Summer fruits are refreshing but high temperatures can make them go bad.
Josip Lukić was born in 1984 in Split. He graduated from the Faculty of Economics in Split and then from the ADU in Zagreb. Two of his films were shown in Checkers, Boo-boo Boo hoo hoo (ZFF 2015) and Summer Fruits (ZFF 2019 – Special Mention). His documentary film Momsy won the Croatian Film Days Grand Prix in 2018.
Academy of Dramatic Art, University of Zagreb
Trg Republike Hrvatske 5, 10 000 Zagreb, Croatia
T. (centrala): +385 (0)1 48 28 506; +385 (0)1 48 28 507
dekanat@adu.hr
www.adu.hr
Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali… Kratkometražni film Južno voće Josipa Lukića domišljat je prikaz transgeneracijskog prijenosa traume, agresije i boli. Prikazujući različite odnose u filmu (sin-majka, brat-sestra, ljubavnici) vrlo brzo uočavamo psihološku kontradikciju osoba, podvojenost između brige za drugoga i nanošenja boli toj istoj osobi. Na površini sve izgleda mirno i brižno, ali svako grebanje ispod površine otkriva tragove zanemarivanja, emocionalnog i fizičkog zlostavljanja aktera filma dok su bili djeca, da bi već u sljedećoj minuti filma dobili natruhu njih samih kao zlostavljača. Odabirom dugih kadrova bez dijaloga samo se dodatno naglašava ono neizrečeno, sva patnja jednog bića koja ostaje duboko zakopana u njemu i samo povremeno, u pravilu nasilno, probije na površinu. Tako će se sin koji brine o majci dok je u bolnici u svega nekoliko sekundi preobraziti u osobu koja potpuno negira lošeg psihičkog stanja majke i de facto joj reći da se može i ubiti, ako to želi. Sličan uzorak vidimo i kod sestre, koja njihovoj majci predbacuje zlostavljanje i zanemarivanje dok su bili djeca, a istovremeno ostavlja svoju djecu i odlazi u inozemstvo na rad. Zasigurno najdojmljiviji trenutak je izbijanje podvojenosti i agresije glavnog protagonista filma tijekom scene seksa sa voljenom djevojkom, pljuvanja njoj u lice i šamaranja, kao ispušnog ventila za zatomljenu traumu. Završna scena filma zaključna je rečenica u ovoj priči o prijenosu traume koji se događa jer se o traumi ne govori i ne prorađuje na zdrav način. Glavni akter filma odlazi u svojim mislima prema dubljem moru, koji je metafora na svu silinu traume koju nosi i nosit će u sebi. Redatelj je kroz dobro smišljene verbalne, neverbalne i paraverbalne elemente komunikacije aktera filma, jasno prikazao prijenos emocionalne i socijalne boli koja se prenosi s roditelja na djecu, i tako iz generacije u generaciju. Jelena Vojvoda * Tekst je nastao u sklopu radionice Hrvatski kratki film pod vodstvom Višnje Vukašinović koju je financiralo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
Academy of Dramatic Art, University of Zagreb
Trg Republike Hrvatske 5, 10 000 Zagreb, Croatia
T. (centrala): +385 (0)1 48 28 506; +385 (0)1 48 28 507
dekanat@adu.hr
www.adu.hr
User reviews