Osvrti na dva filma iz programa Kockice te kratki intervjui s autorom Filip Antonio Lizatović i snimateljem Tomislavom Sutlarom

Bepo

Hrvatska / Croatia, 2020, 16’, boja / color, DCP

režija / director Filip Antonio Lizatović
scenarij / screenplay Filip Antonio Lizatović
glumci / cast Val Krušić, Frano Mašković, Anja Matković, Hrvojka Begović, Jure Radnić, Iris Vuković
fotografija / DOP Antonio Pozojević
montaža / editor Filip Antonio Lizatović
producenti / producers Maja Gros, Igor Jelinović
produkcija / production Blank_filmski inkubator

Kako izgleda pogled na svijet iz perspektive zapostavljena dječaka, ali i to da igrom slučaja može doći do happy enda, gledali smo u filmu Bepo, gdje je zahtjevnu naslovnu ulogu hrabro iznio mladi Val Krušić. Filip Antonio Lizatović također je mlad, ali dovoljno star da za kraj snimanja kupi ožujske (zbog ekonomičnosti budžeta) u dućanu bez pokazivanja tuđe osobne i iznjedri film kao scenarist, redatelj i montažer. U nastavku slijedi intervju s novom autorskom nadom iz Blankove tvornice kratkiša:

Kako je počelo s idejom za Bepa?

Scenarij za Bepa napisao sam još za vrijeme studija na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Koncept je zapravo bio vrlo jednostavan: želio sam snimiti kratki film bez puno dijaloga i vizualno ispričati koherentnu priču. Originalno se film trebao snimati u Splitu, to jest Podstrani, zato se film i protagonist zovu Bepo. Ekonomičnost me ipak primorala da ga snimam u Zagrebu, no zapravo su Bepo i njegova mama zamišljeni kao likovi porijeklom iz provincije. Možda su se film i protagonist trebali zvati Štef, ovako je možda malo zbunjujuće.

Koji su ti bili najveći izazovi kao scenaristu i redatelju debitantskog filma?

Najveći izazov bio mi je uopće ga uspjeti dovršiti. Film je sniman bez budžeta, i neke stvari oko lokacije i logistike pokazale su se dosta problematičnima. Neke scene nisam mogao snimiti, pa sam morao mijenjati scenarij da ipak sve funkcionira. Snimanje ovog filma zasigurno mi je bila odlična škola i mislim da sam na cijelom projektu puno naučio.

Kako si se odlučio za najbliže suradnike i izabrao glumce? Koja je razlika raditi s iskusnim glumcima, poput Frana Maškovića, i s dječakom Valom Krušićem?

Svu filmsku ekipu upoznao sam u Udruzi Blank, gdje mi je rad na filmu i omogućen. Neki su mi glumci upali u oko iz Blankovih filmova, pa sam i prema tome radio odabir uloga, a za neke sam dobio sugestiju od trećih osoba. Dobar casting već je „pola posla“. Raditi s iskusnim glumcima jako je ugodno, a s malim Valom bilo je vrlo zanimljivo i možda je zahtijevalo samo malo više strpljenja s moje strane i malo više koncentracije s njegove. No svakako zabavno!

U kojem pravcu ideš sa sljedećim filmom i zanima li te možda i manje klasično filmsko pripovijedanje?

Prvenstveno me zanima storytelling. Forma mi je manje važna, jer mislim da bi trebala ovisiti o priči koju želim ispričati. Tema sljedećeg projekta mi je turizam: nešto što mi je jako blisko i prema čemu sam entuzijastičan! Volio bih se u budućnosti malo više baviti eksperimentalnim filmom i animacijom.

Angina Pectoris

Hrvatska / Croatia, 2020, 18’, boja / color, DCP

režija / director Filip Mojzeš
scenarij / screenplay Filip Mojzeš
glumci / cast Jerko Mračić, Lorena Čižmek, Jadranka Đokić, Marko Makovičić, Ivana Krizmanić
fotografija / DOP Tomislav Sutlar
montaža / editor Andrija Gvozdić Michl 
producent / producer Pere Cukrov
produkcija / production Akademija dramske umjetnosti (Zagreb)

Bol ili nelagoda u prsima ili u blizini prsa uzrokovana nedovoljnim dotokom krvi u srčani mišić, liječnička je definicija novog filma Filipa Mojzeša. Autor koji nas je svojim prethodnim filmovima svako malo vraćao na dobru staru „nelagodu u kulturi“, koju mondene psihoanalize više građanske klase nikako ne mogu trajno zaobići, a da ih uvijek i ponovo barem ne zapecka u prsima. Zoran, glavni lik filma, kao kardiokirurg, jako dobro zna spomenutu definiciju, ali etička dimenzija jedne njegove sebične odluke nije operabilna, jer uzrok je psihosomatski. Ili možda klasni. Ili karakterni. Ili… U svakom slučaju, Angina pectoris film je dojmljive, hanekeovske atmosfere, koji nas u 18 minuta uvjerljivo podsjeća koliko smo ponekad sami svakodnevno bliski odlukama u sličnim situacijama. Iako mislimo da je stvar zaboravljena, simptom u nama snovito ruje prema površini.

O filmu smo, više iz njegove profesionalne perspektive, popričali sa snimateljem Tomislavom Sutlarom, nemalo zaslužnim za vizualnu besprijekornost Angine pectoris:

Kad je počela tvoja suradnja na ovom filmu?

Suradnja s redateljem Filipom Mojzešom počela je još prije par godina te smo prije ovog filma već radili zajedno na različitim projektima. Filip me, uz producenta Peru Cukrova, kontaktirao još prilikom pisanja scenarija Angine pectoris te smo već tada zajednički započeli pripreme i realizaciju.

Jeste li otpočetka imali jasno razrađen stil snimanja?

Nismo imali vrlo jasno razrađen izgled filma na početku. Filip je još prilikom pisanja scenarija imao neke općenite ideje o tome kako bi volio da film izgleda, dok sam ja nakon prve verzije scenarija isto tako imao neke vlastite ideje. Uskladili smo ih nakon određenog vremena i uslijed mnogih rasprava, raznih prijedloga i traženja referenci. Odlučili smo što najbolje odgovara zamišljenom filmu, a da smo pritom obojica zadovoljni načinom na koji će priča biti ispričana.

Što je tebi bilo ključno u ovoj priči uhvatiti kamerom?

Kao i na svakom snimanju, ključno mi je bilo pokušati ispričati priču na način na koji to dogovorenom filmu odgovara. Pritom mi je bitno stvoriti atmosferu i izgled koji nije sam po sebi distrakcija za samu filmsku priču. 

Koliko je zahtjevno za snimatelja prilagoditi se zasićenim scenografijama poput „šarenih“ dućana?

U ovom slučaju ne bih rekao da je bilo zahtjevno, već kreativno. Snimatelj uvijek jako blisko surađuje sa sektorom scenografije, jer zajedno stvaramo ono što se vidi u filmu. Scenografkinja Petra Poslek i njezin tim u nastanak filma bili su uključeni od početka te smo vrlo rano u fazi pretprodukcije počeli tražiti lokacije koje bi mogle odgovarati našem vizualu i raspravljali o mogućim intervencijama u prostoru tako da se sve uklapa u dogovoreni vizual.

Imaš li neki osobni snimateljski pristup neovisno o redateljima i koliko često možeš utjecati na izgled scena svojim sugestijama?

Neovisno o redatelju, uvijek projektu želim pristupiti što ranije u fazi pretprodukcije i što ranije započeti svoju komunikaciju s redateljem o vizualu filma. Snimatelj svojim sugestijama jako često utječe na konačni izgled scena, zato i vjerujem da što se snimatelj ranije uključi u projekt, to će njegov utjecaj na film biti veći.