Kraj godine u domaćoj kinematografiji obilježile su vijesti o tome da je jedan hrvatski film osvojio nagradu Europske filmske akademije te da se našao u užem izboru za nagradu Oscar. Riječ je, naravno, o filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti u režiji Nebojše Slijepčevića i produkciji Antitalenta.

Danas razgovaramo s Danijelom Pekom te Katarinom Prpić, producentskim duom koji stoji iza ovog filma. Danijela i Katarinu uhvatili smo u pauzi od blagdana i slavlja ovih fantastičnih vijesti, a s nama su podijelili svoje iskustvo rada na filmu i njegovom festivalskom plasmanu, ideje o razvoju domaće kinematografije te najavili nove projekte kojima se veselimo u nadolazećoj godini.

Za početak, čestitke oboma na svim ovogodišnjim nagradama, a ponajviše na fantastičnom filmu! O inspiraciji i nastanku Čovjeka koji nije mogao šutjeti već ste puno govorili, pa me zanima – što slijedi? Kako vidite daljnji život filma i što ćete iz cjelokupnog iskustva prenijeti na iduće projekte?

Katarina: Film je trenutno u užem izboru za nagradu Oscar, do čega je doveo možemo reći idealan put po međunarodnim festivalima. Puno smo radili na svemu tome - festivalima, promociji i kampanji za Oscara koja je svijet za sebe, potpuno izvan svega što inače radimo na promociji hrvatskog odnosno europskog filma. Sve što se događa s Čovjekom je ogromno iskustvo koje već sada koristimo u ostalim projektima koje radimo.

Danijel: Bio je ovo ludo uspješan tjedan za hrvatski film, uz shortlist Oscara imamo i filmove u natjecateljskim programima Berlina i Rotterdama, na čemu čestitamo kolegicama i kolegama. Što se tiče iskustva na Čovjeku, mislim da je najvažnija lekcija u tome kako smo uspjeli doći do publike. Potrudili smo se odmah nakon Cannesa film učiniti dostupnim hrvatskoj i međunarodnoj publici na svim festivalima, u svim kinima i događanjima koji su ga željeli prikazati. Tu je bilo divnih potpuno popunjenih projekcija, pa čak i prikazivanja filma dvaput zaredom kako bi ga svi koji su to željeli, mogli pogledati. Uskoro kreće i službena kino distribucija filma zajedno s islandskim filmom Kad svane dan, a i nadalje nam dolaze upiti za prikazivanje u kinima. Kad tome dodamo više od 80 svjetskih festivala, Manhattan Shorts turneju te online prikazivanje, možemo reći da je film vidjelo sasvim sigurno više desetaka tisuća ljudi, a moguće i da smo već prešli 100.000. Sjajan uspjeh za kratki film iz male zemlje, na tom iskustvu ćemo raditi dalje.  

Filmovi u vašoj produkciji – Čovjek koji nije mogao šutjeti, Murina, Prava istina priče o šori – svoje su premijere imali na prestižnim filmskim festivalima. Opišite nam kako izgleda put od završenog filma do npr. Canneskog filmskog festivala. Koliko rada, priprema, taktiziranja i lobiranja stoji iza toga?

Katarina: Svaki film je slučaj za sebe i ne možemo govoriti o istom načinu pristupa festivalima, pogotovo je velika razlika između dugometražnog i kratkometražnog filma. Murina i Čovjek koji nije mogao šutjeti su imali sales kompaniju potvrđenu prije ulaska u Cannes, Prava istina priče o šori nije imala, salesa smo dogovorili upravo na samoj premijeri. Kazneni udarac također nije imao salesa i imao je premijeru u Locarnu. Mogu reći da smo sve naše kratke filmove doslovno prijavljivali i da su primljeni na festivale bez lobiranja i taktiziranja. Ono što jesmo odradili jest najbolja moguća montaža, prijava unutar roka prije odrađene obrade zvuka i slike jer smo si svaki puta htjeli dati najviše moguće vremena za rad na montaži koji je uvijek najuzbudljiviji dio procesa. 

Danijel: Postoji puno predrasuda i legendi o principu ulaska na velike festivale, s ovim iskustvima možemo otvoreno reći da nisu točne. Festivali su danas vrlo različiti i traže različite filmove, na neka vrata nema smisla kucati i važno je gledati njihove programe, filmove koji su na njima igrali i pravilno procijeniti što možete sa svojim filmom. Tri programa u Cannesu traže potpuno različite filmove, imaju različite selektore i kriterije. Ali da se nastavim na Katarinu - za ulazak na festival nisu važni ni color grade ni savršena tonska obrada, a najmanje savršeni francuski titlovi. Najvažnija je priča i verzija filma u koju ste uvjereni da komunicira s gledateljima. A onda kad upadnete, naravno da morate napraviti savršen grade i ton i francuske titlove 🙂 

Kako ste započeli raditi u filmskom polju, a kako ste počeli raditi zajedno? Opišite nam kako u praksi funkcionira vaš timski rad: kako organizirate posao, tko preuzima koje zadaće, kako donosite odluke i rješavate eventualne nesuglasice?

Katarina: Upoznali smo se kada su Danijel i Nevio završavali svoj film Vis-A-Vis i predstavljali ga festivalima. Ja sam u tom trenutku radila u HAVC-u u odjelu za promociju, svjesna da to nije moja zadnja stanica. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako će sjajan film koji je u Hrvatskoj predstavljao potpunu novost, biti primljen u inozemstvu. S Vis-A-Visom, koji obožavam, sam shvatila koliko je važno imati na umu međunarodni kontekst, ako želiš da ti film „putuje“. To je bio prvi dugometražni film za Antitalent, Danijel je tražio suradnika, Maja je upravo otišla u Njemačku na postdiplomski s ciljem rada i usavršavanja u pisanju i produkciji TV serija i dogovorili smo se da krenemo raditi zajedno.. Od tada, realizirali smo tri dugometražna, dva dokumentarna, 6 kratkometražnih filmova i 8 manjinskih koprodukcija. Osim toga, puno divnih TV serija.

Naš rad u praksi je vrlo živ i razlikuje se od projekta do projekta, nemamo neki ustaljeni princip i hodogram te preuzimamo različite funkcije ovisno o projektu i okolnostima. U zadnje vrijeme Danijel se više bavi razvojem i postavljanjem projekata, a ja operativnom produkcijom, no nije ni to pravilo, više su to neke linije interesa koje onda zajednički upogonimo na način da projekt ima najviše koristi od nas dvoje u kombinaciji.

Sve važne odluke koje se tiču kreativnog procesa donosimo zajedno, a puno razgovaramo i promišljamo i s Majom koja je ostala živjeti u Berlinu pa nam pruža jako bitan “pogled izvana”. Nesuglasice su dio produkcije na svim razinama i trebalo bi ih ustvari nekako drugačije zvati, možda pogonsko gorivo? Puno puta se dogodilo da se oko nečega ne slažemo, pa netko popusti pa svi iz toga nešto naučimo i onda smo drugi put pametniji. Svaki projekt donosi nove izazove i nove opcije, a zajedničko iskustvo je glavna prednost koju smo izgradili kroz ove godine.  

Svi su ovi ranije nabrojani uspjesi pokazatelji da u domaćem filmu postoje i originalne ideje i talenti koji su ih sposobni zanimljivo filmski obraditi. U posljednje vrijeme dosta se komentirao nedostatak adekvatne financijske podrške hrvatskom filmu. Osim većih budžeta, što je, iz vaše perspektive, ključno za daljnji razvoj domaće filmske industrije?

Danijel: Mislim da je dosta neobično reći da hrvatski film danas nema adekvatnu financijsku podršku. Posljednje dvije godine HAVC financira igrane filmove iznosima koji su vrlo blizu ili prelaze milijun eura po filmu - u ovoj godini je odobreno 6 takvih filmova. Ta razina financiranja nedostižna je u bilo kojoj zemlji naše regije, rijetko ih ostvaruju i projekti iz npr. gotovo trostruko veće Češke, a trenutačno radimo koprodukciju sa Švedskom čiji će producent prikupiti otprilike milijun eura iz 4 različita izvora financiranja u svojoj zemlji. Druga je stvar sa zaštitom filmske baštine - i ne samo baštine nego i filmova starih 20ak godina - za koje je uistinu i hitno i bitno višestruko ubrzati digitalizaciju i restauraciju. I ne samo to, riješiti autorska prava za prikazivanje kako ti vrijedni filmovi ne bi i dalje, obnovljeni, ležali na policama ili u ladicama.

U takvoj situaciji mi se čini da je argumentacija kako trebamo 8 milijuna eura za 8 igranih filmova godišnje - strašno neambiciozna. Ne vidim kako će još 2 filma godišnje, na istoj razini kao i ovi koje već radimo, donijeti neku ozbiljnu promjenu ili uspjeh hrvatskog filma. Mislim da tome trebamo pristupiti radikalno drugačije - tražiti barem 18 milijuna eura godišnje ali ih upotrijebiti kako bismo potpuno promijenili hrvatski film, odnosno od manufakture - kako je naziva Jurica Pavičić - stvorili pravu industriju. Zašto ne bismo jedne godine financirali naprimjer barem 8 debitantskih filmova s manjim iznosima, te 3 dječja filma i 3 komedije ili povijesna spektakla za 2 ili 3 milijuna eura po filmu? Na taj način bismo znatno povećali i broj filmova koje godišnje pustimo na tržište i njihove domete i ambicije. Zašto ne bismo utrostručili financiranje dokumentarnih filmova koji stvarno odskaču kvalitetom i omogućili im da odskoče i na europsko i svjetsko tržište. Imamo sjajnu tradiciju i loše stanje animiranog filma u koji bi trebali svake godine uložiti nekoliko milijuna eura da postane relevantan, možda opet i svjetski fenomen. Ako gledamo s pozicije onoga koji daje novac, vjerojatnije je da bi ispregovarali ambiciozan plan za koji trebamo puno više budgeta ali obećajemo publiku i svjetski uspjeh, nego (o)srednji plan nakon kojeg će skoro sve ostati skoro isto. Strašno me smetaju usporedbe s drugim kinematografijama, a posebno kad nam kritičari pišu da su u našoj kinematografiji veliki iskoraci i uspjesi nezamislivi. Zašto bi bili? Imamo veliku i značajnu filmsku povijest koja se nije bojala nezamislivog, a očigledno imamo i talentiranih filmaša i uspješnih filmova. 

Katarina: Ono što vidimo kao ozbiljan problem za razvoj industrije je rast cijena smještaja, transporta, prehrane i filmskih ekipa. Uz inflaciju koja je pojela dobar dio rasta naših budgeta, i servisne produkcije - iako su donijele puno toga dobrog - znatno su povisile cijene rada. Ni uz veće budgete hrvatski film to ne može pratiti tako da nam je potreban ozbiljan dogovor oko toga želimo li domaću industriju ili samo raditi servise. Tu je potrebna podrška domaćem filmu sa svih strana - ne samo od strane financijera filma, države i turizma već i od ljudi koji na filmu rade i od njega žive. Vrlo konkretno - na Čovjeku koji nije mogao šutjeti, čovjek s najnižim honorarom bio je vrhunski francuski glumac, čiji sindikat traži da svake godine određeni broj dana snimanja odradi na no-budget, kratkim i debitantskim projektima po cijenama koje su daleko ispod tržišnih. U velikoj francuskoj kinematografiji razumiju da na taj način podržavaju nove talente, mlade kolege i buduće uspjehe koji će generirati nove poslove za sve. Želimo da to shvate i u Hrvatskoj.     

Danijele, ti si i umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala. Kako u ovome vidiš ulogu Pule, ali i drugih domaćih filmskih festivala?

Danijel: Filmski festivali postali su izuzetno bitan dio promocije i distribucije hrvatskog filma, za mnoge filmove vjerojatno najvažniji. Oni omogućuju da filmove pogleda publika u mjestima koja inače nemaju kino, a da u drugima na filmove dođu ljudi koji u kino inače ne idu. Pogledajte samo što je za kino rezultate hrvatskog i europskog filma na jugu zemlje napravio FMFS i Kino Mediteran, za što je Alen Munitić izuzetno zasluženo ove godine primio nagradu Albert Kapović. Svi koji se bavimo filmom trebamo mu čestitati i biti zahvalni što je odgojio nove generacije publike za naše filmove.

Što se tiče Pule, rekao bih da se jako dobro nosi sa svojom poviješću koja nosi terete i izuzetno uspješnih razdoblja i onih promašenih filmskih i političkih odluka. To je naš najveći festival, ali nije veliki filmski festival za 21. stoljeće, što jako želim da postane i mislim da može postati. Pulska Arena je naša najvažnija filmska nagrada, ali još je trebamo godinama usmjeravati hrabrim i pravednim odlukama da bi imala stvarni kredibilitet i snagu. Najveći dio publike i najveći dio javnosti prema Puli će ocjenjivati i ukupnu kvalitetu i uspjeh hrvatskog filma, to je jako velika odgovornost, ali i snaga. Kako kažu Amerikanci: ako želiš biti uspješan, prvo moraš izgledati uspješno.  

Katarina, na Sundanceu će uskoro premijerno biti prikazan film „DJ Ahmet” makedonskog redatelja Georgija M. Unkovskog, kojemu su si ti jedna od ko-producentica. O čemu je riječ? Hoćemo li u novoj festivalskoj sezoni naići na još naslova s vašim potpisima? Recite nam na čemu trenutno radite.

Katarina: Radi se o debitantskom filmu talentiranog redatelja Georgija Unkovskog u koji smo ušli u fazi postprodukcije, što se pokazalo sjajnim jer smo ponudili iz Hrvatske upravo ono što je filmu trebalo: skladatelje i postprodukciju, konkretno vizualne efekte. Glazbu su skladala i sa svojim timom izvela talentirana braća Sinkauz koji svakim novim filmom pokažu svoju svestranost i snalaženje u raznim žanrovima. Vizualne efekte radio je odličan tim iz studija Poster. Film je fuzija raznih žanrova i to je ono što volimo, izlaženje iz tipične forme takozvanog arthouse filma i stvaranje filmova koji će funkcionirati i na festivalima ali i u kinima i na televiziji.

Trenutno pripremamo humornu dramu ili ozbiljnu komediju Vanje Juranić koji nastaje prema scenariju Tene Štivičić, naslova Mama, tata i ja. Nekoliko kratkiša je u raznim fazama produkcije: Bananaribe Dore Šustić, Pramenka Renea Galla i Hrabri dečki Ivana Veljače. Veselimo se i našim koprodukcijama na kojima puno radimo i pokazale su se super uspješnima, završavamo Vidru Srđana Vuletića i Little Trouble Girls Urške Djukić te planiramo snimanje švedskog filma My Best Friend’s Baby talentirane redateljice našeg porijekla Sophie Vuković. 

Danijel: U Antitalentu uvijek razvijamo puno projekata, u to ulažemo najviše i vremena i novaca. U tome će puno pomoći novi sustav poticaja - kolokvijalno ga zovemo tax credit, koji će vjerujem omogućiti da produkcijske kuće znatno povećaju ulaganja u razvoj, a mi ih idućih godina planiramo udvostručiti. Puno i čitamo i tražimo inspiraciju u djelima suvremenih pisaca iz Hrvatske i regije. Tako pripremamo adaptacije Tene Štivičić, Nađe Petrović, Jurice Pavičića, Ante Tomića i Kristiana Novaka. Jedan od Kristianovih romana radit će Nebojša Slijepčević, u jako smo dobroj fazi i veselimo se novom zajedničkom projektu. 

Iako ste se već dokazali i u dugim formama, i dalje se vraćate kratkoj. Kako to? Što vam je posebno uzbudljivo kod kratkometražnog filma? Za kraj, preporučite nam kratki film koji se može pogledati na našoj platformi, a koji je vama posebno drag.

Katarina: Nama su najvažnije priče u bilo kojoj formi, koje se realiziraju u suradnji s redateljima i scenaristima te cijelim timom. Kratki film je često put da se upoznamo i istražimo zajedničke sisteme suradnje, brže i uz niži ulog u smislu financija i vremena. Osim toga, kratkometražni film je dramaturški izuzetno zanimljiv i slojevit, zahtjeva istančanu režiju i često puno hrabrosti u pristupu. Film koji bismo izdvojili sa platforme je Niska trava Davida Gaše. Radi se o zanimljivom i hrabrom uratku koji predstavlja pravo osvježenje u domaćem kratkom filmu. Posebno bih izdvojila kameru Tina Ostrošića koja je potpuno u službi koncepta. To je višeslojan, zabavan film pun kolorita i skrivenih poruka.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov