Vanju Vascarca odlučili smo, za potrebe ovog intervjua, nazvati jednostavno – filmašem jer nam se čini kao da je to jedina riječ dovoljno široka da uključi sve aspekte njegova djelovanja. Vanja je i (ko)redatelj, i producent, i vlasnik produkcijske kuće Vertigo, s višegodišnjim iskustvom u filmskoj i medijskoj industriji. Iza sebe ima gomilu reklama, video-spotova i kratkih filmova, počevši od onog prvog (Insomniac) koji je odmah završio i u Cannesu, pa sve do posljednjeg Cul-de-Sac, nastalog u suradnji s portugalskim redateljem Márijem Macedom.

Budući da je Cul-de-Sac krajem veljače prikazan u natjecateljskom programu festivala kratkometražnih filmova u francuskom Clermont-Ferrandu, porazgovarali smo s Vanjom o iskustvu korežije, ulozi koju prostor ima u njegovim projektima te o žanrovskom filmu i (umjetničkoj) vrijednosti reklama.

Studirao si u SAD-u na Savannah College of Art & Design, a nakon studija vratio si se u Hrvatsku, gdje već godinama radiš kao redatelj. Je li povratak u Zagreb bio dio tvog prvotnog plana?

Nije. Moja filmska vježba treće godine završila je u Cannesu, u sklopu Quinzainea. Ta svojevrsna fama unutar generacije omogućila mi je da već za vrijeme studija počnem raditi kao direktor fotografije na glazbenim spotovima. Spletom okolnosti, dijelom i obiteljskih, vratio sam se privremeno u Hrvatsku i ostao.

Na koji te način studij pripremio za redateljski posao? Smatraš li da je neki oblik formalnog filmskog obrazovanja ključan za ulazak i preživljavanje u filmskoj industriji danas?

Nije bitna diploma, bitno je okruženje. Formalno ili neformalno. Grupa kreativnih ljudi unutar koje rasteš. Danas bitnije nego ikad, guidance. To je zadatak profesora, da osjeti senzibilitet studenta i da ga usmjeri kroz nepregledna polja umjetnosti, filma, dizajna, povijesti – kroz nepregledno polje buke. Moji profesori su to radili relativno uspješno, većina to ne radi uopće.

Naravno, presudno je sam se interesirati. Ja sam pročitao filmske enciklopedije od početka do kraja do 16. godine. Kasnije je bilo bitno izgubiti strah, naučiti raditi s ljudima i početi stvarati. Snimati i eksperimentirati. Uz vlastite režijske vježbe, za vrijeme studija sam kao DOP snimio 5-6 diplomskih filmova, sve na 16mm ili 35mm.

Tvoj novi kratkometražni igrano-eksperimentalni film Cul-de-Sac prikazan je u natjecateljskom programu prestižnog festivala kratkometražnih filmova u francuskom Clermont-Ferrandu krajem veljače. Čestitamo! S obzirom na to da si taj film snimao s portugalskim redateljem Márijem Macedom, možeš li nam ukratko opisati kako je izgledalo iskustvo korežije? Je li bilo lako uskladiti tvoju viziju s Macedovom? Kako je uopće došlo do suradnje?

Mário je nekoliko godina živio u Zagrebu i upoznali smo se preko njegove tadašnje djevojke. Shvatili smo da volimo nenarativnost, slow cinema. Mário mi je pomogao da se vratim svojim temeljnim postavkama, da napravim reset nakon dugogodišnjeg rada u reklamnoj industriji i pokušaja da se bavim striktno narativnom mainstream kinematografijom. Ironično, krenuli smo od jedne moje stare ideje za brand video za Sony, a čiju je produkciju klijent otkazao. Mário je znao grupu zagrebačkih skejtera koje je upoznao preko našeg DOP-a Filipa Romca (Mario i Filip su zajedno studirali u Kopenhagenu). Impulzivno smo krenuli u snimanje, velikom pomoći prijatelja i filmskih rentala. Pustili smo se i eksperimentirali, s dovoljno razuma i strpljenja uzimali najbolje od sebe i od svih ljudi koji su pomogli stvoriti ovaj film.

Cul-de-Sac prati skupinu skejtera zaglavljenih, gotovo zarobljenih, u jednom praznom trgovačkom centru. Prostor u filmu kao da nenametljivo igra ulogu ravnopravnog lika. Budući da si u nekoliko intervjua istaknuo kako si kao dijete htio postati arhitekt, je li integracija prostora u radnju bila svjesna odluka s tvoje strane?

Nesvjesna, sigurno. Mall u filmu je katedrala kapitalizma. Liminalni prostor koji bez ljudi postaje jeziv, poput grobnice.

Nadalje, za projekt BLOK 62 osvojio si sredstva HAVC-a u 2021. za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva u kategoriji proizvodnje (debitantskih) dugometražnih filmova. Koliko nam je poznato, Blok 62 ime je stambene četvrti u Novom Beogradu, inače poznatom po brutalističkoj arhitekturi. Je li moguće govoriti o tome da je prostor u tom slučaju prethodio scenariju?

Film je smješten u Jugoslaviju 1962. godine u imaginarni novoizgrađeni stambeni blok, betonsku utopiju usred ničega. Počeo sam od brutalističkog prostora i atmosfere koji taj prostor stvara. Onda sam izmaštao priče i košmare koji se tamo događaju. 

U kojoj je fazi projekt?

Film nastaje u produkciji Antitalenta kao hrvatsko-srpska koprodukcija i konačno počinjemo snimati u siječnju 2025.

Izvršni si direktor i selektor kratkog filma Fantastic Zagreb Film Festivala, najvećeg festivala fantastike i žanrovskog filma u regiji. Što možemo očekivati od ovogodišnjeg, 14. izdanja? Čime se vodiš pri odabiru filmova?

Osim kratkog filma, ove godine radim i na Virtual Reality programu – i to me izuzetno veseli. VR kao da je povratak kaleidoskopskim filmskim korijenima. S imerzivnom kinematografijom prvi put nakon puberteta ponovno imam taj doživljaj potpunog utonuća u svijet filma.

Kako komentiraš stanje hrvatskog žanrovskog filma? Misliš li da je ograničenost budžeta ključan razlog zbog kojeg Hrvati ne snimaju više žanrovskih filmova?

Žanr i cross-genre je već godinama hot stuff na svim filmskim festivalima. Carlos Conceição snimio je Tommy Guns (premijera u Locarnu) koji koristi žanr da bi tematizirao portugalski kolonijalizam i građanski rat u Angoli. To je jeftin film. Get out Jordana Peela svi znamo. On se zbiva na jednoj lokaciji. Body-horror Titane Julije Ducournau osvojio je Zlatnu Palmu u Cannesu. Žanrovski filmovi osvajaju Sundance, Claire Denis i Bruno Dumont zadnjih godina su radili sci-fi. Primjera je bezbroj i filmovi ne moraju biti skupi: npr. Parazit Bong-Joon hoa je contained triler koji je mogao biti snimljen i u Hrvatskoj s budžetima kakve i mi imamo.

A zašto su tako popularni? Jer daju ekstremne kutove gledanja na stare teme i čine ih svježima. Zato što daju odmak od narativnih struktura koje svi poznajemo. Postali smo suviše medijski obrazovani gledatelji. Zasićeni smo slikom i storytellingom. Interpretacija žanra daje taj pomak.

S obzirom na tvoje iskustvo u snimanju reklama, možeš li nam reći što, po tvom mišljenju, reklamu danas čini dobrom reklamom? Može li reklama ikada, osim one komercijalne, imati i umjetničku vrijednost? I ako da, možeš li navesti neki primjer.

Srećom, više nego ikada cijeni se autentičnost. I onda postoji zamka u kojoj autentičnost postane trend i time potpuno fejk. Kada sam kao tinejdžer tati rekao da želim studirati film, rekao mi je – ne moraš nikada napraviti film. Postoje reklame koje u 30 sekundi kažu ono što mnogi filmovi ne uspiju ni u 2 sata. Iako ih je većina potpuno zaboravljiva, gomila ih je koje su eksplozija kreativnosti. Radi jakih budžeta redatelji reklama mogu eksperimentirati s novim tehnologijama i vizualnim idejama. Većinom to na kraju nije art, ali je poticajan proces.

Izdvojit ću tri meni drage: Chris Cunninghamova reklama za Gucci, kao  posveta Żuławskom, Jonathan Glazerova reklama za Guinness “Surfer” i jedan od najjednostavnijih TV spotova  a najefektnijih ikada, za Johnnie Walker: The Walk.

I za kraj, budući da si dosad dvaput sudjelovao na Kockicama (Carver je mrtav, Lora nosi crno) – domaćem natjecateljskom programu kratkometražnog filma Zagreb Film Festivala, koliko je to iskustvo utjecalo na daljnji tijek tvoje karijere? Što bi poručio filmašima koji razmišljaju o tome da prijave svoje kratke filmove za ovogodišnje 22. izdanje?

Ja sam već bio formiran, ali hype i pozornost koji se mogu dobiti na Kockicama čine ih najutjecajnijim programom hrvatskog filma uopće. Možda i jedinim doista bitnim.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković