David Gašo filmsko je ime koje je u proteklih godinu dana bilo teško zaobići! Davidov posljednji kratkometražni igrani film, Niska trava, od svoje premijere na 69. festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu nije prestao nizati uspjehe – dodijeljeno mu je posebno priznanje na 29. Sarajevo Film Festivalu, osvojio je Zlatna kolica za najbolji film iz nacionalnog programa Kockice na 21. Zagreb Film Festivalu, a dobitnik je i nagrade “Vedran Šamanović”, koja se dodjeljuje kao godišnje priznanje umjetniku koji je te godine inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu.

Osim autorskog rada, David režira spotove, reklame i druge namjenske forme te je strastveni filmski edukator, a odnedavno i organizator te selektor u osječkoj Filmskoj RUNDI.

Film Niska trava od danas je dostupan na platformi Croatian.film, a tim smo povodom s Davidom porazgovarali o nedavnim uspjesima, filmskim planovima, važnosti filmske edukacije i, naravno, estetičkom, ali i didaktičkom potencijalu kratkog filma.

Iza tebe je fantastična filmska godina! Od premijere na festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu, Niska trava dobila je niz priznanja i nagrada. O ideji i procesu rada na filmu si već dosta govorio pa me zanima, sada kada su se dojmovi slegli, koja ćeš iskustva, ideje, pristupe, suradnje nastaviti graditi u idućim projektima, a što ćeš ostaviti iza sebe?

Niska trava je film koji sam oduvijek htio snimiti. No taj je proces bio poprilično zahtjevan za studentski film, možda i kratki film općenito, i dosta me sve to umorilo. Ne znam bih li mogao ponoviti produkcijski jednako izazovan kratkometražni projekt u istim uvjetima, a mislim da bi u profesionalnoj produkciji to bilo još teže. Svoju ću energiju sada, privremeno, usmjeriti na razvoj dugometražnih filmova.

Niska trava je za mene bila značajna jer sam upoznao i razvio odnose s ekipom i velikim brojem glumaca s kojima želim nastaviti raditi i na budućim projektima, s nekima već jesam. Značajna mi je bila i zato što sam isprobao ideje koje su dugo stajale na papiru i tako sam stekao drukčiju vrstu samopouzdanja kao autor — imao sam ekipu koja je bila spremna sve isprobati i provesti, iako se možda u tom trenutku činilo logistički komplicirano. Pokazali su mi puno povjerenja.

Shvatio sam i ponešto o Osijeku. U gradu postoji Akademija za umjetnost i kulturu čiji studenti nemaju priliku često raditi na filmskom projektu i ovdje su bili iznimno spremni pomoći. Isto vrijedi i za mnoge ljude izvan filmskog svijeta, svi su nas dočekali otvorenih ruku. To nam je pokazalo da Osijek ima savršene temelje za razvoj filmske zajednice, što je kasnije utjecalo na inicijative koje trenutačno provodimo kako bismo to ostvarili, dijelom putem Filmske RUNDE, dijelom putem Kinokluba Osijek, čije smo osnivanje najavili na ovogodišnjoj reviji u Osijeku. Što se tiče autorskog izražaja ili filmskog jezika, mislim da ću puno elemenata nastaviti koristiti u budućim filmovima jer je Niska trava za mene bila tek prva proba nekih ideja koje želim razviti dalje. No želim i nastaviti isprobavati nešto potpuno novo jer je to ono što me uzbuđuje kad radim filmove.

Svakog filmaša mjeseca pitamo o njegovim filmskim počecima. Kako si se uopće zainteresirao za film i kada je u tvom slučaju pala odluka da se filmom baviš profesionalno? Koji su to filmovi, redatelji/ice, ljudi koji su te inspirirali ili ohrabrili?

Za moj filmski interes zaslužna je Filmska RUNDA u Osijeku gdje sam pogledao svoj prvi hrvatski kratki film (to je bio 13+ Nikice Zdunić koji na žalost još nije na platformi). To je bio trenutak u kojem se moja želja da se bavim filmom kristalizirala. Dotad sam htio raditi nešto kreativno, ali nisam znao što pa sam se bavio svime — igrao sam puno videoigara i amaterski sam se bavio grafičkim dizajnom, slušao sam puno glazbe i htio sam studirati nešto što bi moglo spojiti sve to. Gledajući kratke filmove, shvatio sam da je to jako zanimljivo sjecište mojih interesa te da kratki filmovi ne nose opterećenja dugometražnog filma, posebno kad je u pitanju “pričanje priče”. Zainteresirao sam se za nenarativni film, eksperimentalni film i kinoklubaško stvaranje. Puno inspiracije crpio sam iz video igrica, pogotovo platformera kao što su Cuphead, Hollow Knight ili RPG igrica poput Binding of Isaac ili Undertale, koji je bio megapopularan kada sam bio u srednjoj školi. Te stvari su oblikovale moj ukus i humor, do neke mjere. Slično vrijedi i za crtiće s Cartoon Networka koje sam neprestano gledao.

Prvi film koji sam pogledao na jednoj radionici, a da mu se i danas često vraćam, je Djevojka sa žvakaćom gumom redatelja Johna Smitha. Poslije, kada sam počeo gledati filmove i u potpunosti uronio u svijet filma, dosta su me ohrabrili filmovi redatelja i animatora Dona Hertzfeldta (Tako je lijep dan, Svijet sutrašnjice), zatim Maren Ade (Toni Erdmann), Jacques Tati (Playtime, Moj ujak), Robert Altman (Nashville), Chantal Akerman (Jeanne Dielman)... to mi je sve sada važno.

Spomenuo si da je Filmska RUNDA zaslužna za tvoje bavljenje filmom. Što te tu posebno oduševilo i kako si od gledatelja postao organizator?

Filmska RUNDA je u vrijeme kada sam bio srednjoškolac bila jedino aktivno filmsko događanje u Osijeku. Također su se jedini aktivno bavili filmskom edukacijom u Osijeku – organizirali su radionice i autorske večeri koje su bile jedinstvena prilika za nekoga tko se želi baviti filmom, a ne može otići u Zagreb.

Moje sudjelovanje u organizacije odvilo se postepeno – od gledatelja sam postao polaznik radionica i volonter, ekipa mi je pomogla da se upoznam s filmovima i autorima nakon čega sam upisao akademiju, a onda se vratio kao voditelj radionica, a sada i kao organizator edukativnih programa i selektor (uz Daliju Dozet).

Bila mi je velika želja da Osijek ima svoj filmski svijet kakav živi u Gunji, Karlovcu, Puli, Rijeci i brojnim drugim mjestima, a ovo je direktan način na koji mogu utjecati na to. Volio bih da RUNDA naraste i da u njoj može sudjelovati još više ljudi, što u organizaciji, što autora i gostiju. RUNDU su pokrenule Ines Jokoš, Marta Užarević, Ana Šimić-Smoljanović i Dalija Dozet još dok su bile u srednjoj školi. Ono što je Dalija, kao glavna selektorica, od početka njegovala je zastupljenost svih filmskih rodova i produkcijskih pozadina te vraćanje hrvatskoj filmskoj tradiciji i kultnim filmovima. Takav program ohrabruje ljude da se počnu baviti filmom – naglasak je često na filmovima koji su produkcijski izvedivi čak i u mjestima koja nemaju dobre uvjete, kao što su kino klub, prostor, oprema i slično. Zapravo pokazuje da postoji više od jedne vrste filma te da u Hrvatskoj postoji snažna filmska tradicija, iako te to ne uče u školi.

Dosta se baviš i filmskom edukacijom. Osim RUNDE, vodiš filmske radionice za mlade u sklopu Ljetne škole filma u Gunji, a odnedavno si uključen i u rad Kinokluba Osijek. Utječe li iskustvo edukatora/mentora i na tebe kao autora? Kako te kao autora oblikovao/oblikuje rad u amaterskom/kinoklubaškom okruženju, a koliko studij i/ili edukacije namijenjene profesionalcima? Na koji način se ta dva tipa iskustva za tebe nadopunjuju?

Filmske radionice su mi zabavne i volim raditi sa svim uzrastima, od djece do odraslih autora. To sam zapravo imao priliku po prvi puta raditi ove godine u Kinoklubu Zagreb. Posebno mi je zanimljivo saznati kako djeca i srednjoškolci percipiraju film i kako shvaćaju mogućnost izražavanja pomoću filmskog jezika. Fokus radionica koje vodim dosad je uvijek bio na filmskom postupku ili formi. Kroz radionice, zajedno s polaznicima, često imam priliku isprobati nešto što i mene zanima. Taj proces bude dosta uzbudljiv, pogotovo transformacija ideje ili inspiracije u to kako ćemo to snimiti.

Sve to nalikuje igri, što mislim da je važno za održavanje mentalnog zdravlja i svježine autora. To je nešto što kino klubovi njeguju i čuvaju kao jedno od glavnih načela, a u profesionalnim uvjetima, pa tako i na Akademiji, igra često nije fokus. Tamo vladaju načela isplativosti, učinkovitosti, točnosti... a greške, u pravilu, nisu dobrodošle. Mislim da je iznimno teško raditi isključivo profesionalne filmove jer to autora neprestano stavlja pod pritisak da mora isporučiti nešto kvalitetno. Zbog toga se autori često ne usude eksperimentirati i isprobati nešto novo, već se radije usredotočuju na usavršavanje onoga u čemu su ionako već vješti. Za mene je kinoklubaško i amatersko stvaranje ključno jer tako isprobavaš ideje bez posljedica i gradiš samopouzdanje za profesionalni rad. To ne bi trebalo završiti nakon studija, zapravo se tada možda i najvažnije nastaviti igrati.

Dosad si se okušao u različitim filmskim rodovima, ali uvijek u kratkoj formi. Što za tebe znači kratki film? Što ti je u toj formi kao autoru najuzbudljivije?

Kratki film je forma neopterećena pravilima! On je važan za predstavljanje autora svijetu, važan je kao poligon za ideje, a osim toga je vrlo praktičan za filmsku edukaciju i optimalnog je trajanja za nastavu pa ga zbog toga smatram i temeljem učenja filma, u svakom smislu.

Znam da trenutačno radiš na svom prvom scenariju za dugometražni film. U kojoj si fazi? Pristupaš li dugoj formi različito nego kratkoj? Možeš li nam reći nešto više o konceptu? Odakle je proizašla ideja, nastavlja li se na teme kojima si se dosad bavio ili možemo očekivati nešto potpuno drugačije?

U fazi sam ranog razvoja projekta s dugometražnim filmom koji se trenutačno zove Povijest bolesti. Smješten je u fiktivnoj bolnici pod renovacijom, prati mozaik likova opterećenih odgovornostima i tjeskobama koje neki od njih dijele, a da to ne znaju. Nadovezuje na moje dosadašnje kratke filmove po pitanju stilizacije i humora, no veći je naglasak na individualnim i jasnije razrađenim karakterima. Ovdje su temelj filma likovi, ali i prostor bolnice koji vodi život za sebe. Film je proizašao iz moje dugogodišnje fascinacije bolničkim kompleksima, a djelomično i iz mojih hipohondrijskih tendencija koje su me bezrazložno odvele na ta mjesta. Mislim da ću probati mnogo stvari koje do sada nisam. Strašno je to.

I za kraj, odaberi jedan kratki film s naše platforme koji ti je posebno drag.

Moj Nikola Martine Marasović.

_

Razgovor vodila: Barbara Gregov