PALIKUĆA

Hrvatska / 2021 / 12'

Režija / David Gašo
Scenarij / David Gašo
Glumci / Lana Barić, mačak Pablo, Nina Skočak
Direktor fotografije / Tin Ostrošić
Montaža / Ema Veseljak
Producent / Marta Eva Mećava, Laura Vuksan
Produkcija / Akademija dramske umjetnosti (ADU)

Jedna žena, jedan hodnik i mačka. Ne, to nije početak senzualne pjesme Arsena Dedića, već najkraći opis novog filma scenarista i redatelja Davida Gaše Palikuća. Iako je atmosfera filma uvjerljivo klaustrofobična, na vama je da prosudite radi li se o samo još jednom pandemijskom uratku ili u Palikući postoji nešto sasvim svakodnevno.

Prije premijere na Kockicama razgovarali smo s montažerkom filma Emom Veseljak.

1. Osim montaže i oblikovanja zvuka, sudjelovala si i na samom snimanju kao sekretarica režije. Kakva su ti bila očekivanja nakon snimanja i koliko se film mijenjao u montaži?

Mogućnost da budem na setu kao skript uvelike mi je kasnije pomogla u postprodukciji filma. Lakše sam mogla pristupiti materijalu jer sam već i prije pregledavanja bila upoznata s njim. A što se tiče samog skriptanja, praćenje mačka bio je pravi izazov jer je on u filmu trebao dobiti dramaturšku funkciju. No mačak se unutar kadra raznoliko kretao te drugačije u svakoj repeticiji. Film se u montaži nije pretjerano mijenjao. No budući da je montaža minimalna, zahtijevala je preciznost u određivanju trenutka početka i završetka kadar scene kako bi se u pokretu i radnji našao savršen rez koji će zaigrati uz pravilno doziranje blanka između scena. David i ja smo već na setu pregledavali materijal i donosili odluke koja će se repeticija definitivno koristiti u finalnom šnitu, zbog kontinuiteta prostora u kasnijim scenama.

2. Montaža slike čini se minimalnom, ali koliko je zato bilo zahtjevnije raditi sa zvučnom kulisom, pogotovo s obzirom na to da glumica ne govori?

Bilo je zasigurno zahtjevno shvatiti na koji način tretirati zvuk kako bismo stan prikazali ne nužno kao treći lik, već dodatno biće ili energiju koja je stalno u suigri s likovima. Naravno, bilo je važno da taj zvuk zaigra i izvan okvira pa gledatelju omogući orijentaciju u prostoru i otvori prozor u Jagodino unutarnje stanje. U isto vrijeme bilo je potrebno održati ravnotežu između realnih i hiperboliziranih elemenata zvučne slike. Činjenica da se radi o nedijaloškom filmu omogućila nam je da šumove tretiramo kao što bismo u klasičnom filmu tretirali dijalog. Lana Barić tu je odradila sjajan glumački posao. Njezina mimika i suptilne geste, zajedno sa šumovima, preuzele su tu ulogu.

3. Koliko je trajalo snimanje i s koliko si sirovine raspolagala? A koliko je samo snimanje bilo podređeno mački?:)

Snimanje je trajalo tri dana. Što se sirovine tiče, svaka scena koja je snimljena nalazi se u filmu. Bilo je nekoliko repeticija za svaki kadar. Uglavnom smo ponavljali zbog nepredvidljivosti mačka, najteže ga je bilo dovesti u željene pozicije i stvoriti njegovu dramaturgiju. Zanimljivo je da mačak nije bio u originalnom scenariju. Kada su David i Lana odrađivali probe na lokaciji, mačak je bio u stanu i nekako je zaigrano i instinktivno pratio Lanu po prostoru. Davidu se to jako svidjelo pa ga je odlučio dopisati u scenarij. Mislim da je to bila odlična odluka. :)

4. Kako je tekla suradnja s redateljem Davidom Gašom i po čemu je Palikuća možda drukčiji od ostalih filmova na kojima si radila?

S Davidom radim od početka studija na ADU, kao i s većinom ostatka ekipe, pa smo se već naviknuli jedni na druge i znali smo što očekivati od zajedničke suradnje. David ima svoju estetiku i jasnu viziju, no uvijek je spreman pružiti priliku nečemu novom. Palikuća mi je jako drag projekt baš zato što je puno stvari podređeno zvuku. U većini slučajeva zvuk bude podređen slici, stoga je ovakav preokret u dinamici neobičan, a samim time i intrigantan za rad. David i ja smo se, zajedno s Dinom Ljubanom koji je snimao i miksao zvuk, baš dugo zadržali na zvuku i mjesecima zajedno mozgali koja su najbolja rješenja te na koji način personificirati zvuk da "prodiše" na filmu.

5. Koji ti je sljedeći projekt i, općenito, imaš li neki filmsku/montažnu poetiku koja ti je bliska?

Ove godine čekaju me završni filmovi preddiplomskih studija, kojima se jako veselim. Ne postoji neka određena filmska i montažna poetika kojom se striktno vodim, ali ono što je utjecalo na moj rad, uz klasičnije narativne filmove, jesu atmosferični konceptualni filmovi. Spomenula bih Tražilo Mateja Matijevića, Noćnu vožnju Vide Skerk, Laci bježi u Mađarsku Davida Gaše i Jesen našeg ljeta Karla Voriha, koji je također dio ovogodišnjeg programa Kockice, a naravno i Palikuću. Iskustvo rada na svim tim filmovima otvorilo mi je novi pogled i pristup koji mogu primjenjivati na buduće projekte bili oni oblikovanje zvuka ili montaža slike. U budućnosti bih svakako željela nastaviti u oba smjera.

JESEN NAŠEG LJETA

Hrvatska / 2021 / 29'

Režija / Karlo Vorih
Scenarij / Karlo Vorih
Glumci / Karlo Vorih, Aneta Grabovac, Lidija Penić-Grgaš, Marko Bičanić, Klara Rihtar, Darko Vorih, Karlo Musić
Direktor fotografije / Ivor Lapić
Montaža / Karlo Vorih, Ivor Lapić
Producent / Karlo Vorih, Antonio Grozdanoski
Produkcija / Akademija dramske umjetnosti (ADU)

Karla nešto muči. On nešto traži i to mu izmiče. Kroz detalje i poglede naziremo potrebu za bliskosti i zbunjenost promjenama… u dokumentarističkom prosedeu i na tragu braće Safdie. Uostalom, sami se uvjerite i pogledajte film. O tome koliko je Jesen našeg ljeta osoban film i kakve je sve probleme imao s njegovim nastankom, pitali samo njegova autora Karla Voriha.

1.   Preuzeo si sve glavne uloge u filmu (scenarij, režija, produkcija, montaža) pa i glavnu glumačku ulogu. Možemo li reći da ti je ovaj film vrlo osoban projekt?

Film je nastao kao preddiplomski završni film na FTVR na ADU. Cijeli sam semestar pripremao skroz drugi scenarij i negdje tjedan dana prije odlučio otkazati snimanje i pripremiti nešto sasvim drugo. Shvatio sam da kad predugo razmišljam o nekoj ideji, ona mi počne trunuti u glavi. Većinu toga što sam i prije radio bilo je napravljeno u veoma kratkom roku, unutar 2-3 mjeseca, tako da mi je blizak takav proces rada. Nisam bio siguran niti vjerovao u prvotnu ideju pa sam odlučio riskirati i radije snimiti nešto loše, nego nasilu. Jesen našeg ljeta dosta je brzo proizašao iz mene. Unutar nekoliko dana imao sam okvirnu ideju filma, no nije bilo vremena za pripremu jer sam imao još mjesec i pol da ga snimim prije prijamnog za diplomski studij. Snimatelj Ivor Lapić bio je uz mene kroz cijeli proces i prihvatio novu situaciju. U cijelom tom kaosu odlučio sam preuzeti dosta toga na sebe, što mi je lakše nego okupljati veliku ekipu jer je cijeli proces bio divlji i vremenski rascjepkan Što se tiče priče, sama mi je ideja bila dosta osobna i činilo mi se ispravno da samim time i glumim. Znao sam da ako to sad ne probam, da sigurno neću imati mogućnosti stati ispred i iza kamere nakon ADU.

2.   Koji su ti bili glavni izazovi tijekom rada na filmu i što je bilo drukčije s obzirom na prošla iskustva?

Glavni izazov bilo je to što smo u snimanje ušli poprilično divlje uz najmanju ekipu s kojom sam ikad radio. Snimatelj je često bio i tonac, a ni scenarij nije postojao, već prije generalna ideja i atmosfera koju sam htio prikazati. Velik izazov bio je stati ispred i iza kamere, za što sam  očekivao da će biti lakše, ali to je bio potpuni pakao. Kao takav redatelj nemaš luksuz gledanja kadra dok ga glumci igraju. Zato sam cijelo snimanje bio u psihozi oko toga što snimamo i tek na kraju dana mogao u miru pregledati materijal. No i dalje gledaš sebe kao glumca pa ne vidiš neke druge stvari na koje bi trebao obraćati pozornost te kao autor gubiš osjećaj objektivnosti. Ne bih uspio da nisam imao snimatelja kojem sam mogao u potpunosti vjerovati i za kojeg mogu reći da je ujedno i drugi redatelj Jeseni.

3.   Koliko je onda postojalo improvizacije za vrijeme samog snimanja?

Kad smo krenuli u snimanje, praktički nije postojao scenarij. Film sam do neke točke imao sam otprilike u glavi. Tako da je dijalog većinski bio improviziran, dok sam znao gdje otprilike scena treba otići, a do tog bismo došli zajedno kroz ponavljanja.

4.   Kako si odabirao druge glumce i jesi li prilagođavao likove njihovim karakterima?

Otprilike sam u glavi imao sve likove. Lidiju Penić-Grgaš odmah sam uzeo jer smo puno radili zajedno i znao sam da mogu vjerovati njenoj improvizaciji, kao i da nepostojanje scenarija neće predstavljati problem. Anetu Grabovac, koja tumači najvažniji lik, upoznao sam ljetos na drugom snimanju i znao da bi bila odlična za tu ulogu. Pristala je odmah nakon što sam joj rekao da nema scenarija, već samo improvizacija. Kliknuli smo, odmah je shvatila "feel" filma i odlično je bilo raditi s njom. U filmu ima dosta malih sporednih uloga, ali sa svima je bio isti proces: objasnio bih scenu i krenuli bismo snimati. Stvarno sam zadovoljan svima, i ne-glumcima, jer su uspjeli dati sebe u scenama. Samog sebe odabrao sam jer mi se to činilo ispravnim kako je cijeli proces bio preosoban pa sam si podsvjesno to kao zadao. A i kako je ideja filma došla kasno, bojao sam se tražiti glavnog glumca. Sumnjam da ću uskoro tako nešto ponoviti.

5.   U Jeseni se čini da je dokumentaristički pristup igranom filmu poetika koja ti odgovara. Zašto i imaš li neke direktne uzore?

Čini mi se da se sve što sam radio prije i na ADU oslanja na neki dokumentarizam i znatnu improvizaciju. Trenutačno mi takva poetika odgovara i teško mi je raditi s glumcima a da im ne dam potpunu slobodu. Također ne mogu kameru smjestiti na jedno mjesto i ponavljati to bezbroj puta. Volim da svaki kadar djeluje svježe, a s ponavljanjem se cijeli proces snimanja brzo ustali. Jako mi je drago kad svako ponavljanje doprinese nečim novim te obožavam stalno mijenjati kutove kamere i replike. Na kraju se uvijek otkrije nešto potpuno drugačije od onog što si imao u glavi. Što se tiče uzora za ovaj film, snimatelj i ja smo najviše gledali rane filmove braće Safdie. (The Pleasure of Being Robbed, Daddy Longlegs, John's Gone) i težili poetici tih filmova.