1. Što je za tebe kratki film?

Po meni se odgovor na ovo pitanje iščitava u samom pitanju – kratki film je film koji je kraći od dugog. A za mene je to film koji traje, recimo, do 35 minuta. Za neke festivale to je onaj koji traje do 15, 20 minuta. Svi imamo svoje viđenje. No zapravo je kratki film svaki film koji nije dugometražni, jer ovaj srednji metar je izmišljotina koju nam je servirala CIA.

2. Zašto je kratki film bitan? Koja je njegova najveća prednost, vrlina?

Kratki je film bitan jer on filmašima dođe kao što nogometašima dođe mali balun. Ronaldinho ne bi bio Ronaldinho da nije nikad prije igrao mali balun na ulici gdje je naučio primati udarce i driblati na malom prostoru. Nakon toga se prebacio na veliki gdje ima više mjesta i drugačiji je ritam, ali su finese iz maloga baluna ostale i s njima je pokorio svijet. Kratki film je mali balun. Svi tu počnu, ali malo tko mu se vrati.

Njegova je najveća prednost je što kratko traje. Ulaziš s manjim presingom u cijelu priču jer znaš da je trajanje limitirano. Naime, većina je filmova nekvalitetna i dosadna, tako da si često sretan što je to iskustvo kratko trajalo i nisi morao tu sjediti dva sata i proklinjati trenutak kad si izašao iz kuće. Kad je kratki film dobar, osobno budem fasciniran jer je prava majstorija u toliko malo vremena napraviti nešto dobro. Onda mi bude žao što ne traje duže. A, ako ti radiš kratki film – imaš slobodu da pogriješiš, jer ga ionako vjerojatno neće vidjeti puno ljudi. Tako da je kratki film zapravo super.

3. Koji ti je najdraži kratki film? Zašto?

Ovo je jako teško pitanje jer nisam dobar u numeriranju umjetnosti. Tako da bih mogao nepotistički spomenuti filmove svojih prijatelja Marka Jukića i Rina Barbira, ali to ne bi bilo fer jer sam sudjelovao u njihovoj izradi, pa ću reći nešto drugo. U zadnje mi se vrijeme jako svidio film Karla Voriha Jesen našeg ljeta, nije me odavno nešto toliko obradovalo i podsjetilo da snimanje filmova treba biti zabavno. Uz Karlov ću spomenuti tri filma koja su mi prva pala na pamet: Onda vidim Tanju, Tlo pod nogama i Južno voće. Dok sam ih gledao, imao sam jako lijep osjećaj. Nakon što napišem odgovore na ova pitanja, opet ću ih pogledati. I Žuti mjesec mi je isto ludilo.

4. Na Festivalu mediteranskog filma u Splitu s filmom Sprovod odnio si Udicu za najbolji scenarij te nagradu publike, a s istim filmom na Tabor film festivalu nagradu za najbolji domaći film. Čestitamo!

Jesi li se nadao takvu uspjehu? Kakve su reakcije okoline?
Dvije nagrade udijelio je žiri, a jednu publika – koja ti je draža/važnija? Zašto?

Hvala. Nisam se nadao uspjehu, bez obzira na to što sam ga priželjkivao. Nikad nisam ovoliko dugo radio film i ne mogu ga više vidjeti na oči. Nije mi jasno valja li to išta i nije li dosadno. I to mi još uvijek nije jasno u ovim trenucima. Što se tiče publike, nisam se nadao uspjehu zato što je taj film ipak, na neki način, odmak od stvari koje sam dosad radio. Humor je i u “Sprovodu” prisutan, ali je reduciran, pa me bio strah da to neće rezonirati dobro s publikom i nisam se dobro osjećao prije projekcije u Splitu jer su mi tu bili prijatelji i rodbina. Reakcije okoline dobre su, ali osobno mi je najvažnije da se mom starome svidio film jer se radi o meni, njemu i njegovu pokojnom ocu, mom djedu. Ne znam koja mi je nagrada važnija. Ja sam i populist i scenarist, tako da su mi obje bitne. A na Taboru sam dobio glavnu nagradu, tako da je to isto jako važno jer sam i redatelj. Numeričku prednost ima žiri sa 2-1, iako zapravo nema jer je njih sve skupa 6, a publike je bilo vjerojatno 700. Ne znam. Drago mi je sve to, jer smo se satrali snimajući taj film.

5. 'Film veoma jake, ali suptilne emocije, vješto i koncizno nam prikazuje duboke obiteljske odnose autentične ovom tvrdom balkansko-mediteranskom kraju', obrazloženje je žirija Ješki za njihov odabir Sprovoda kao filma s najboljim scenarijem. Vidiš li navedeni balkansko-mediteranski kraj više kao inspiraciju prema kojoj gradiš filmski svijet ili kao neizbježan uvjet hrvatskog filma?

Super pitanje na koje ste zapravo već i odgovorili. Za mene je to neizbježan uvjet jer cijeli život živim ovdje i fasciniran sam ljudima oko sebe i njihovim ponašanjem. Realno i mimo filma često analiziraš ljude oko sebe i rugaš im se ili ih, ne daj Bože, hvališ. Tako da se i ne mogu baviti ničim drugim i da želim jer je to nemoguće i neprirodno, svijet oko mene utječe na to što će me zanimati i što ću snimati. Nadam se da ću u budućnosti uspjeti biti što iskreniji i hrabriji u portretiranju tog svijeta jer mislim da je to jedini put da napravim nešto dobro.

6. U svojoj karijeri glumio si u filmovima svojih kolega, ali i vlastitim filmovima – smatraš li da ti gluma olakšava pisanje scenarija i režiranje? Je li ti izazovno stajati ispred i iza kamere? Zašto?

Nisam nikad o tome razmišljao, ali vjerojatno mi olakšava jer je gluma još jedno, drugačije iskustvo vezano uz film. Možda mi olakšava pisanje dijaloga, iako nisam siguran u to 100 posto. Mislim da nije loše za redatelja da osjeti taj jad i nesigurnost dok je s druge strane kamere i dobije trunku empatije prema tim čudnim bićima – glumcima.

Izazovno mi je bilo stajati ispred i iza kamere i jedini način da to nekako suzbijem bila je beskrajna priprema. Bila je to osobna priča i stvarno sam želio glumiti jer sam glumio sebe i na neki se način opraštao od dida. Uglavnom, bilo mi je jako stresno, ali i zabavno, jer htio ne htio, postaneš malo redikul kad glumiš. Vjerojatno od sve te pažnje, nemam pojma. S druge strane, nikada to ne bih napravio da mi film nije snimao Rino Barbir, koji je i sam redatelj, ali najvažnije, moj prijatelj s kojim se družim te sam mu zato bezuvjetno vjerovao. To je bio jako važan aspekt te odluke, jer da je bio bilo tko drugi, bez obzira na snimateljske kvalitete, ne bih se u to upustio jer ne bih imao kontrolu, ili barem iluziju kontrole. A kontrola je kontrola ukusa, jer je ukus najvažniji.

7. Film kroz tragikomičnost tematike smrti zapravo prepričava intimnu obiteljsku priču. Koji su ti bili glavni izazovi tijekom rada na njemu i što je bilo drukčije s obzirom na prošla iskustva?

Glavni mi je izazov bio da što vjernije prenesem svoj odnos s ocem Borisom na ekran koliko je to god moguće. Međutim jedno godinu dana uopće nisam imao pojma tko će biti taj fiktivni Boris i počeo sam lagano očajavati dok nisam upoznao Stojana Matavulja, koji je ludilo lik bez obzira što mi non-stop forwarda smiješne slike i videa na WhatsAppu.

Ovo je bio prvi film koji sam režirao, a da je profesionalan pa sam mislio da će to biti manje stresno iskustvo, međutim prevario sam se. Sad sam naučio da to i nije tolika lova i da je opet borba i da će vjerojatno uvijek biti borba. Cilj mi je u budućnosti premjestiti što više radosti snimanja iz amaterskog filma u profesionalne uvjete.

Osim toga, drugačije je to što smo pored te love imali i prave producente, pa se nisam morao baviti stvarima koje mrzim te se ovim putem želim zahvaliti Rei Rajčić i cijeloj ekipi na tome što nije pala kiša dok smo snimali.

8. Koji su ti daljnji koraci? Spremaš li neke nove projekte? Možeš li nam nešto više reći o njima?

Daljni koraci takvi su da guram različite stvari u nadi da će jedna, ili nekoliko njih proći. Spremam većinu toga kao koscenarist, napisao sam neke scenarije s nekim ljudima, neke još pišem s nekim drugim ljudima, a neke ću napisati sam. Ima jedan dokumentarac koji radim s Rinom, tome se veselim i to mogu spomenuti jer bi se to i moglo dogoditi. Sad smo u fazi razvoja projekta i razvijamo bjesomučno projekt dok se projekt ne razvije do kraja, jer je to poanta razvoja projekta.

Ima još stvari koje su mi interesantne, ali mi je glupo pričati o nečemu što se možda neće dogoditi. Nadam se da ću nekad opet snimati igrani film i da će biti kratak.