Bijeg sebi od svojih Ispod kamuflaže pomnog i sistematičnog planiranja bijega od kuće malog dječaka Lacija u Mađarsku, krije se tema odrastanja, biranja vlastitog životnog puta i ostvarenja autentične ličnosti. Tako Mađarska za dječaka nije nužno ciljana zemlja snova, već funkcionira kao metafora za nova, uzbudljiva iskustva koja su mu trenutno zabranjena i nedostupna dok se nalazi pod nadzorom budnog panoptičkog obiteljskog oka. Laci u prvoj minuti jasno kaže kako se želi oduprijeti sudbini koju mu nameće obitelj – želi postati Laszlo i jedini način da to postigne je otići od obiteljskog doma. Iako se sadržaj i tema naizgled čine ozbiljnima, film ne odlazi u dublji psihoanalitički izlet prorađivanja djetetove individualizacije. Ozbiljnost teme poljuljana je uvrnutim položajem dječaka kao pripovjedača čiji se glas odrasla muškarca ne poklapa sa slikom protagonista koju vidimo na filmu, tim više što pripovijedanje nije retroaktivno pa se pripovjedačev glas poistovjećuje s dječakom. Dapače, pripovjedač govori preko Lacija dok se dječakove usne uobličavaju u pripovjedačeve riječi. Dodatan element koji filmu oduzima ozbiljnost je estetska stilizacija; osim crno-bijele slike tu su instrumentalna glazba klavira i likovi karikature koji izazivaju humor svojim neuobičajenim karakteristikama što sve daje štih starih nijemih filmova. Pa i sam odabir dječje perspektive kao glavne i jedine narativne linije signalizira humorističnost i simpatiju. Redatelj odabir dječje perspektive ostvaruje mu veću bliskost s gledateljima i tema im je tim putem pristupačnija. Laci se pokušava odcijepiti od roditeljskog utjecaja i ispunjavanja njihovih nametnutih očekivanja. Ona se većinom svode na rodno uvjetovane norme koje bi trebao ispuniti jedan dječak, a to ne uključuje interes za umjetnost ili kućanske poslove. Problem ostvarivanja vlastitih želja i ambicija najviše dolazi do izražaja u sceni kažnjavanja dječaka kad je umjesto kruha kupio sebi igračku koju je toliko htio. Utoliko je zanimljiva i Lacijeva netrpeljivost prema Maci koja ima slobodu kretanja za kojom on toliko čezne. Kada priča o svojim talentima, Lacija se uvijek prikazuje kao klauna: netko kojeg ni vlastita obitelj ne želi shvatiti ozbiljno, njegova je uloga da ih uveseljava svojim talentima, a ne da od njih i zarađuje za kruh. Obitelj mu predstavlja najveću prepreku na putu ostvarivanja dječačkih snova koji se kasnije tijekom odrastanja nerijetko prvo zapostave, da bi se na kraju i zaboravili te ostali samo snovi koji se sanjaju pred san. Nora Čulić Matošić * Tekst je nastao u sklopu radionice Hrvatski kratki film pod vodstvom Višnje Vukašinović koju je financiralo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.