Nebojša Slijepčević upisao se 25. svibnja u povijest kao prvi hrvatski redatelj od osamostaljenja koji se doma iz Cannesa vratio sa Zlatnom palmom. Prestižnu filmsku nagradu dobio je za kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti, čiji je scenarij utemeljen na istinitoj priči o Tomislavu Buzovu, jednom od pet stotina putnika u vlaku na liniji Beograd — Bar, koji je stradao jer se suprotstavio sustavu, odnosno naoružanim paravojnim snagama u akciji etničkog čišćenja.

Film traje 13 minuta, točno onoliko koliko se potonji događaj i zbivao u stvarnosti, što je odluka kojom Slijepčević, inače vrsni dokumentarist, znatno pridonosi jačanju osjećaja napetosti i emocionalne težine kod gledateljstva. Tema o šutnji, odnosno o onima koji stoje sa strane i ništa ne čine (a koje književnica Daša Drndić svojevremeno naziva bystanderima), posebno je aktualna u svjetlu vijesti iz svijeta i crne kronike s kojima se svakodnevno suočavamo, što je bio i jedan od razloga zbog kojih se Slijepčević odlučio za snimanje upravo ovog filma.

Čovjek koji nije mogao šutjeti prikazivat će se ovog ljeta na brojnim festivalima, uključujući i na nadolazećem 17. Festivalu mediteranskog filma Split te 71. Pulskom filmskom festivalu početkom srpnja. Već i sama činjenica da se našao u službenom natjecateljskom programu kratkometražnih filmova 77. Filmskog festivala u Cannesu bila je dovoljna da Nebojšu proglasimo filmašem mjeseca, zbog čega je Zlatna palma u ovom kontekstu došla kao šećer na kraju. Uhvatili smo ga u pauzi od proslave svog velikog postignuća te s njim ukratko porazgovarali o uspjehu u Cannesu, suodnosu fikcije i fakcije u filmu te o njegovim budućim projektima.

Za početak, čestitamo ti na Zlatnoj palmi! Kako se osjećaš sada kada su se malo slegnuli dojmovi? Misliš li da će velika nagrada poput ove povećati vidljivost hrvatskog filma u svijetu?

Osjećam se jako dobro, hvala na pitanju. Koliko mi ova nagrada znači mislim da ne moram objašnjavati, nema puno ljudi na svijetu Zlatnu palmu. Ali fantastično mi je i to koliko se sada zahvaljujući ovoj nagradi priča o mom filmu, ali i o hrvatskom filmu općenito. Zadnjih godina, pa i desetljeća, hrvatski film je nekako potisnut na margine, kao da je to neka elitistička zabava za par čudaka. Divno mi je vidjeti da jedan ozbiljni festivalski film može doći na naslovnice novina, i zainteresirati najširu publiku.

Široj si publici poznatiji kao dokumentarist, ponajviše zbog višestruko nagrađivanog opusa koji čine naslovi poput Srbenke i filma Gangster te voli. Budući da je Čovjek koji nije mogao šutjeti utemeljen na istinitoj priči o Tomislavu Buzovu, zašto si se ipak odlučio za igrani film? Na koji si način ostvario ravnotežu između fikcije i fakcije?

Temu za film predložio mi je producent Danijel Pek, i od prvog trenutka ideja je bila da radimo igrani film. Ne radim dokumentarne filmove koji se zbivaju u prošlosti, arhivski ili rekonstrukcijski filmovi nisu moja forma. Ali pisanju scenarija za ovaj kratki igrani film pristupio sam isto kao da radim dokumentarac. Prvi korak bio je napraviti opsežno istraživanje. Od Fonda za humanitarno pravo iz Beograda dobio sam transkripte sa suđenja jednom od počinitelja zločina. Pročitao sam preko tisuću stranica dokumenata, pa inspiriran stvarnim ljudima napisao scenarij.

Može li se interes za priču o Tomislavu Buzovu tumačiti i u svjetlu aktualnog društveno-političkog konteksta, konkretno ratova u Ukrajini i Gazi?

Apsolutno može. Upravo to je i namjera ovog filma, da progovorimo o sadašnjosti kroz situaciju koja se zbiva u prošlosti. Ovaj film gledateljima postavlja isto pitanje koje su si morali postaviti putnici u tom vlaku: kako reagirati kad svjedočimo nasilju koje nije usmjereno protiv nas? Da li gledati svoja posla, ili stati na stranu žrtve, i tako i sebe dovesti u opasnost? U toj dilemi se često nalazimo i danas, i to ne samo u kontekstu ratova, nego i u konkretnim svakodnevnim situacijama.

Na čemu trenutačno radiš? Namjeravaš li uskoro snimiti i dugometražni igrani film?

Završavam kratki dokumentarni film koji se bavi jednom vrlo zagrebačkom temom: zagrebačkim kvartom gdje su se prije nekoliko godina građani suprotstavili izgradnji crkve u parku. Ta situacija razotkrila je jednu duboku podjelu u našem društvu koja s vremenom postaje sve veća i veća. Paralelno pripremam svoj prvi dugometražni igrani film. Još prije nekoliko mjeseci znao sam koji će to biti projekt, no nakon ove nagrade povećao mi se broj opcija, pa sad trebam malo vremena za razmišljanje koji će mi biti prvi sljedeći film.

I za kraj, svakog filmaša mjeseca tražimo da našem čitateljstvu preporuči i jedan hrvatski kratki film po izboru.

Preporučujem film Valerija Sare Jurinčić, sjajni eksperimentalno-dokumentarni film jedne iznimno talentirane redateljice. Film je dobio Srce Sarajeva, i još mnogo nagrada, a i u užem izboru je za nagradu EFA, tzv. Europski Oscar.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković