„Htjeti pisati o ljubavi, znači suočiti se sa zbrkom jezika: onim područjem izluđenosti u kojemu je jezik istovremeno previše i premalo, pretjeran (zbog neograničenog širenja ja, zbog preplavljenosti osjećajima) i siromašan (zbog kodova na koje ga ljubav ograničava i izravnava)“, piše francuski teoretičar Roland Barthes u svojim Fragmentima ljubavnog diskursa, slavnoj knjizi o strukturi ljubavi, o njezinom jeziku i diskursu. Barthes u koncept ljubavi upire pogled „izvana“, detekcijski i analitično, ali samo kako bi što potpunije uspostavio zaljubljenog subjekta, a u obrascima njegovih razmišljanja, ponašanja i gesti pronašao niz izmjenjivih figura usmjerenih prema voljenom drugome. Sličnom metodom koriste se autorice i autori nekoliko kratkometražnih filmova koje smo izdvojili iz naše baze kako bismo se u „mjesecu ljubavi“, uz pomoć Barthesovih figura, pokušali uhvatiti ukoštac sa ljubavnom „jezičnom zbrkom“, provjerili kako se romantične priče ispisuju u mediju filma i naposljetku, ispričali jednu (ne)moguću filmsku ljubavnu pripovijest. 

Upoznavanje = prepoznavanje

Jednu od figura ljubavnog diskursa Barthes pronalazi u znakovima, odnosno u kontinuiranoj potrazi za odgovorom na pitanje: „jesam li voljen (nisam li više, jesam li još)?“. Na licu ljubavnog partnera ili partnerice, u njegovim ili njezinim riječima, u postupcima i gestama zaljubljeni subjekt traži sinkroniziranu potvrdu svojih osjećaja, znakove koji ukazuju na recipročno podudaranje oblika i intenziteta emocija između oba ljubavna protagonista. U filmu Igra malog tigra redateljice Jasne Nanut jedan se par, na samom početku ljubavnog odnosa, upušta u ovakvu pustolovinu. U vremenski reduciranom rasponu od samo jedne noći i jednog jutra, Boška i Tomo suptilno podvrgavaju jedno drugoga nizu „testova“, nastojeći naizgled bezazlenim pitanjima i usputnim komentarima ispitati mogućnost zajedničke budućnosti. I dok se dan primiče podnevu, a film smjera prema svome kraju, odgovor na početno pitanje ostat će, doduše, neizrečen, ali ipak posve jasan i nedvosmislen.  

Komunikacija i (ne)dvosmislena snaga riječi

U jednom od najčešćih savjeta za prevladavanje ljubavnih kriza gotovo su sve nade položene u moć razgovora: prema ovoj maksimi, postizanje kvalitetne verbalne komunikacije između partnera nužan je (pred)uvjet za stvaranje ljubavne harmonije. Potencijalni problemi razgovorom uzmiču pred opasnošću krive interpretacije, a topla sigurnost „pravih“ riječi, izgovorenih u „pravome“ trenutku, ušuškat će ljubavnike još dublje u osjećaj udobne sigurnosti. Međutim, može li se ljubav izgovarati i bez riječi, izvan kategorije jezika? Upravo je ovo pitanje okosnica rasprave koja će ugroziti ljubavni odnos između Mie i Sare u filmu Na kvadrat Radislava Jovanova Gonze, snimljenom prema scenariju Jasne Žmak. Mia, naime, ima običaj ispisivati ljubavne poruke za Saru na ružičaste post-it papiriće i ostavljati ih na najrazličitijim mjestima u njihovom zajedničkom stanu. S druge strane, Sara bi ih ponekad voljela i čuti.  

„Riječi postoje zato da bi se izgovorile, i to naglas“, tvrdi Sara, dok joj Mia uzvraća sljedećim argumentom: „Naše rečenice već su izgovorene, one su sigurno već nečije tuđe“. Međutim, jedan čin neizgovorene (ali sasvim jasno ispisane) potvrde Mijinih osjećaja uvjerit će Saru da su u ljubavnom jeziku riječi tek jedno u nizu komunikacijskih sredstava. „Jezik je koža: trljam svoj jezik o drugoga. Kao da imam riječi umjesto prstiju, ili prste na kraju svojih riječi“, piše Barthes, podsjećajući da u ljubavnom diskursu riječi i jezik posjeduju jednaku težinu kao i dodir i gesta. 

Nastavak, kraj ili početak?

Ljubav je, piše Barthes, „pripovijest koja se ostvaruje, u posvećenom smislu: ona je program koji se mora proći“. U filmu Od danas do sutra redateljice Sare Hribar ta je pripovijest, čini se, već zaključena. Mladi bračni par nalazi se pred razvodom, ali zbog svoje kćeri i dalje – manje ili više spretno – nastoji zadržati kratkotrajnu iluziju sretnog zajedničkog života. No dok se pripremajući rođendansku proslavu svojoj jedinici prividno vraćaju svojim starim ulogama i rekonstruiraju (makar samo kao privid) obiteljsku idilu, nakratko će ponovno simbolički otvoriti korice jedne završene ljubavne pripovijesti i postaviti mogućnost ispisivanja njezina epiloga. Ili će možda započeti jednu posve novu pripovijest? Kakav god odgovor bio, Od danas do sutra podsjeća da je struktura ljubavnih priča istovremeno i linearna i ciklička: naime, na mjestu gdje jedna pripovijest završava, u točki na kraju posljednje rečenice otvara se mogućnost za početak nove – sa starim ili nekim novim protagonistima.