Početkom mjeseca domaćom filmskom zajednicom odjeknula je vijest da će cjelovečernji prvijenac redatelja Mate Ugrina svjetsku premijeru imati na jednom od najstarijih i najuglednijih europskih filmskih festivala u Europi – onome u Karlovim Varima. Kroz priču o mladom sezonskom radniku u turizmu, film Sitni lopovi istražuje kako se diktat turizma prelama na individualnim sudbinama, što je tema koju je Ugrin inaugurirao već u svom kratkometražnom ostvarenju Sve što dolazi (dostupnom i na našoj platformi).

Ususret jubilarnom, 60. izdanju Međunarodnog filmskog festivala u Karlovim Varima, gdje će Sitni lopovi biti prikazani u natjecateljskom programu Proxima koji je fokusiran na nove i inovativne autorske glasove, s Matom smo porazgovarali o njegovoj dosadašnjoj filmografiji i metodologiji rada.

Tvoj novi film dotiče se mnogih aktualnih tema – sezonskog radništva i turizma, kao i prekarnih, nesigurnih okvira u kojima su mnogi danas prisiljeni živjeti, a kojim su posebno sputani mladi i oni najstariji. Kako se u taj tematski fokus uklapa narativ o titularnom “sitnom lopovu”?

Film prati osobu koja se pokušava snaći unutar vrlo specifičnih okvira i dinamika koje stvara dominantna ovisnost istarskog društva i ekonomije o turizmu. To je prostor u kojem je sve na neki način podređeno sezoni, radu, usluzi i preživljavanju, a ljudi koji u njemu žive često ostaju bez stvarnog osjećaja stabilnosti ili kontrole nad vlastitim životom.

U tom kontekstu “sitni lopov” nije samo netko tko krade u doslovnom smislu, nego osoba koja pokušava vratiti sebi barem komadić snage, prostora i dostojanstva. Njegove krađe nisu nužno osviješten politički čin, ali u njima postoji neka vrsta instinktivnog, neartikuliranog otpora. On ne zna možda jasno imenovati sustav protiv kojeg se buni, ali osjeća da mu je nešto oduzeto i na svoj nespretni način pokušava to ponovno prisvojiti.

Sezonskim radništvom u turističkoj sredini, kao i susretom mladog i starog, bavio si se i u svojem nagrađivanom kratkometražnom filmu Sve što dolazi. Možemo li reći da se radi o kontinuiranom istraživanju ove teme? Zašto tu temu smatraš potentnom?

Definitivno se radi o kontinuiranom bavljenju tom temom. Mislim da mi je to pitanje važno i zato što sam rodom iz Istre, pa iz neposredne blizine promatram na koji način turizam mijenja društvo, prostor i odnose među ljudima. To nije nešto što promatram izvana, nego nešto što je dio mog iskustva i okruženja iz kojeg dolazim.

Turizam je zanimljiv filmski prostor upravo zato što istovremeno proizvodi slike obilja, odmora i užitka, ali iza tih slika često postoje radni uvjeti i životne okolnosti koje ostaju nevidljive. U tom kontrastu ima puno dramskog potencijala.

Iako je taj društveni i ekonomski okvir bio važna polazišna točka, rekao bih da je u ovom filmu jednako velik fokus i na obiteljskim dinamikama glavnog junaka. Zanimao me odnos između šireg sustava i intimnog prostora obitelji, odnosno kako se pritisci izvana prelijevaju u privatne odnose i kako oblikuju svakodnevicu i odnose među članovima obitelji.

Sve što dolazi snimljen je na Pagu, dok su Sitni lopovi snimani u tvojoj rodnoj Istri. Kako biraš lokacije, je li lakše snimati u sredini koju dobro poznaješ?

Kroz svoje prethodne kratke filmove često sam nastojao snimati na lokacijama koje su mi u početku bile nepoznate, ali me iz nekog razloga fasciniraju. Privlačio me taj proces istraživanja, dolazak u novi prostor, pokušaj da ga razumijem, da se približim njegovim ritmovima, ljudima i atmosferi, pa da to iskustvo na neki način pretočim u film.

Za svoj prvi dugometražni film ipak sam odlučio raditi na poznatom terenu. Istra za mene nije samo lokacija, nego prostor s kojim imam osoban i emocionalan odnos. Mislim da ta pozicija otvara neke druge mogućnosti: ne moraš prostor tek otkrivati, nego možeš krenuti od slojeva koji su ti već upisani u iskustvo, od detalja koje možda prepoznaješ intuitivno.

Ne znam bih li rekao da je nužno lakše snimati u sredini koju dobro poznaješ, ali je svakako drukčije. Poznat prostor nosi određenu bliskost i sigurnost, ali istovremeno postoji opasnost da izgubiš odmak prema njemu. Srećom, u tom procesu pronalaženja novih perspektiva puno mi je pomogao snimatelj Ivan Marković, koji je tom prostoru pristupao svježim pogledom i poticao me da ga ponovno promatram kao nešto što tek treba otkriti.

Vizualno rafinirani kadrovi, istančan kolorit te prostor tišine i trajanja odrednice su estetske dimenzije tvojih filmova. Koja je njihova funkcija; drugim riječima, kako pristupaš vizualnom aspektu filmskog medija?

U film sam na neki način došao kroz slikarstvo i fotografiju, pa me od početka jako zanima likovnost filmske slike, njezina pikturalna vrijednost i način na koji kadar može funkcionirati ne samo narativno. Važno mi je da slika ne bude samo ilustracija radnje, nego da nosi vlastitu napetost, atmosferu i značenje.

Kao i u prethodnim filmovima, i ovdje smo tražili lokacije koje svojim specifičnostima mogu dati dodatnu slojevitost priči. Zanima me kako prostor može govoriti o likovima, njihovim odnosima i unutarnjim stanjima. U tom smislu vizualni aspekt za mene nije odvojen od dramaturgije, nego je jedan od načina na koji se priča gradi.

Često radiš s neprofesionalnim glumcima, a scenarij tretiraš kao fleksibilnu, otvorenu formu podložnu promjeni. Što nastaje iz tog spleta koji, pretpostavljam, zahtijeva puno pripreme?

Nastojim raditi s neprofesionalnim glumcima kada za to postoje odgovarajući uvjeti, prije svega dovoljno vremena i resursa za ekstenzivne kastinge, probe i upoznavanje. Kod neprofesionalnih glumaca potencijalno igralište je ogromno, postoji jako puno mogućnosti, neočekivanih smjerova i autentičnih detalja koje je teško unaprijed predvidjeti. Ali upravo se zato u tom procesu lako i izgubiti ako nemaš dovoljno vremena da istražiš, probaš i na kraju prepoznaš što je stvarno važno za film.

U slučaju ovog filma imali smo mogućnost prepustiti se takvom istraživanju, ali zapravo najviše u odnosu na glavnu ulogu. Tu nam je bilo važno pronaći osobu koja ne donosi samo izvedbu, nego i vlastitu prisutnost i energiju. Kod neprofesionalnih glumaca često me zanima upravo taj prostor između lika i osobe koja ga igra.

Što se scenarija tiče, za mene on nikad nije potpuno zatvorena forma. U procesu obilaska lokacija i rada s glumcima materijal je stalno suočen s konkretnom stvarnošću prostora, ljudi i okolnosti. Zato se nastojim prilagođavati u hodu i ne držati se rigidno svakog unaprijed zadanog rješenja ili situacije.

Naravno, takva vrsta rada je izvedljivija u kratkim formama, gdje je sustav fleksibilniji i lakše je mijenjati strukturu. Kod dugometražnog filma ipak postoji veća produkcijska odgovornost i potreba za čvršćim okvirom, ali i dalje mi je važno ostaviti dovoljno prostora da stvarnost uđe u film i pomakne ga u smjeru koji možda nisam mogao unaprijed predvidjeti.

Kontinuirana suradnja veže te s direktorom fotografije Ivanom Markovićem, koji je ujedno i vizualni umjetnik, a koji potpisuje kameru i na jednom od vizualno najimpresivnijih filmova u posljednje vrijeme u regiji – Salatićevom Otapanju vladara. Osim na Sitnim lopovima, zajedno ste radili i na tvojim kratkim filmovima Sve što dolazi, U međuvremenu i Mjesta u blizini. Kako u kreativnom smislu izgleda vaša suradnja?

Naša suradnja obično počinje jako rano, već u fazi komentiranja scenarija i razgovora o tome kakav film pokušavamo napraviti. Nakon toga slijede obilasci lokacija, rad na moodboardu i pokušaj da u pretprodukciji što preciznije definiramo vizualni jezik filma.

U kratkim formama često smo si dopuštali više improvizacije na samom snimanju. Postojao je okvir, ali i dosta slobode da rješenja pronalazimo u hodu, reagirajući na prostor, svjetlo ili neku konkretnu situaciju na setu. Kod ovog dugometražnog filma pristupili smo tome puno sustavnije i preciznije, prije svega zbog produkcijskih okvira koje dugometražni film nameće. Svaki kadar bio je unaprijed isplaniran, a za mnoge scene smo vrlo precizno određivali i u koje doba dana ih moramo snimati, jer smo nastojali maksimalno raditi s prirodnim svjetlom.

Bilo nam je važno da i sebi i ostatku ekipe što jasnije predočimo kako bi film trebao izgledati. Zato smo već u fazi priprema pokušavali doći do slike koja je što bliža finalnoj verziji filma. Mislim da je to s Ivanom moguće upravo zato što dijelimo sličnu osjetljivost prema prostoru, atmosferi i vizualnoj preciznosti, a nakon svih ovih zajedničkih projekata razvili smo i međusobno povjerenje koje nam omogućuje da vrlo otvoreno propitujemo i nadograđujemo ideje tijekom cijelog procesa.

S obzirom da sada imaš i dugometražni film u svojoj filmografiji (pa možeš komparirati dugi i kratki film kako u formalnom, tako i u produkcijskom smislu), što bi izdvojio kao adute kratkometražne filmske forme?

Kao najveće adute kratkometražne forme izdvojio bih slobodu, spontanost i otvorenost. Kratki film omogućuje da se lakše ulazi u rizik, da se istražuju fragmenti priče, atmosfere ili formalna rješenja koja možda ne bi mogla nositi dugometražnu strukturu, ali u kraćoj formi mogu biti vrlo snažna.

U produkcijskom smislu kratki film je lakše sufinancirati i izvesti. Mislim da je njegova velika vrijednost upravo u tome što često može ostati bliže početnom impulsu, slici, situaciji, osjećaju ili pitanju iz kojeg je film krenuo.

Za kraj, zamolili bismo te da izdvojiš svog favorita (ili favorite) iz croatian.film baze i čitateljima ukratko poručiš zašto ga/ih trebaju pogledati.

S obzirom na to da je baza zaista velika i da, nažalost, nisam pogledao svaki film, izbor sam ograničio na neke od najnovijih naslova koje ste dodali. Izdvojio bih film Moj trener, prije svega zbog njegove začudne atmosfere i formalne razigranosti.

_

Razgovor vodila: Jelena Pašić