Stotinu godina nakon što je talijanski pjesnik i zagovornik talijanske imperijalne politike Gabriele D’Annunzio s nekoliko stotina vojnika ušao u Rijeku i započeo svoju bizarnu šesnaestomjesečnu vladavinu, Riječanin Igor Bezinović (1983.) počeo je snimati film o toj, u Hrvatskoj nerijetko zanemarenoj povijesnoj epizodi. Dokumentarno-igrani projekt Fiume o morte! (Rijeka ili smrt!, 2025.) u produkciji Restarta njegovo je treće dugometražno ostvarenje nakon Blokade i Kratkog izleta (2017.) za koji je osvojio Zlatnu arenu u Puli, a o njegovoj iznimnoj vrijednosti govori i to da je riječ o prvom filmu većinske hrvatske produkcije ikada uvrštenom u glavni natjecateljski program (Tiger Competition) Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

A dok čekamo svjetsku premijeru filma u kojem Igor Bezinović povijest svog rodnog grada prepričava uz pomoć arhivskih snimaka i svojih sugrađana, razgovarali smo s njim o izazovima s kojima se susretao tijekom snimanja, o Rijeci, deepfake tehnologiji i o kratkim formama.

Pročitala sam negdje da si na filmu Fiume o morte! radio deset godina — ako ubrajamo i promišljanje o temi te prikupljanje arhivske građe. Budući da se u jednom desetljeću može promijeniti zaista mnogo toga, zanima me koliko se završni projekt razlikuje od inicijalne ideje?

Što se tiče početaka rada na filmu, nedavno sam se sjetio, razmišljajući o tome, da sam još 2011. godine snimio bakinog prijatelja Maksimilijana Peča koji je tada imao 97 godina i prepričao mi anegdotu o tome kako je sa šest godina s prijateljem ugledao D'Annunzija i njegove časnike na Korzu. D'Annunzio im se potom obratio, no njih dvoje su se toliko uplašili koliko im je on bio zastrašujuć i ružan da su pobjegli od njega. To je bio prvi put da sam snimio nešto vezano za tu temu. Tada sam imao 28 godina, a sada imam 41.

Kada sam završio snimanje Kratkog izleta 2015. godine, kao svoj sljedeći projekt za razvoj scenarija prijavio sam Fiume o morte! Iako sam već tada krenuo čitati o toj temi, ozbiljno smo film počeli snimati tek 2021. Dakle, od početka snimanja do realizacije projekta prošlo je četiri godine. Međutim, istina je da je film zaista imao dug period inkubacije jer sam osjećao da moram pročitati puno knjiga vezanih uz taj povijesni događaj i obrazovati se, razgovarati s hrvatskim i talijanskim povjesničarima, kako bih se uopće osjećao dovoljno kompetentnim snimiti film o temi koja se toliko dugo u Hrvatskoj gurala pod tepih.

S obzirom na to da su arhivske snimke i fotografije temeljno gradivno tkivo filma, kako si odlučio od kuda krenuti? Jesi li od samog početka znao da priču o D'Annunzijevoj okupaciji Rijeke želiš ispričati kronološki?

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se sve događalo tijekom tih šesnaest mjeseci i na koji način to uopće želim predstaviti. Ne sjećam se jesam li već u onom svom prvom nacrtu iz 2015. spominjao riječ „kronologija“, ali mislim da sam veoma rano shvatio da priču želim ispričati od početka do kraja — od onog trenutka kada D'Annunzio ulazi u grad pa sve do njegova odlaska. Bad guy comes to the city, and bad guy gets chased out, baš kao u vesternima.

Znao sam da je to baza koja će taj film učiniti pitkim te razumljivim i nekoj široj publici koju nužno uopće ne zanima povijesni film.

Koliko sam shvatila, ovo je više film o Rijeci nego o D’Annunziju, zbog čega i ima smisla priču omeđiti njegovim ulaskom i izlaskom iz grada.

Da. Rijeka je temelj, to sam znao od početka. Da je D’Annunzio kojim slučajem odlučio okupirati Split, Šibenik, Zadar ili bilo koji drugi jadranski grad, nisam siguran bih li uopće bio motiviran snimiti film o tome. Činjenica da se radi o mom rodnom gradu potaknula me da se uopće bavim tom temom.

Je li bilo izazovno surađivati s arhivima, doći do svih željenih arhivskih snimaka i fotografija?

Prvo istraživanje filmskih i fotografskih arhiva krenulo je 2018. godine. Nika Petković iz Rijeke i Carole Grand iz Francuske temeljito su pretraživale arhive u potrazi za materijalima iz tog doba. Najviše fotografija pohranjeno je u D’Annunzijevoj fondaciji Il Vittoriale na jezeru Garda, na sjeveru Italije, gdje se nalaze skenovi velikog dijela njegove propagandne mašinerije.

Prema procjeni talijanskog povjesničara Paola Cavassinija, u Rijeci je za vrijeme okupacije snimljeno više od deset tisuća fotografija, no da bismo ih uopće mogli prelistati, trebala nam je dozvola. S nekim se arhivima relativno lako dogovoriti, no cijene su ponekad sulude i, ako nemaš dovoljno velik budžet, jednostavno ne možeš legalno koristiti sve materijale.

Dakle, da sumiram, bilo je izazovno raditi s arhivima: prvo pronaći sve željene snimke i fotografije, a onda ih i otkupiti. Treći je problem bio kako ih onda uopće formalno uklopiti u film, ali to je bio izazov kojem sam se veselio.

Budući da si ih u film formalno uklopio tehnikom rekonstrukcije fotografija, jesi li tijekom snimanja možda došao i do kakvih novih spoznaja o svome rodnom gradu, posljedično i o samome sebi?

Da, da, da. Apsolutno da. Naučio sam Rijeku gledati novim očima. Mislim da je to bio i jedan od glavnih razloga zbog kojih sam uopće i odlučio snimiti ovaj film. Cilj mi je bio da ljudi, bilo Riječani, bilo turisti, u šetnji gradom krenu uočavati stvari o kojima dotad nikada nisu razmišljali.

U filmu se pojavljuje i prva snimka fašističkog pozdrava?

Prva filmska snimka fašističkog pozdrava bila je u talijanskom igranom filmu Cabiria iz 1914. godine čiji je scenarij pisao upravo Gabriele D’Annunzio, dok je snimka British Pathéa iz 1919. navodno prva dokumentarna snimka rimskog pozdrava uopće.

Čini se neophodnim povući paralelu između D’Annunzija, čije je ponašanje opisivano i kao „narcisoidno klauniranje“, te brojnih prominentnih političkih i javnih aktera danas poput, primjerice, Elona Muska koji je na predsjedničkoj inauguraciji Donalda Trumpa javno izveo sporni pozdrav.

Zaista nisam mogao znati ni planirati da će desetak dana prije premijere mog filma Elon Musk ići provocirati pozdravljajući svoje obožavatelje dva puta ponovljenim rimskim pozdravom. Ja vjerujem da to nije slučajno i da je taj pozdrav iskaz njegove moći. Plaši me to, ali sam i zadovoljan zbog toga što moj film time dobiva kontekst suvremenih odnosa moći. Siguran sam da će igrati i u SAD-u.

Propaganda je desna ruka autokracije. S obzirom na to da predaješ na ADU, na Odsjeku za filmsku i televizijsku režiju, obučavaš li već sada buduće redatelje kako razaznati legitimne snimke od onih manipuliranih, danas sve više umjetnom inteligencijom?

Danas je još uvijek lako razaznati deepfake. I dalje nije riječ o toliko uspješnoj tehnologiji, ali i to će se promijeniti za naših života. Trenutačno u nastavnom programu na ADU nemamo ništa vezano uz AI, ali siguran sam da ćemo sljedećih godina krenuti razmišljati u tom smjeru. Preporučio bih svima zainteresiranima za tu temu da pogledaju seriju Kolaži o laži u produkciji Eclectice koju je režirao Nebojša Slijepčević i koja se bavi upravo ovim temama.

Htjela bih se malo osvrnuti i na tvoj YouTube kanal @oksimoronko na kojem redovito objavljuješ kraće filmove i isječke zbog čega djeluje kao kakav mozaik vizualnih ideja i impresija.

Prvi sam video objavio kada sam upisivao Akademiju. Imao sam tada 23 godine i počeo se igrati u besplatnom programu Windows Movie Maker. Danas uglavnom snimam mobitelom, a radi se o filmovima u jednom ili nekoliko kadrova. To su više neki zapisi, stvari koje su meni osobno bitne ili simpatične. Mislim da je ljudima koji se žele baviti filmom super kretati od nekih kraćih forma. Jednostavnije je i jeftinije, a možeš se kreativno izraziti. Mnogi ljudi odmah krenu razmišljati o dugometražnoj formi, što je danas već možda i zastarjelo s obzirom na to da su najgledanije forme upravo serijske i fragmentarne. 

Mislim da je u filmskom obrazovanju važno razmišljati o audiovizualnom izražavanju općenito, a ne samo o audiovizualnom izražavanju u formi dugometražnog filma.

Misliš li da forme poput TikToka i Reelsa također mogu služiti kao neki oblik vježbe za ljude koji se žele ozbiljno baviti filmom?

Apsolutno mogu. No isto kao što te to što imaš olovku ne čini piscem, tako ni to što imaš kameru na mobitelu ne znači da ćeš od toga napraviti nešto što ima neku vrijednost. Estetsku, dokumentarističku, političku, bilo kakvu vrijednost. Ono što mene veseli u audiovizualnom izražavanju ponajprije je autorstvo. Važno mi je da osjetim zašto i kako je netko nešto napravio, da shvatim koje vrijednosti i ideje stoje iza toga.

Prije nekoliko godina moderirao sam jednu tribinu o TikToku na ZagrebDoxu gdje su mi TikTokeri objasnili da je cilj ne odavati dojam da si se previše potrudio oko svog videa. On, dakle, mora izgledati kao da je snimljen spontano, gotovo slučajno, što nije jednostavno. Naravno, ne znam jesu li se stvari promijenile u međuvremenu. Osobno nemam TikTok jer me to trenutačno ne privlači, ali tko zna, možda ga jednom i instaliram.

S obzirom na to da si kao predavač na ADU redovito okružen studentima, zanima me jesi li možda primijetio postoji li kakva dominantna struja među mlađim autorima?

Moram priznati da često razmišljam o tome, ali dosad još nisam napravio neku analizu. Nedavno sam sreo jednu kolegicu s kojom sam studirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i pitao je bi li njoj možda bilo zanimljivo da se napravi neka sadržajna analiza toga kojim se temama i na koji način bave studenti i studentice Akademije te polaznici i polaznice radionica u Školi dokumentarnog filma Restart, Kinoklubu Split i sličnim mjestima. Ne mogu reći da nisam primijetio postojanje nekih tendencija, ali radije bih to empirijski istražio nego nagađao.

To može biti dobar poticaj nekom studentu za temu diplomskog rada.

Apsolutno. Rekao bih čak i doktorata.

Iako se iz tvog rada jasno iščitava interes za kolektiv, što se zapravo nastavlja na činjenicu da si (između ostaloga) završio studij sociologije, ipak je u svaki tvoj projekt integriran i dio tvoje osobne povijesti i priče. Primjerice, film Blokada snimao si kao student koji je i sam sudjelovao u studentskim prosvjedima, a Fiume o morte! je svojevrsni hommage gradu Rijeci u kojem si rođen. Misliš li da se dokumentaristi ikada mogu zaista odmaknuti od sebe? Dobiva li priča ili gubi na legitimnosti ako je u nju utkano i osobno?

Mislim da je generalno jako teško govoriti o objektivnosti u dokumentarnom filmu zato što autor nužno vrši neki odabir, bilo teme, bilo kadra, a svaki odabir govori o interesima tog autora. Postoje neki filmovi koji su izrazito osobni i dolaze iz snažne intrinzične potrebe, dok, s druge strane, postoje i oni kod kojih to nije toliko izraženo. I jedni i drugi mogu biti super.

_

Razgovor vodila: Lucija Tunković