Obljetnički osvrt na prošlogodišnje pobjednike Kockica

Iskusni pisci priznaju da je od svih proznih formi možda najteže napisati izvrsnu kratku priču, a isto bi se moglo reći i za film. Iako kratki metar, ponajprije zbog svoje duljine i uglavnom ograničenog budžeta, služi kao početni prostor učenja filmskim studentima i amaterima, potrebno je posebno majstorstvo u svim filmskim elementima kako bi se snimio promišljen, zaokružen i originalan kratki igrani film. U ZFF-ovom programu Kockice, mlađi hrvatski početnici i majstori „kratkiša“ to pokušavaju već 15 godina predstavljajući svoje nove filmove od prvih festivalskih projekcija u Studentskom centru, preko platna kina Europa do najdužeg boravka u tradicionalno ispunjenim kasnim projekcijama u kinu Tuškanac. Nakon primordijalne juhe, dinosaura, ilirskih balova i streljane na mjestu današnjeg kina Tuškanac kojem se nadamo vratiti, evolucijski se kotač Kockica ove godine na ZFF-u nastavlja vrtjeti u jesenskoj atmosferi kao fešta najboljih domaćih kratkometražnih igranih filmova u prinudnom online obliku. Obljetnica ovog popularnog programa ZFF-a pritom je savršena prilika prisjetit se nekih od pobjedničkih naslova u posljednjih 15 godina, a koje možete pogledati na platformi.

Početna usporedba kratke priče i filma prilično je jaka u pobjedničkim naslovima koje ćemo navesti, jer su svi filmovi, iako primarno medij slike, sigurno usidreni u pripovijedanju kroz radnju i usredotočeni na likove i dijalog: sigurnost scenarija uglavnom pruža dobro polazište daljnjim vizualnim istraživanjima napisanog svijeta. S obzirom da većinu likova muče problemi o kojim ne žele ili ne znaju kako pričati i riješiti ih, njihovi filmski životi postaju kratka putovanja prema potrebnim promjenama. Komunikacija kroz godine (po)staje središnje mjesto filmskih priča pobjednika Kockica, ne samo između likova, njihovih želja i okoline, već i između autora i nas gledatelja. Sve se priče događaju u gradovima, u Zagrebu ili Splitu, u betonskoj svakodnevici u kojoj često kao nijemi promatrači zbivanja budu i kućni ljubimci, kao metafore šutljivih životinja kakvima se često čine i njihovi vlasnici. 

U Terariju (Hana Jušić, 2012.) to su kornjača i mačka koji dijele stan i sudbinu tinejdžera Tine i Maksa, rođaka koji provode sparne ljetne dane pazeći na baku s kojom ponekad dijele i jedini krevet pred TV-om. Sparina zagrebačkog ljeta čini od starog, vlažnog stana prepunog bilja tjeskobni ljudski zaklon od svega vani u kojem dvoje mladih pomalo bizarno istražuje granice međusobno dopuštenog. Nesigurnosti likova kroz male igre moći i mladenačku fascinaciju i sram pred tjelesnošću rezultiraju bitnom epizodom sazrijevanja za oboje.

U drugom zagrebačkom stanu, u filmu Komba (Tin Žanić, 2011.) teško da će doći do sazrijevanja glavnog lika Mihe. Žaba koju je trebao nahraniti je mrtva, na TV ekranu se vrti dokumentarac o opasnim zmijama, a za Mihu će se ne može reći da je hladnokrvan poput spomenutih gmazova. Njegovu nervozu dodatno podiže vrućina besposlenog asfaltnog ljeta u koje se, između beskonačnih izmjena drijemanja i masturbacija, izlazi tek nužno po neku „kombu“. Ali već sam izlazak obećava mogućnost promjene, te Miha dolazi u situacije u kojima može odlučiti da barem taj jedan dan preusmjeri u nešto smislenije ili, barem njemu, poželjnije. 

U Biloj sobi (Mladen Stanić, 2018.), iz Zagreb dolazimo u Split gdje stariji brat dolazi mlađem u posjet prvi put nakon nedavne majčine smrti. Stan je potrebno renovirati kako bi se iznajmljivao turistima, a boja breskve bi mogla dići cijenu najma i za desetak eura. No, premaz trivijalnih razgovora ne može prekriti činjenicu da su oboje nesretni i trebaju promijenit komunikaciju kako bi počeli graditi međusobni odnos iznova i zajedno. Njih dvojica su poput ribica koje u stanu koje „samo šute i ne možeš ih ni pomazit“, te tvrdoglavo kalkuliraju tko će popustit i priznat neizdrživost situacije i iskrenu brigu za brata. Odati ću vam samo da napeti dvoboj traje do samog kraja.

Još ribica i poneki pas ima u filmu Tlo pod nogama (Sonja Tarokić, 2013.). Stan u ponosno betonskom kvartu Split 3 prenatrpan je članovima obitelji čija sudbina počinje tonuti u neizvjesnost nakon što ih otac dovede u financijske probleme. Svaki od likova ima svoj način (ne)komunikacije, svi nešto jedni drugima viču, savjetuju ili se ignoriraju u skučenosti stana i vlastitih osobnosti, tako da se međusobno ni ne čuju i niti uspijevaju emotivno pronaći. Ribice to promatraju kroz filtriranu vodu i čisto staklo akvarija te naravno, indiferentne su dok ih se hrani. Oni koji kratkoročno pamte, ionako ne brinu previše oko budućnosti.

Budućnost se čini svjetlom za tinejdžera Željka iz Onda vidim Tanju (Juraj Lerotić, 2010.), za koji se može reći da jedan od najboljih hrvatskih kratkometražnih filmova. Možda je formula što je protagonist, u svojoj skromnijoj životnoj verziji, u radnju upogonjen dvama glavnim životnim silama: smrću i ljubavlju. Dok mu je majka na kemoterapiji, Željko sam brine za mlađeg brata i usput nalazi posao kako bi joj kupio periku, a istovremeno proučava strategije neverbalne komunikacije kako bi se pokušao približiti djevojci koja mi se sviđa. Kroz unutrašnji svijet snova, želja i strahova glavnog junaka cijelim smo filmom vođeni njegovim glasom, a neklasično vizualno pripovijedanje serijom fotografija nadopunjava konačni dojam ovog kratkometražnog filmskog majstorstva u kojem se ne štede veliki osjećaji. Ljubav, smrt, sve ili ništa, a ima i pas u filmu. 

Posljednji film u ovome kratkometražnom bestijariju komunikacije je Hladna fronta (Uroš Živanović, 2009.) koji nas vraća u zagrebačko ljeto i na topli krov zgrade s kojeg se čuju ptice, cvrčci i povremeni lavež. Sreća se emitira eterom kroz antene koje usputno hvataju razgovore i druge signale mladog para koji se zaljubljeno opušta među njima. Novi početak u zajedničkom stanu koji se renovira obećanje je lijepe budućnosti, no prekida ga slučajno pijano priznanje. Kraj je ljeta i meteorolog početnik poput lika Gorana Bogdana u filmu zna da dolazi hladnija fronta.

Na kraju ovog obljetničkog osvrta, na platformi su nam, rame uz rame, preostala dva pobjednička kratkiša koje ne znam tematski povezati jer nemaju životinje u scenama. No preporučuju se gledateljima koji vole teške emocije (a znamo da ima i takvih) u manjim dozama, dovoljno svega 10 do 15 minuta, kao i svim obožavateljima Marije Škaričić: Mliječni zub (Saša Ban, 2016.) i Čistačica (Matija Vukšić).

Uživajte u gledanju!