1. Što je za tebe kratki film?
Forma u kojoj se možeš igrati koliko želiš, istraživati i isprobavati nove ideje. Stvoriti neki mali prozor u tuđi svijet koji, ako je zanimljiv, često može ostaviti čvrst utisak kao i dobar dugometražni film.
2. Zašto je kratki film bitan? Koja je njegova najveća prednost, vrlina?
Kroz kratki film autori mogu istražiti i pronaći priče koje su im zanimljive, pronaći način na koji žele ispričati te priče i naučiti kako pridobiti pažnju gledatelja te u maloj minutaži ukazati na neku misao, ideju.
3. Koji ti je najdraži kratki film? Zašto?
Ne mogu se odlučiti pa ću navesti tri. Stay, away redateljice Palome Aguilere Valdebenito, In joy Maryne Roshchyne i Terarij Hane Jušić. To su tri kratka filma koja sam pogledala više puta i kojima se često vraćam. Ostavili su utisak na mene i scenaristički i režijski, a postignute atmosfere nešto su o čemu bih dugo razmišljala nakon što bih pogledala filmove. U svaka od tri filma pronašla sam nešto što me inspirira i čemu bih i ja voljela težiti kao autorica.
4. Filmom U šumi, svojim završnim radom na preddiplomskom studiju FTV-režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odnijela si nagradu Zlatna kolica za najbolje kratkometražno ostvarenje u programu Kockice na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu. Čestitamo!
Što to priznanje znači tebi osobno, a što tebi kao redateljici? Kakve su reakcije okoline?
Hvala vam puno na čestitkama!
Sjećam se kad sam se tek doselila u Zagreb i prvi put posjetila Kockice u kinu Tuškanac, da sam odmah znala kako bih nekad u budućnosti voljela snimiti film koji će tamo biti prikazan.
Atmosfera koja vlada na Kokicama i općenito za vrijeme ZFF-a nešto je što bi sigurno svaki mladi filmaš htio osjetiti i sa svojim kratkim filmom. Uvijek me je oduševljavalo koliko se svi međusobno podržavaju tijekom projekcija, publika želi doći do karte više čak i ako to znači stajanje u redu sat vremena prije projekcije… Ove smo godine, nažalost, bili online, ali ne mogu se previše žaliti s obzirom na to da smo pobijedili. Mislim da su Kockice stvarno odlična platforma za upoznavanje mladih filmaša i za presjek najboljih kratkih filmova. Za mene kao redateljicu to priznanje daje potvrdu za moj trud i rad, i naravno trud cijele ekipe koja je radila na filmu.
5. U objašnjenju žirija Kockica stoji: Intiman portret ljubavi dvoje mladih ljudi koji su u potrazi za samim sobom izgubili odnos jedno prema drugom. Zbog prirodnosti i suptilnosti glumačke igre, nenametljivosti estetike koja nas uvlači u emociju filma i zbog potrebe da se artikuliraju i iznesu osobni osjećaji, ovaj film budi u nama nešto posebno.
Kako si došla do teme filma? Kako si odabrala glumce te Gorski kotar kao lokaciju?
Na početku sam imala potpuno drugačiji scenarij od U šumi koji sam htjela snimati kao završni film na preddiplomskom studiju, ali pandemija i lockdown učinili su svoje. Uvjeti su bili gotovo nemogući za snimanje prve ideje. Odlučila sam lockdown preokrenuti u svoju korist i krenula razmišljati o novoj priči. Glavni glumci Lana Meniga i Josip Ledina, direktor fotografije Frane Pamić, producent Mihael Šandro i ja dosta smo se privatno družili u to vrijeme te mi je palo na pamet kako bi bilo super da s njima snimim film u privatnom okruženju i da skupa stvorimo priču. Gorski kotar je bio prva opcija s obzirom na to da mi djed ondje ima rodnu kuću koja je idealna za snimanje. Dakle, imala sam dvoje glumaca, Gorski kotar i ideju da želim napraviti neku vrstu ljubavne priče. Svako toliko bih se čula s Josipom i Lanom i predstavljala im nove ideje, a oni su komentirali, sa mnom istraživali i na probama isprobavali razne mogućnosti. Frane i ja bili smo na lokacijama i prije nego što smo imali čvrst scenarij te kroz lokacije razmišljali koju atmosferu želimo postići kako bih ja onda s Lanom i Josipom mogla razvijati likove u tom smjeru. Od velike mi je pomoći bio i mentor Zvonimir Jurić, koji je bio velika podrška za takav proces rada i s kojim sam imala odličnu suradnju.
6. Film je snimljen za vrijeme trajanja pandemije. Koliko je takva društvena situacija utjecala na samu temu filma, a koliko na tehničke i produkcijske uvjete?
Situacija je svakako utjecala na temu filma s obzirom na to da sam se u startu ograničila na dvoje glumaca, prijatelja, za koje sam znala da mogu računati na njih kroz cijeli projekt. Što se tiče segmenata u filmu koji se referiraju na pandemiju, činilo mi se zgodno a i zabavno aktualizirati njihov dolazak u Gorski Kotar jer nam je svima lockdown bio nešto kroz što smo svježe prošli, a što je na sve emotivno utjecalo.
Pandemija nam je samo išla u korist što se tiče produkcijskih uvjeta – imala sam ekipu filma na raspolaganju gotovo cijelo vrijeme pripreme filma i mogla sam na miru razmisliti što točno želim i isprobati razne opcije prije samog snimanja.
7. Film ste snimili na filmskoj vrpci kamerom Aaton XTR. Kako i zašto si se odlučila na taj korak? Je li takvo snimanje bilo izazovno?
Prva je ideja bila da idemo gerilski snimiti film u Gorski kotar, no ubrzo smo shvatili da imamo pristojan budžet koji nećemo iskoristiti zbog uvjeta koje smo si odredili. Nikad prije nisam snimala na film i to se činilo kao nemoguća želja. Prvo smo o snimanju na film pričali kroz šalu i kao nešto što bi bilo zabavno isprobati, a nakon što je Mihael Šandro napravio istraživanje u financijskom smislu, odjednom se ta ideja nije činila toliko nemogućom.
S obzirom na to da nitko od ekipe nikad nije snimao na film, svima nam se to učinilo kao odličan izazov i proces rada kroz koji možemo puno naučiti. Pretpostavljali smo da bi atmosfera koja bi proizašla iz snimanja na film bila idealna za Gorski kotar i sam odnos između likova, no nitko nije bio siguran što ćemo zapravo dobiti. Upustili smo se u to iz znatiželje i znajući da s obzirom na svu situaciju s pandemijom nemamo što izgubiti, a jako puno toga možemo dobiti. Istraživali smo dostupne kamere u Hrvatskoj i otišli u Antitalent kako bismo razgovarali o ideji snimanja na film. Oni su nam potpuno izašli ususret, pokazali nam sve što nas zanima i omogućili nam opremu s kojom ćemo snimati. Odjednom je film od gerilskog projekta prerastao u ozbiljnu produkciju za studentske uvjete pa smo morali tražiti još novca od potencijalni sponzora. Sakupljeni budžet omogućio nam je da kupimo nešto manje od dva sata 16mm vrpce pa smo odlučili biti potpuni štreberi i cijeli smo film snimili prvo digitalno, montirali na setu da vidimo točno koje kadrove snimamo na film i dva dana nakon digitalnog snimanja krenuli sa snimanjem na film. To iskustvo je neprocjenjivo jer smo svi radili prvi put na film, a unaprijed si izgradili uvjete u kojima smo znali točno svaki kadar koji snimamo (iako je u montaži otpalo dosta toga). Ono što je bilo presudno na setu jest međusobno povjerenje između svih jer nismo mogli vidjeti točan izrez kadra ni točnu oštrinu kada bi se kadar preoštravao, niti dobru sliku na monitoru. U svakom slučaju snimanje na film pokazalo se kao ispravna odluka, a iskustvo koje smo svi ponijeli sa seta zaista je neprocjenjivo.
8. Spremaš li neke nove projekte?
Upisala sam diplomski studij igranog filma na ADU i tamo trenutačno radim na prvoj vježbi, adaptaciji. S obzirom na to da se i dalje školujem, voljela bih to iskoristiti za istraživanje novih mogućnosti i procesa rada. Ovaj put ću probati napraviti film koji će nastati iz improvizacija i koji će režijski biti potpuno drugačiji od U šumi. Veseli me mogućnost da se igram i istražujem, a ono čemu ću i dalje težiti jest timski rad i stvaranje projekta s cijelom ekipom.