijepu bazu, a sve praktično iskustvo je bila nadogradnja i širenje horizonata. Svaki posao koji sam imala na neki mi je način pomogao u poslu kojim se bavim danas – festivali su jedno predivno socijalno iskustvo, rad u HAVC-u je bio odličan uvid u rad institucija, a dao mi je i zanimljivu perspektivu međunarodnih festivala i plasmana filmova. Osim na festivalima, radila sam ponešto na reklamama te kao freelancerica na setu i u distribuciji. Ta raznolikost je bila svjesna odluka – kada sam završavala studij, učinilo mi se da bi trebalo što više toga iskusiti i proći da bi se mogao zvati producentom. Vlastita iskustva su neprocjenjiva škola. A dodatan bonus je to što na svakom poslu upoznaš neke nove ljude i suradnike koji ponekad postanu i prijatelji.

Karijeru si započela producirajući kratkometražne igrane filmove, a danas iza sebe imaš niz uspješnih dugometražnih projekata, uključujući Proslavu. Za mnoge je kratki metar naprosto stepenica prema dugom. Vrijedi li to i za tebe ili i dalje pronalaziš užitak u kratkoj formi? Kako i/ili koliko rado pristupaš jednom, a kako drugom tipu projekata?

Svi studentski filmovi su kratki filmovi – Akademija te nekako natjera da se filmom počneš baviti kroz kratku formu. A meni se nekako dogodilo da sam tu formu zavoljela zbog nje same. Dijelom je to bila i posljedica rada u odjelu za promociju gdje je veliki dio posla bio plasman kratkometražnih filmova, što je značilo i gledanje velikog broja filmova. Dramaturgija u kratkom metru, režijski pristup, teme kojima se možeš baviti kroz kratki metar – ta forma je zbilja puno više od same stepenice prema dugom. Ono što je s produkcijske strane otežavajući faktor jest da je ulog vremena i angažman na kratkom filmu u ogromnom nesrazmjeru s budžetom istog. U nekom momentu postane obeshrabrujuće. Kreativno, pristup nije drugačiji. Dapače, čini mi se da kratki film nekad nastane s više srca, možda zato što se njemu na kraju dana prepustiš s više strasti i entuzijazma da bi kompenzirao ovo ostalo.

Koliko je prema tvom iskustvu produkcija kreativan posao, odnosno kakav je načelno omjer kreativnih i manje kreativnih, logističkih, administrativnih i dr. zadataka? Ovisi li to o producentu/ici, samom projektu ili nečem trećem?

Moguće je biti kreativan i u logističkim i administrativnim zadacima 😊 Šalu na stranu, svaki projekt nosi sve te stvari u sebi. Volim se osjećati kao dio nekog kreativnog procesa, tada i ovi administrativni dijelovi lakše prođu. Ulazak u neki projekt znači višegodišnji angažman – i naravno da se u tom procesu želiš osjećati korisno i cijenjeno i kao dio ekipe. Mislim da je to zajedničko svima koji se filmom bave, od producenta i redatelja, do glumaca, kostimografa i montažera. A svaki kreativni posao nosi u sebi i određenu logistiku.

Proslavu ste snimali na lokaciji, kroz dulji period. Je li bilo kakvih neočekivanih produkcijskih izazova? Kako je iz tvoje perspektive izgledao rad na filmu?

Gotovo je sve u produkciji Proslave bio izazov – i očekivan i neočekivan. Za početak je to bila izazovna adaptacija, a Jelena Paljan je napravila izvrstan posao. Sljedeći je izazov bio s debitantskim budžetom snimati film koji je 80% u eksterijeru, na lokaciji i u nepredvidivim vremenskim (ne)prilikama. Snimali smo u tri bloka – jesen, zimu i proljeće – i svaki je bio vrlo dobro pripremljen, no svaki put kada bismo došli na lokaciju, Lika bi nam poremetila planove. Ili je palo previše snijega ili se prebrzo topio ili je padala kiša ili je sjalo prejako sunce. Svaki plan bi se preokretao i prilagođavao u hodu. Ali da nismo bili tako dobro pripremljeni i da nismo imali tako iskusnu i prilagodljivu ekipu, sve bi skupa bilo puno teže. Film jest ekipni posao u svakom smislu te riječi. A uza sve to, imali smo genijalnu potporu od Ličana – i u Krasnom gdje smo bili smješteni i u Lipovom polju gdje smo većinom snimali.

Bilo mi je to prvo iskustvo snimanja dugometražnog filma u blokovima i ono što sam naučila jest da bi to, ako je ikako moguće, trebalo izbjegavati 😊 

Film je premijerno prikazan u glavnom natjecateljskom programu Međunarodnog filmskog festivala u Karlovim Varima, a nedavno i na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio niz nagrada. Sigurna sam da priznanje struke znači puno za cijelu filmsku ekipu, no zanima me koliko su ovi uspjesi važni za daljnji život filma — za distribuciju, recepciju publike itd.?

Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje – sve moje iskustvo i s festivalskim plasmanom i s distribucijom, govori mi da je gotovo pa nemoguće predvidjeti gdje će i kako film biti prihvaćen. Ono što mi se čini da je bitnije jest to da mi kao autori vrlo jasno znamo što želimo kada u neki projekt krenemo – da točno znamo zašto ga želimo raditi, koju priču želimo ispričati i do koje publike želimo doći. S nekom jasnom vizijom i ciljem film je onda lakše i plasirati. A na recepciju publike je gotovo nemoguće utjecati. Možemo se samo nadati da smo napravili dobar posao. Čini mi se da smo s Proslavom u tome uspjeli. Napravili smo film koji se po našem mišljenju bavi važnom temom i drago nam je da je to struka i kritika prepoznala. I nadamo se da će to dobro mišljenje struke i kritike na kraju pomoći da se što veći broj ljudi odluči pogledati film – bilo na festivalu ili u kinu. 

Kad sam već spomenula recepciju publike, čini mi se da kod nas prevladava skepsa prema domaćem filmu. Jesi li to zamijetila i ako da, imaš li neke ideje kako takvom stavu doskočiti?

To je tema koja me ovako sa strane fascinira već jako dugo. Posebno mi je postala zanimljiva kroz rad u HAVC-u. To je iskustvo proširilo moje horizonte jer sam kroz nekoliko godina pratila cjelokupnu filmsku produkciju u Hrvatskoj, a išla sam i na velik broj međunarodnih festivala gdje sam pogledala i puno uspješnih filmova iz cijeloga svijeta. Vrlo sam brzo zaključila da je hrvatski film kvalitetan, uspješan i nimalo ne zaostaje za trendovima te ga se ne bismo trebali sramiti. Cijelo se vrijeme zato pitam kako se riješiti te stigme, percepcije hrvatskog filma kao lošeg, depresivnog i neuspješnog. Ni statistika ni brojke to ne potvrđuju. A kako tome doskočiti – nisam ni sama sigurna. Možda treba zaposliti marketinšku agenciju da promijeni taj brend koji nas koči od sredine devedesetih, a nema nikakve veze sa stvarnosti. Hrvatski film je redovito najpopularniji kada se prikazuje na televiziji, a kada se počeo pojavljivati na VoD platformama kao što su HBO i Netflix, redovito je među top 10 tjednih naslova. Gledanost u kinu je u skladu s prosječnom gledanosti filmova koji nisu superherojski blokbusteri. Filmovi nam redovito putuju po velikim festivalima. Možda samo to moramo ponavljati stalno i često i time postepeno promijenimo percepciju javnosti.

Na čemu trenutno radiš i koji te projekti čekaju u skorijoj budućnosti?

Imamo uvijek nekoliko projekata u Eclectici. U montaži smo s dugometražnim igranim filmom Koke Igora Jelinovića, snimamo dokumentarni serijal o turizmu Ne zaboravite ostaviti recenziju za HRT, pripremamo snimanje kratkometražnog igranog filma Sonje Tarokić. Na jesen također krećemo u distribuciju s Proslavom i našom manjinskom dokumentarnom produkcijom – filmom KIX. A čekaju nas i dugometražni igrani filmovi Igora Šeregija, Judite Gamulin i Davida Kapca. U svakom slučaju, nije nam dosadno 😊

Svaku filmašicu mjeseca tražimo da izdvoji jedan kratki film s naše platforme. Koji bi film ti izdvojila?

Evo ovako nekoliko raznolikih preporuka. 

Dota – kao dobra pjesma i poezija

Onda vidim Tanju – kao emotivno putovanje

Roza – teološki film ceste – kao zabava

Vrlo kratki izlet – kao da se malo izgubiš

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov