Osvrt – Stanar i U šumi
Osvrt na filmove ‘Stanar’ i ‘U šumi’ te intervjui s glumcem Rokom Sikavicom i redateljicom Sarom Grgurić
Hrvatska, 2020, 20’, boja / color, DCP
režija / director Borna Zidarić
scenarij / screenplay Borna Zidarić
glumci / cast Roko Sikavica, Nikola Nedić, Tena Nemet Brankov, Igor Kovač
fotografija / DOP Matej Subotić
montaža / editor Dora Slakoper
producentica / producer Ema Šajatović
produkcija / production Akademija dramske umjetnosti (Zagreb)
Kako nas mediji revno izvještavaju, mladim ljudima svašta pada na pamet za vrijeme lockdowna. Iznimne situacije otvaraju različite nove mogućnosti, pa se, između ostalog, nekome učini da više ne mora plaćati stanarinu, a nekom drugom da bi mogao snimiti film o takvom tipu. Nekom poput Borne Zidarića s filmom „Stanar“, čiji protagonist Roko, kojeg tumači Roko (Sikavica), zasigurno nije podstanar kakvog bi poželjela vlasnica stana ni dečko kojeg bi roditelji poželjeli svojoj kćeri koja mu je bivša djevojka, a ni njegovu prijatelju i privremenom cimeru nije previše stalo do njega. „Stanar“ je efektna filmska minijatura o neugodnom karakteru koji je možda dio svih nas, ali ga redovito, u pravilu, prepoznajemo samo u drugima. Kako je zapravo biti Roko, pitali smo, naravno, onog koji to najbolje zna, Roka (Sikavicu).
Kako si se našao u ulozi Roka u filmu „Stanar“?
S redateljem Bornom Zidarićem već sam surađivao na filmskim vježbama dok smo bili na ADU, a ponekad se privatno družimo. Naša priča oko „Stanara“ počela je za vrijeme lockdowna u ožujku, negdje nakon potresa u Zagrebu. Svi moji dalmatinski prijatelji pobjegli su glavom bez obzira u Split, a Borna mi je dosta romantično dolazio gotovo svaki dan pod prozor i zvao me u šetnju da pričamo o scenariju. Tako je počelo i jako sam zahvalan što sam bio dio ovog filma.
Je li zahvalno ili zahtjevnije mladom glumcu raditi s autorom iste generacije?
Redatelj je, bez obzira na godine, meni uvijek redatelj. Kad pristanete sudjelovati u nekom projektu, morate biti dovoljno profesionalni da ne radite razliku između redatelja s iskustvom i onog bez iskustva. Glumci znaju biti dosta nepovjerljivi prema redateljima koji nemaju iza sebe nekoliko radova. To je zapravo krivo, jer radio sam s dosta mladih redatelja koji imaju jako zrele i zanimljive vizije, ponekad i puno svježije od nekih njihovih starijih kolega koji iza sebe imaju više projekata. Neiskusnima treba dati više prilika i biti im podrška, jer o njima i ovisi budućnost domaće kinematografije.
Kako se pripremaš i uživljavaš, kao u ovom slučaju, za ulogu koja ti (pretpostavljam) nije karakterno bliska?
Svaki lik ima određeni karakter i pripadajući kontekst. Još nisam radio po nekom methodu i odvajanju uloge od samoga sebe. Tako da su sve moje dosad odigrane uloge neki dio mene. Konkretno sam za ovu ulogu, koja je malo više moralno dvojbena, morao i više kopati po sebi. Najzahtjevnije mi je bilo učiniti taj lik donekle simpatičnim. Borna i ja o tome smo dugo pričali i isprobavali. Ne znam jesmo li uspjeli, jer još nisam pogledao film, već čekam premijeru na ZFF-u.
Koliko je lik Roka mijenjan s obzirom na tvoju interpretaciju? Primjerice, je li mu kraćen govor u korist tvoje vizualne ekspresivnosti?
Ne mogu se sjetiti što smo mijenjali na snimanju, ako jesmo išta. Borna je veliki štreber i radnik, pobrinuo se da na snimanju ne ovisimo o pukoj sreći, pa smo prije samog snimanja obavili temeljite pripreme. Naravno, na samom je snimanju iz nas kroz upute pokušavao izvući još nekakve finese koje se ne mogu pripremiti na probama. Bilo je lijepo raditi s njim jer sam se osjećao sigurno kao glumac.
Je li lakše odraditi kratki film od dugometražnog, serije ili predstave, u smislu pripreme lika?
Lakše je jer snimanje traje kraće, a i emotivni kontinuitet lika koji treba stvoriti i paziti je kraći. U serijama su primjerice najteži počeci. Nakon što se pregrmi prvih par epizoda i nestane početne ukočenosti, likovi počinju živjeti. U duljim serijama poput telenovela, svaki tjedan dolaze nove epizode pa se likovi mijenjaju ovisno o situacijama u koje su dovedeni. Jako je zanimljiv takav način rada i može se dosta dobro igrati s tim. U kazalištu je situacija drugačija, jer i nakon dugih proba i premijere, postoje reprize za koje se treba pripremati uvijek iznova. Kazališni glumac podsjeća me na kipara koji radi skulpture od leda. Izvedba se događa tu i sada, a na drugoj izvedbi opet će biti drugačije. Tu postoji određena sloboda. Na dugometražnom filmu uskoro ću imati priliku prvi put povezati dvadesetak dana snimanja, radeći na filmu „Stric“ u režiji Andrije Mardešića i Davida Kapca.
Hrvatska / Croatia, 2020, 17’, boja / color, DCP
režija / director Sara Grgurić
scenarij / screenplay Sara Grgurić
glumci / cast Lana Meniga, Josip Ledina
fotografija / DOP Frane Pamić
montaža / editor Marko Klajić
producenti / producers Mihael Šandro, Sara Grgurić, Suzana Erbežnik
produkcija / production Antitalent
Ako pročitate sinopsis u kojem piše da se u filmu radi o mladom paru koji ide u šumu, već znate da to nikako ne može dobro završiti. Ali zato i pogledate film, da vidite koliko će im zapravo biti loše, jer na kraju ćete se osjećati bolje, misleći kako vaša čemerna svakodnevica i nije tako loša s obzirom na to da su mlade junake dotukli neki sumanuti brđani ili bjegunac iz psihijatrijske bolnice koja je, usred nepregledne pustopoljine, nekako baš taman blizu brvnare koju je par unajmio. Ali ne nužno i u diplomskom filmu Sare Grgurić. Odnos mladog para, izlet u Gorski kotar i osjećaj mogućnosti njihove buduće svakodnevice ono je što će nam se najmanje svidjeti zato što su nam, možda barem u sjećanju, suviše bliski. Zašto baš u šumu s Lanom i Josipom, ispitali smo Saru Grgurić.
Je li te ideja za film „U šumi“ dovela tamo gdje si radnju i likove početno zamislila?
Ljetos sam trebala snimiti završni film na preddiplomskom studiju filmske režije na ADU. No shvatila sam da scenarij koji je već napisan ipak ne mogu snimiti zbog epidemioloških mjera. Silom prilika razmišljala sam o alternativama i odredila si parametre koje želim imati u filmu, a koje si mogu u ovakvim uvjetima omogućiti. Tako je nastala ideja da radim s dvoje glumaca u Gorskom kotaru, sa što više eksterijera i minimalnim korištenjem interijera. Znala sam da želim likove koji su nekako erotski povezani i izolirani – Gorski kotar je odlično poslužio. Dosta sam radila na scenariju i prošla kroz različite ideje, koje su se dosta mijenjale do posljednje verzije, no atmosfera je ostala ista. Karakteri likova ostali su isti kakvima sam ih zamislila na početku, ali njihov se odnos mijenjao kako su se mijenjale i verzije scenarija.
Koji su ti bili najveći izazovi u trostrukoj ulozi stvaranja debitantskog filma za Kockice? Koje prijašnje iskustvo ti je najviše pomoglo?
Dosad sam sve što sam režirala i sama napisala, tako da mi taj dualitet nije predstavljao izazov, već naviku i komfornu zonu. Produkcijski dio dogodio se nekako spontano. Kako su mi roditelji iz Gorskog kotara, preuzela sam dio organizacije, poput traženja dozvola za lokacije i slično, jer činilo mi se puno bržim i jednostavnijim da to ja odradim. Bitno je napomenuti da nisam bila sama u produkciji, već je film imao odlično producentsko vodstvo Mihaela Šandra uz veliku pomoć Suzane Erbežnik. Od prijašnjih iskustava nemam puno stvari za istaknuti osim da je najvažniji timski rad i slušanje vlastite intuicije. Ako vjeruješ u neku scenu, kadar ili repliku, onda trebaš dati sve od sebe da to realiziraš kako si zamislio.
Kako si odabrala najbliže suradnike i odlučila se za glavne glumce?
Najbliže suradnike bilo je najlakše odabrati. Posljednjih godinu dana često sam se družila s glavnim glumcima Lanom Menigom i Josipom Ledinom, kao i snimateljem Franom Pamićem. Kada smo ušli u lockdown i shvatila sam da ne mogu snimiti ono što sam zamislila, shvatila sam da među najbližim prijateljima imam gotovo cijelu filmsku ekipu. Dogovorili smo se da ćemo zajedno napraviti moj završni film, makar to značilo otići u rodnu kuću mog djeda u Gorski kotar i snimiti gerilski film mobitelom. Snimili smo ono što smo prvog dana dogovorili, samo u puno boljim produkcijskim uvjetima i ipak s većom ekipom od nas četvero.
Što je bilo najzahtjevnije na samom snimanju?
Najveći izazovi bili su teren na kojem se snimalo i količina dostupne filmske vrpce. U nekoliko smo navrata snimali teško prohodne eksterijere, s vrlo strmim terenom koji je trebalo prijeći da bi se došlo do željene lokacije. Što se tiče vrpce, imali smo manje od 2 sata materijala za iskoristiti. Zbog toga smo prije snimanja napravili vrlo preciznu pripremu, no opet je već prva dva dana snimanja bilo preznojavanja i straha hoćemo li imati dovoljno vrpce. Na kraju je sve ispalo odlično, a zanimljivo je da je vrpca doslovno nestala na zadnjoj klapi, nakon što sam rekla stop!
U kojem pravcu ideš sa sljedećim filmom i čime bi se tematski htjela baviti?
Trenutačno radim pripremu za adaptaciju, što je prva vježba na diplomskom studiju igrane režije na ADU. Ideja je kroz adaptaciju obraditi temu ženskog prijateljstva. Znam da ću istraživati, improvizirati i isprobavati različite mogućnosti, a režijski ću pokušati napraviti suprotan film od „U šumi“.
