Što je za Vas kratki film?

Kratki film je kad napišem scenarij pa s prijateljimakolegama (jedna riječ) idem to snimati pa smo sretni. Onda odemo u montažu na nekih 9 mjeseci pa si tamo svi je**mo majke, pa se pomirimo i odemo nadosnimavati jednu scenu 15 puta. Onda se vratimo u montažu gdje Jan Klemsche maltretira s country muzikom.

Zašto je kratki film bitan? Koja je njegova najveća prednost, vrlina?

Bitan je ako se hoćeš baviti filmom, prva stepenica u neku ruku (ne nužno, ali dobro dođe). Prednost mu je kratkoća, što je ujedno i mana.

Koji Vam je najdraži kratki film? Zašto? 

Arena Joao Salaviza iz 2009. Obradio je temu mehanizma nasilja (koja je meni privlačna u filmovima) na jako jedostavan, ali savršen način. Uz malo priče, s jakim vizualima ispričao je jako puno. U tako kratkom roku to izvesti je izvanredno. Uspio je iz privatne, "svakodnevne" situacije izvući unuverzalnu poruku, ukazati na istinske vrijednosti života.

Vaš najnoviji film Antiotpad imao je svjetsku premijeru na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu gdje je osvojio Srce Sarajeva za najbolji kratkometražni film. Čestitamo! 

Hvala! Čestitke cijeloj ekipi!

Recite nam nešto više o filmu i o procesu nastanka filma. Gdje ćemo ga sljedeće moći pogledati? 

Filip Romac došao mi je s anegdotom koja mu se deseila za vrijeme ljeta u Zagrebu (u filmu ima scena koja je snimana kako se i desila, na istom mjestu, ali s glumcima; neću više reći jer bi Romac mogao imati problema). Nakon toga smo pisali scenarij, prijavili film s Tenom Gojić i Dorom Prpić, snimali s Bernardom Tomićem i Romanom Sem-Tuskarom, montirali s Janom Klemschom, koji je i pomogao oko scenarija u postprodukcijskoj fazi. Nažalost, ne znam gdje će sljedeće film biti prikazivan, festivali su lutrija. 

Na našoj platformi dva Vaša filma dostupna su za besplatno gledanje: Komba (2011) i Manjača (2014). Oba su prikazana na raznim domaćim i međunarodnim značajnim festivalima, a donijela su Vam i priznanja poput Nagrade Jelena Rajković za najboljeg redatelja/icu do 30 godina na Danima hrvatskog filma te Zlatna kolica za najbolji film u programu Kockice na Zagreb Film Festivalu.

To je točno. Nagrade su super.

Možete li nam predstaviti te filmove? Što je njihov uspjeh značio za Vas osobno te za Vas kao redatelja i Vašu karijeru?

Ne sjećam se baš dobro tog perioda života, ali znam da su ideje za oba filma započele kao snažne vizualizacije koje sam konkretizirao tokom pisanja scenarija. S kreativne strane za film su jednako bitni Jana Plećaš, Jan Klemsche i, naravno, Matija Ferlin, Tibor Knežević i Kristijan Jaić. To su  priče o odrastanju, o stvarima kojima sam bio okružen, autorefleksije, okoline. Prvi pokušaji stvaranja filma.  

Redatelji su bića velikog i krhkog ega i zato su im potrebna priznanja drugih, posebno ona u materijalnom obliku (jer su duševno prazne kante) da bi mogli nastaviti sa svojim pizdarijama za koje realno nikog nije briga. Ali ja sam drukčiji, ja na svoje nagrade gledam kao na zahvalu od cjelokupnog stanovništva i čujem njihov vapaj da nastavim s istim, da sa svojim radom i dalje mjenjam svijet na bolje. Kao što moj susjed Mirko, koji živi pored mene i ima autolimariju kaže: UFC ima Street Jesusa, ali Hrvati imaju Film Jesusa. Mirko je alkoholičar.

Spremate li neke nove projekte?

Pripremam eksperimentalni film. Nadam se da će mi prije četrdesete pasti neka ideja za dugometražni film.