Srđan Kovačević je snimatelj i redatelj, čija se dva autorska dokumentarca, Tvornice radnicima (2021.) i Ono što treba činiti (2025.), međusobno tematski nadopunjuju predstavljajući borbu za radnička prava iz različitih perspektiva. U Tvornice radnicima prati se, u europskim okvirima jedinstveno, radničko samoupravljanje u ivanečkoj tvornici ITAS, dok njegov posljednji film Ono što treba činiti prikazuje svakodnevicu ljubljanske sindikalne udruge Radničko savjetovalište koja pruža besplatnu pravnu pomoć obespravljenim radnicima. Ono što treba činiti imao je svjetsku premijeru prošle godine na festivalu DOK Leipzig, gdje je osvojio nagradu interreligijskog žirija, dok je ove godine u regiji dobio glavne nagrade na najznačajnijim festivalima dokumentarnog filma u Beogradu, Ljubljani i Opatiji, te još tri nagrade na Pulskom filmskom festivalu, među kojima i ona za najbolju režiju Kovačeviću. Što su, između ostalog, izvrsni razlozi da Srđan Kovačević bude naš filmaš u fokusu. Usto, Tvornice radnicima može se odnedavno pogledati i na našoj platformi.
Na oba si filma većinu vremena radio samostalno, snimao ih dugi niz godina, a u nekim razdobljima i paralelno. Koliko je tako zahtjevno snimanje bila stvar izbora zbog prirode tema, a koliko nužnost?
Tvornice radnicima i Ono što treba činiti sam snimao sam, fotoaparatom Canon 6D i, ton, malim snimačem Sound Device MixPre 6. Naravno, paralelno sam režirao i vozio na snimanja, radio posao izvršnog producenta te dogovarao snimanja, što je, kad se sve zbroji, dosta zahtjevno. Razlog zašto sam radu na oba filma pristupio na taj način bio je nedostatak financijskih sredstava da angažiram kolege, kao i nedostatak iskustva. Kad sam krenuo snimati Tvornice radnicima, htio sam prvo isprobati mogu li uopće mogu režirati film, jer do tada nisam imao nikakvo režijsko iskustvo. Razmišljao sam da je jedini način da krenem nešto snimati, pa vidim može li nastati nešto s čime sam zadovoljan, ili odustajem. Na kraju je taj način one-man band rada postao moj dominantni način jer sam kroz godine naučio niz tehnika koje mi omogućuju da tako budem najefikasniji u stvaranju. S druge strane, budžeti dokumentarnih filmova u Hrvatskoj su iznimno mali, a sredstva koja HAVC dodjeljuje dokumentarnim filmovima su nedostatna za realizaciju kvalitetnog filma, tako da je tu najčešće riječ o samoeksploataciji autora. Primjerice, naš kompletan budžet za oba filma bio je do 100.000€, čime nije moguće kvalitetno pratiti temu nekoliko godina, već smo svi primorani raditi više stvari paralelno da preživimo.
Pretpostavljam da uz toliku posvećenost treba imati jake osobne motive te se stvori dragocjeno iskustvo?
Najdragocjenije iskustvo ili postignuće je vjerojatno to što sam vjerovao u sebe i kroz rad se uspio izgraditi u pristojnog filmskog radnika. A najsnažniji motiv, učiniti svijet boljim mjestom za sve nas.
U tvojim filmovima naglasak je na kolektivu koji pojedince čini snažnijima nasuprot nepravednog sustava. U jednom intervjuu izjavio si kako ti je cilj „bilježiti tuđe borbe“. Smatraš li se ipak, nakon godina prisustva u tim borbama, dio nje ili je tvoja radnička borba drukčija?
Svakako su radničke borbe koje sam pratio i moje borbe. Kako zbog mog dugogodišnjeg rada na njima, tako i zbog šireg pogleda na društvo u kojem živimo. Jer su zauzimanje tvornice i radničko organiziranje dio našeg zajedničkog nastojanja da ovaj svijet učinimo pravednijim, jednakijim i boljim mjestom za sve.
Smatraš li se pritom angažiranim filmašem i vjeruješ li u moć filmske prezentacije, u njezin osnažujući i inspirativni karakter? Mogu li tvoji filmovi konkretno utjecali na samosvijest gledatelja, kao i same protagoniste i njihove situacije?
Rekao bih da želim govoriti o nepravdi svijeta oko sebe. Ne mogu promatrati svijet u kojem nejednakost i nasilje supostoje uz mene koji sjedim skršenih ruku misleći: „pa to tako treba biti“ ili, „bolje da šutim jer me neće angažirati na sljedećem poslu“. Jednostavno, nije sve u novcu i ne želim živjeti u svijetu u kojem su odnosi među ljudima određeni novcem tj. kapitalom. Ako to znači da sam angažiran, u redu. Mislim da filmovi mogu imati utjecaj, kao i bilo koji drugi oblik ljudskog rada. No, za to je potrebno imati i jake kanale distribucije, što zasad nemamo.
Daješ li prednost promatračkom dokumentarnom pristupu jer vjeruješ u, kako si izjavio, „neposredno i jednostavno“ predstavljanje?
Opservacijski pristup u dva filma koje sam napravio se pokazao najplodonosnijim jer je neposredan i jednostavan. Gledatelj je najbliže onome što se događa. I nekako je opservacija prirodno došla kad sam krenuo raditi jer se stvarnost o kojoj sam želio pričati odvijala ispred mene. Naravno, kad više ne možemo svjedočiti kamerom o stvarima o kojima radimo filmove, i druge filmski načini su odlični.
Čime su ti najviše pridonijeli kolege montažeri u oba filma i koji su vam bili glavni principi suradnje?
Montažeri su najbliži suradnici i imao sam sreću da sam na oba filma radio s najboljim montažerima i montažerkama, od Damira Čučića do Klare Šovagović. Većinu oba filma sam sastavio s Damirom i naša suradnja tekla je vrlo glatko. U principu, ne bi gledali kompletan materijal nego određene dane, tj. scene koje sam imao zabilježene nakon snimanja. Tako bi odmah sastavljali rez određene scene i dosta scena je u tom obliku i završilo u filmu. Damir ima nepogrešiv instinkt i imao sam potpuno povjerenje u njega, kako zbog njegovog velikog iskustva, tako i zbog toga jer dijelimo iste vrijednosti.
Filmovi su imali premijere na najznačajnijim europskim dokumentarnim festivalima, Sheffield DocFest i DOK Leipzig. Kakve su bile reakcije stranih gledatelja i po čemu su, ako, bile drukčije s obzirom na naš kontekst?
Reakcije strane publike nisu najčešće bile različite od reakcija domaćih ljudi, pa bih rekao da film dobro sjeda i ljudima koji poznaju kontekst, kao i onima koji ništa ne znaju o ovim prostorima. Vjerujem da je to zato jer su oblici iskorištavanja svugdje isti, a s druge strane samo svi zapravo neinformirani o svojim pravima pa se lako prepoznati u filmu.
Kakvo ti je bilo iskustvo s primjenom Solidarnog filmskog ugovora i jesi li uspio „zakačiti“ i druge kolege za njega? Općenito, kako vidiš uvjete filmskog rada?
Solidarni filmski ugovor smo, naravno, primijenili na oba filma i zaista sam zadovoljan time. Nažalost, njegova primjena na filmovima kolega i kolegica je za sada izostala, ali nadam se da će ih sama činjenica da on postoji potaknuti da drugačije promišljaju odnose u svom radu. U načelu, zalažem se za kraći radni tjedan i manje radnih sati u tjednu, jer nakon 4-5 sati provedenih na snimanju ili u montaži kvaliteta rada sasvim sigurno opada. Mogli bi se podsjetit da je osmosatni radni dan kroz pet radnih rada tjedno klasni kompromis na koji je radnička klasa pristala početkom 20 stoljeća. Vrijeme je svakako za preispitivanje tog dogovora i smanjenje radnog opterećenja svih radnika.
Spomenimo i da je HRT emitirao Tvornice radnicima tek ove godine, pet godina nakon premijere. Vidiš li neke mogućnosti promjene odnosa prema (dokumentarnom) filmu što se tiče HRT-a, HAVC-a i Ministarstva, i postoje li možda suvisle alternative?
To je sramotno jer, osim što su film emitirali tek 5 godina nakon premijere, emitirali su ga usred ljeta, tako da ga zaista vidi što manje ljudi. Odnos prema filmu i općenito sadržaju koji daje odgovore na kapitalizam danas u principu nećete vidjeti na nacionalnoj televiziji, a živimo u vremenu nikad veće krize. To je zato što ljudi koji oblikuju program nažalost imaju koristi od takvog, da kažem, zaglupljivanja i, nažalost, ne vidim da će se to u skorije vrijeme promijeniti. Alternative nažalost nema, mislim da svi drugi oblici distribucije za domaći dokumentarni film, koliko god bili vrijedni i bitni, ne mogu ni blizu doseći domet koji ima HRT.
Za kraj, koji film(ove) s croatian.film platforme bi preporučio?
Iako pratim redovito croatian.film, većinu filmova nisam stigao pogledati, pa bih preporučio dva „zicera“: El Shatt – Nacrt za utopiju Ivana Ramljaka i Fiume o morte Igora Bezinovića.
_
Razgovor vodio: Nino Kovačić
