KOCKICE: Zvuci zrikavca i Izrast
Pričali smo s redateljima o njihovim filmovima uoči projekcije na ZFF-u
U sklopu 24. Zagreb Film Festivala nastavljamo seriju intervjua s autorima ovogodišnjih Kockica, nastalu u suradnji s Ninom Kovačićem. Ovoga puta predstavljamo filmove Zvuci zrikavca Filipa Dučića, koji prvi put sudjeluje u programu, i Izrast Ane Šiškov, koja se na Kockice vraća nakon četiri godine.
ZVUCI ZRIKAVCA Filip Dučić
Filip Dučić nam prvi put dolazi na Kockice, s filmom Zvuci zrikavca, u kojem pratimo napetu situaciju između oca i sina te ponovno imamo dječaka u jednoj od glavnih uloga. Filip je s nama podijelio razloge za snimanje ovog filma, svoje filmske uzore i iskustvo studiranja filma u Poljskoj.
Reci nam nešto više o tvojoj početnoj motivaciji za stvaranje ove kratke filmske priče o ocu i sinu.
Likovi oca i sina nastali su iz mog rada kao koordinatora u izbjegličkom programu koji je vodio moj otac. To iskustvo iskoristio sam kao narativni temelj u kojem bih se osjećao poprilično sigurno, kako bih veći fokus mogao staviti na razvoj filmskog jezika i likova. Najviše me zanimao odnos među njima dvojicom, u kojem otac na sina prenosi stres i teret vlastitih snova.
Jesi li na snimanju i u montaži imao neke neočekivane izazove?
Samo snimanje prošlo je relativno dobro, što mi je zapravo stvaralo stres, jer sam mislio da je sigurno nešto pošlo po zlu, samo što to još nisam primijetio. No srećom nije bilo tako, a zasluge ponajviše idu Lauri, Matei, Vanessi i Karlu, koji su bili izvrsni i vodili produkciju u dobrom smjeru, te filmskoj ekipi i glumcima koji su odlično odradili svoj posao. Neke su odluke s moje strane bile itekako teške. Postojala je jedna scena s kojom smo se snimatelj i ja najviše mučili pri kadriranju i blokiranju, a ona uopće nije u filmu. Možda to i govori nešto o njoj. Scena nije funkcionirala ni na setu ni u montaži pa je dobro što smo je montažer i ja ipak uočili i maknuli iz filma. Prva scena bila nam je najizazovnija u montaži jer smo pokušavali pronaći pravi balans između uvođenja u atmosferu i ritam filma te predstavljanja likova i njihovih problema. Osim tog prvog dijela, sve je ostalo bilo poprilično lagano. Scene smo dobro raskadrirali, a glumci Goran i Viktor održali su odličan kontinuitet izraza i pokreta, što je montažeru uvelike olakšalo posao.
Kako si odabrao glavne glumce i zašto su ti baš oni bili najbolji izbori?
Gorana Bogdana sam odabrao intuitivno. Razmišljao sam o njemu odmah nakon što sam završio scenarij, a otprilike u isto vrijeme vidio sam Slijepčevićev kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti, što mi je potvrdilo intuiciju. Viktora Višnića smo pronašli na audicijama. Od tridesetak klinaca suzili smo izbor na dvojicu, a ja sam odabrao njega jer je fantastično odradio audiciju u užem krugu, ali i zbog njegovih ušiju.
Imaš li neke filmske uzore i kakve bi vrste filmova i tema ubuduće želio snimati?
Abbas Kiarostami jedan je od mojih uzora, kao i cijeli Novi iranski val, s kojim se duboko povezujem već tri godine. Obožavam i filmove Johna Cassavetesa i Roberta Bressona. Mislim da je poveznica među njima trojicom jednostavnost pripovijedanja i dubok interes za humanizam. Za sada je to i moj interes.
Kolike su razlike i koje prednosti živjeti i studirati između Poljske i Hrvatske?
Prednosti su, mislim, očite: dobivamo više novca, imamo pristup boljoj opremi, a smatram da su kurikulum i organizacija obrazovanja bolji nego ovdje. Veći je fokus na praksi. Na prvoj godini radimo preko četrdeset vježbi, a da bismo uopće završili godinu, tijekom ljeta moramo snimiti poluprofesionalni kratki film do dvadeset minuta, za koji pitchamo kako bismo dobili financiranje. Mana je to što na mojoj akademiji postoji proces eliminacije. Ako dvaput padneš ispit ili ako loše odradiš film koji snimamo svako ljeto, možeš biti izbačen, a to nije rijetkost. Znam da je za neke studente to bio veliki stres koji je negativno utjecao na njih. Također mislim da je fokus na praksi malo prevelik. Ja sam bio žedan teorije pa sam puno toga sam čitao i proučavao. I naravno, koliko god dobro govorili njihov jezik, uvijek ćete biti stranci i društvo vas gleda drugačije, ali srećom to nisam doživio od akademske institucije.
Planiraš li već sljedeći film i čime ćeš se bavit u njemu?
Trenutno smo u pretprodukciji mog završnog rada, koji ću snimati u Zagrebu. Odvojeno od toga čekamo odgovor HAVC-a za drugi kratki film za koji smo poslali zahtjev za financijsku potporu, a i njega planiramo snimati u Zagrebu. U tom se filmu bavim temom slobodne volje, o kojoj imam vrlo specifično mišljenje, pa bih to pitanje htio istražiti kroz film: imamo li slobodnu volju ili ne te kako je koncept srama povezan s tim pitanjem.
IZRAST Ana Šiškov
Ana Šiškov vraća nam se na Kockice nakon četiri godine i filma Nije pristojno plesati na grobu. O tome kako je novi film Izrast krenula snimati iz reakcije bijesa, kako se film može snimiti za 400 eura i kakvu ulogu u tome može imati Spotify, pročitajte u nastavku.
Kako to da si se temom pobačaja filmski odlučila baviti baš s ovim specifičnim likovima i njihovom obiteljskom situacijom?
Pobačaj je kod nas legalan, ali ne i lako dostupan. Kad sam to saznala, malo sam se razbjesnila i krenula čitati iskustva po forumima. Nedi sam namjerno dala muža i dvoje djece. Htjela sam situaciju u kojoj nitko ne može reći „Ako može širiti noge, može i roditi dijete” ili „Sama je tražila”. Ako je u Nedinoj obitelji itko neodgovoran, to je muž. Žene se na pobačaj odlučuju iz različitih razloga, ali tu odluku ne donose olako. Priznajem, dok sam bila mlađa, mislila sam da se o neravnopravnosti žena pretjeruje. Meni nitko nikad ništa nije uskraćivao zato što sam žena. Tek sam kasnije, pomalo i na svojoj koži, shvatila da sam do tada samo imala sreće. A mogućnost izbora ne bi smjela biti stvar sreće, nego pravo svakog čovjeka, dakle i žene.
Kako se odvijalo samo snimanje? Koje su ti bile najzahtjevnije scene za snimiti i koliko je teško režirati scene s većim ansamblom?
Iznenađujuće glatko. Mislim da je najviše pomoglo to što sam se držala pristupa koji dobro poznajem. Film je sniman iz ruke, a svaka scena snimljena je u četiri kadra: širi master, Nedin polublizi ili krupni plan, kadar preko Nedina ramena i neki detalj koji mi je u toj sceni zanimljiv. Zato mi ni scene s više ljudi nisu bile strašne. Kamera je uvijek uz Nedu. To u montaži, barem po mom iskustvu, jako lijepo funkcionira.
Reci nam nešto više o castingu i režiji glumaca?
Film sam snimala na prvoj godini diplomskog, s jednim semestrom za pripremu, snimanje i montažu. Za probe nije bilo vremena, pa sam zvala glumce koji su provjereno dobri. Njima dajem manje uputa, a više razgovaramo o tome što lik u sceni želi. Inače volim raditi s naturščicima, jer se kroz casting često otkriju genijalni glumci. Teu Ljubešić je, recimo, Mate Ugrin otkrio u studentskoj menzi, a meni je jedna od najboljih glumica moje generacije. Ali naturščiku treba vremena da se oslobodi treme i nauči kako set funkcionira, a meni da skupim hrabrost.
Kako pristupaš zvuku i glazbi u filmu?
Tako da zovem ljude koji znaju što rade. Dođem s par ideja, recimo s nekim zvučnim motivom koji bi se mogao provući kroz cijeli film, a onda slušam što oni predlažu. Odabir dobrih suradnika je više od pola posla. Sebi vjerujem da ću ih dobro odabrati, a njima da će napraviti najbolje što mogu. Kod glazbe krenem od likova i od toga što bi oni slušali, pa mi je Spotify tijekom montaže pun treša, cajki i trapa. Malo se posramim kad me netko zamoli da nešto pustim, a onda vidi što slušam. Pravdam se da je to istraživanje, ali polako se pretvaram u svoje likove.
Film je imao premijeru u Danskoj. Na koji način je publika tamo, možda i drukčije, reagirala?
Na Q&A-u je najviše pitanja bilo o tome kakva je situacija u Hrvatskoj. Bili su u čudu, isto kao i ja kad sam saznala da Hrvatice, iako je pobačaj kod nas legalan, zbog njega idu u Sloveniju. Zanimalo ih je i kako smo film snimili s 400 eura, što je, usput, otprilike cijena pobačaja koji si Neda ne može priuštiti. Odgovor je da kod nas ljudi stvarno jedni drugima izlaze u susret. Profesionalni glumci glume u studentskim filmovima bez honorara, a nepoznati ljudi nam besplatno ustupaju svoje prostore. Ne znam kako je drugdje, ali bez toga ovog filma ne bi bilo.
Trenutno razvijaš dugi film, možeš li nam reći nešto više o tome? I planiraš li još koji kratki u međuvremenu?
Taj dugi mi je zapravo trebao biti diplomski kratki film, ali sam zbog produkcijskih razloga odustala, pa ga sad razvijam u dugometražni. Radnja se događa na bazenima na Poljudu i jako mi je bitno da se radi baš o Poljudu. Likovi su sinkronizirane plivačice i vaterpolisti. Zanima me što se dogodi kad jedna žena zajaše val prijava za seksualno uznemiravanje protiv muškarca koji stvarno jest kriv, ali ona nije prava žrtva, nego to radi iz koristi. Što je onda s pravim žrtvama? Ovo sam ljeto snimila svoj prvi profesionalni kratki film i sad ga montiram, a dovršavam i dva filma iz studentskih dana. Tako da se nadam da je idući na redu ipak dugometražni.
